hr | en

Popijevke II

Božidar Kunc

Godina izdanja: 2010

ISMN: 979-0-706701-79-0

Jezik: Hrvatski, engleski

MP3

Bozidar Kunc, Strepnja (Quivering) Op. 30; Ivana Kunc, Soprano; Daniel Ragone, Piano

Sadržaj / Contents
Kad, za tenor, visoki bariton, alt, mezzosopran ili sopran, op. 3 /
When, for Tenor, High Baritone, Contralto, Mezzo-Soprano or Soprano, Op. 3
U noći / At Night
Pet pjesama za visoki glas i klavir, op. 6 / Five Songs for High Voice and Piano, Op. 6
Jesen, op. 6 br. 2 / Autumn, Op. 6 No.
Romanca vedroga ljeta, op. 6 br. 3 / Romance of a Fine Summer, Op. 6 No. 3
Popevka, op. 6 br. 5 / Song, Op. 6. No. 5
Dva levita, za bas i klavir / Two Levites, for Bass and Piano
Kaj ne?! / Isn’t it?!
Pet malih pjesama za visoki glas i klavir / Five Small Songs for High Voice and Piano
Br. 1 / No. 1
Br. 2 / No. 2
Br. 3 / No. 3
Br. 4 / No. 4
Belo Nanče, pjesma za visoki glas i klavir / White Nanče, Song for High Voice and Piano
Na kraj žala, za sopran i klavir / At the End of the Strand, for Soprano and Piano
[Kad zapjevaš / When You Sing Out]
Tri pjesme za sopran i klavir, op. 16 / Three Songs for Soprano and Piano, Op. 16
Izgledanje dragoga, op. 16 br. 1 / Appearance of the Sweetheart, Op. 16 No. 1
Sirota djevojka, op. 16 br. 2 / Poor Girl, Op. 16. No. 2
Zarekoh se, op. 16 br. 3 / I Vowed, Op. 16. No. 3
Prosjak Rahim, za bariton i klavir, op. 18 / The Beggar Rahim, for Baritone and Piano, Op. 18
Tri pjesme za bas i klavir, op. 29 / Three Songs for Bass and Piano, Op. 29
Smrt karnevala, op. 29 br. 1 / Death of Carnival, Op. 29 No. 1
Zima, op. 29 br. 2 / Winter, Op. 29 No. 2
Napitnica, op. 29 br. 3 / Drinking Song, Op. 29 No. 3
Dvije pjesme za sopran i klavir, op. 30 / Two Songs for Soprano and Piano, Op. 30
Strepnja, op. 30 br. 1 / Quivering, Op. 30 No. 1109
Čežnja, op. 30 br. 2 / Longing, Op. 30 No. 2
Mrtva ljubav, za duboki glas i klavir / Dead Love, for Deep Voice and Piano
Tri šaljive pjesmice za glas i klavir, op. 47 / Three Jocular Songs for Voice and Piano, Op. 47
Ne gledaj me što sam malena, op. 47 br. 1 / Don’t Look at Me for Being Little, Op. 47 No. 1
Crnomanjasti, op. 47 br. 2 / Swarthy, Op. 47 No. 2
Bolesna žena, op. 47 br. 3 / Ill Woman, op. 47 No. 3
Vigilia, za duboki glas i klavir / Vigil, for Deep Voice and Piano
Ti nisi ništa, za visoki glas i klavir / You Are Nothing for High Voice and Piano
Two Songs (From Serbian Poetry), op. 73 / Op. 73
Zašto me…, op. 73 br. 1 / Why Don’t You…, Op. 73 No. 1
Soko i vrana, op. 73 br. 2 / Hawk and Crow, Op. 73 No. 2
Beseda umirajočega dijaka / Talk of the Dying Goliard
Otrovano ptiče / Poisoned Bird

Božidar Kunc rođen je 18. srpnja 1903. u Zagrebu kao četvrto dijete knjigovođe Rudolfa Kunca (1867. – 1932.), potomka obitelji Kunz van der Rosen iz Graza, i Ljubice Smičiklas (1873. – 1936.). Uz Božidara jedino je Mira Tereza Zinka (17. svibnja 1906. – 30. svibnja 1989.), kasnije čuvena operna pjevačica, doživjela zrelu dob. Božidar je odrastao u glazbenom ozračju koje je poticao muzikalni otac (svirao je violončelo i pjevao) koji mu je i pružio primjereni glazbeni odgoj. Počeo je skladati u dobi od dvanaest godina, a od osamnaeste godine života radi to sustavno i kontinuirano. Premda je 1926. apsolvirao četverogodišnji studij prava, težište je njegova zanimanja glazba koju je studirao na Muzičkoj akademiji opredijelivši se za dva područja koja će ga zaokupljati čitava života: pijanizam i skladateljstvo. Diplomski ispit iz glasovira položio je 27. lipnja 1925. u klasi Svetislava Stančića, a diplomu iz skladateljstva stekao je 25. lipnja 1927. kod Blagoja Berse. Na diplomskom koncertu 23. lipnja iste godine Božidar je nastupio kao skladatelj i pijanist izvodeći vlastite glasovirske skladbe i kao pratitelj sestre Zinke i violinista Ljerka Spillera. Neposredno nakon diplome počinje njegova bogata koncertantna i skladateljska karijera. Već 29. lipnja 1927. Zagrebačka filharmonija izvodi koncert posvećen njegovim djelima (Idila, kantata Na Nilu, Sonata za violonèelo i glasovir), a iduće godine dobiva za svoj violinski koncert prestižnu međunarodnu Nagradu Zlatko Baloković. Od 1929. Kunc djeluje i kao pedagog, podučavajući glasovir na Muzičkoj akademiji i korepetirajući pjevače. Desetak godina bio je i voditelj Opernog studija (1941. – 1951.).
Tridesetih godina Kunc bilježi nove međunarodne uspjehe na europskim festivalima: na međunarodnom festivalu u Dresdenu, 1934., Staatskapelle izvodi njegov Glasovirski koncert u h-molu sa skladateljem kao solistom (isto je djelo 7. ožujka 1954., izveo Filadelfijski orkestar pod ravnanjem Eugènea Ormandyja); slijede zapažene izvedbe u Karlovim Váryma, Frankfurtu na Majni i Pragu. Uzlaznu putanju tih uspjeha prekida Drugi svjetski rat. Kunc tih godina i dalje sklada, a nakon završetka rata nastupa diljem Hrvatske i tadanje Jugoslavije kao solist i pratitelj pjevača, često i u improviziranim uvjetima. Sudbonosna prekretnica u Kuncovu životu bila je 1951. godina kada je odlučio slijediti svoju sestru Zinku (tada Milanov) u Sjedinjene Američke Države. Prisna povezanost sa sestrom, tada već proslavljenom opernom primadonom, ali i nada u vlastitu međunarodnu karijeru (uz svijest o svom rubnom položaju u komunističkom jugoslavenskom režimu) – sve je to utjecalo na Kuncovu odluku. On se ubrzo uključio u koncertne turneje sa Zinkom, a trajno je ostao i njezin korepetitor za sve vrijeme njezina angažmana u Metropolitan operi. U okviru Zinkinih koncerata Kunc je svirao i kao solist, izvodeći najčešće vlastite skladbe. Ipak, njegovi su nastupi ostali u sjeni sestrine umjetnosti, a niti kao skladatelj nije uspio ostvariti onaj prodor na svjetsku skladateljsku scenu koji je očekivao. Odlaskom u SAD bitno su se izmijenile vanjske okolnosti Kuncova života. Novi, u suštini nesigurni glazbenički status prisiljava ga, slično kao i tolike druge prije njega (među njima, npr. i Bélu Bartóka), na bitku za golu egzistenciju. Raspon njegove djelatnosti širok je i zato uzrok trajnom stresu. Iz godine u godinu Kunc poduzima brojne turneje sa Zinkom po Sjedinjenim Američkim Državama i Europi, svira na dobrotvornim koncertima i snimanjima, korepetira pjevače i prati ih na nastupima, muzicira u četveroručnom sastavu, a izvodi i dionice čeleste i triangla u orkestru Metropolitan opere. Dragocjeno vrelo prihoda bili su i satovi korepeticije u baletnoj školi Mije Čorak Slavenske (premda je taj posao doživljavao kao nedostojan svog pijanističkog ranga). S dijelom prijatelja iz Zagreba i dalje održava kontakte, a njima se u Americi pridružuju i novi. Uz svestran i intenzivan umjetnički angažman posljednje su godine njegova života otežane i osobnim lutanjima i krizama. Nakon braka s Karlom r. Račić (kasnije udatom Cizelj) koja je do smrti čuvala njegovu zagrebačku umjetničku ostavštinu (danas u Hrvatskom glazbenom zavodu), i američke bračne veze s bolničarkom Ruth Higgins iz koje je potekao sin Douglas, Kunc je 1959. upoznao DeEldu Fiebelkorn (r. 1923.) i u braku s njom, uz kćerkicu Ivanu Joy, našao sreću i umjetničko nadahnuće. Posljednji nastup Božidara Kunca bio je u prepunoj Fordovoj dvorani u Detroitu, 1. travnja 1964. godine. Detroitski simfonijski orkestar kojim je ravnao Sixten Ehrling izvodio je, uz Zinkino sudjelovanje, djela međunarodnog i hrvatskog repertoara. U žarištu ove dobrotvorne priredbe bila je izvedba Kuncova Glasovirskog koncerta u h-molu sa skladateljem kao solistom. Neposredno nakon koncerta Kunc je umro, pogođen srčanim udarom. Prijatelji ga pamte kao živahnog, uvijek susretljivog i duhovitog čovjeka i genijalnog improvizatora.
U Kuncovoj skladateljskoj ostavštini vokalnim skladbama za glas i glasovir pripada važno mjesto. Većinu svojih popijevaka skladatelj je okupio u cikluse od po dvije, tri, pet ili sedam solo pjesama, najčešće prema načelu pripadnosti istom pjesniku ili pjesničkom krugu. Dio nosi samostalne brojeve opusa, dok neke nisu označene. Ukupan broj Kuncovih popijevaka (s brojem opusa ili bez njega) iznosi pedesetičetiri skladbe. Od toga je najveći dio sačuvan, djelomice u skladateljevoj ostavštini u New Yorku, djelomice pak u izvornicima, prijepisima ili tiskanim izdanjima u Zagrebu. Vokalno je izražavanje konstanta u Kuncovu stvaralaštvu, počam od mladenačkih pokušaja (1916.), sve do triju Vokaliza op. 74 dovršenih šest tjedana prije smrti. Nakon vokalnih prvijenaca nastalih kontinuirano nakon 1923. (većinom bez oznaka opusa), Kunc je u svom zagrebačkom razdoblju skladao popijevke obuhvaćene opusima 16, 18, 29, 30, 45 i 47, uz dvije bez oznake opusa (Mrtva ljubav i Vigilia). Književna vrijednost uglazbljenih tekstova odaje ukus i sklonost raznovrsnim temama, motivima i ugođajima – od lirizma do humora i groteske. Kuncov put kroz pjesništvo odaje širenje književnih poticaja: nakon hrvatskog romantizma (Stanko Vraz) i tradiciji okrenute dijalektalne poezije (Dragutin Domjanić, tri popijevke), skladatelj bira aktualne tekstove hrvatske moderne (Antun Branko Šimić s tri uglazbljena teksta; stihovi Vladimira Vidrića, Milana Begovića, kasnije i Vladimira Kovačića). S kompleksnim izričajem Miroslava Krleže sučeljava se 1936., među prvim hrvatskim skladateljima. Postupno se krug primljenih poticaja širi i na suvremene bosanske, srpske i slovenske pjesnike. Stihovi narodne poezije svojom su toplinom i razigranošću nadahnuli neke od najljepših stranica Kuncove glazbe (op. 16 i 47). Nakon životne i stvaralačke prekretnice, 1951., Božidar Kunc u Sjedinjenim Američkim Državama otkriva pjesništvo engleskih i američkih pjesnika Williama Wordswortha, Rodneya Blakea i Henryja Longfellowa (op. 52 iz 1952.) sučeljavajući se sa zakonitostima prozodije engleskog govornog izričaja. Nakon popijevke She, koja nije označena brojem opusa, Kunc sve do 1961., dakle devet godina, nije skladao vokalnu liriku, posvećujući se instrumentalnim vrstama. Tek susret s DeEldom, 1959., koja će postati njegova supruga otvorio mu je nova vrela nadahnuća na području Lieda. Poput Roberta Schumanna koji je uoči i nakon vjenčanja s Klarom Wieck, 1840., upravo u mediju popijevke iskazao svoje najskrovitije emocije, Kunc je posljednjih godina života skladao neke od svojih najdojmljivijih solo pjesama. To je dvanaest popijevaka obuhvaćenih u opusima 72 iz 1961. i 75 iz 1962.-1963., sve na stihove DeElde Kunc koji evociraju trenutke zajedničkog života. Prvi tekstovi koje je Kunc uglazbio pisani su u vezanom stihu. No vrlo brzo on otkriva mogućnosti slobodnog stiha i fleksibilnijeg metra koji mu u formalnom pogledu pruža mnogo veću slobodu. Odličan poznavatelj jezika, kako materinjeg tako i engleskog, Kunc je uvijek poštivao zakone metrike – no nikad im nije robovao. Glazbeno načelo ostat će mu trajno bitnim čimbenikom u oblikovanju vokalne dionice. Pa i onda kada zadivi logikom vokalne deklamacije, čuvat će u nizu finih pojedinosti imanentnu glazbenost i tako svakoj od svojih popijevaka dati individualno obilježje. One su u prvom redu glazba.
Neke posebne okolnosti Kuncove skladateljske prirode i profesionalne djelatnosti obilježile su njegov vokalni izričaj. Prva je Kuncov pijanizam. Od djetinjstva srođen s glasovirom, završivši studij tog instrumenta i krenuvši putem pijanističke karijere, Kunc upravo preko glasovira otkriva mogućnosti postimpresionističke harmonije i razvija bogat slog zasićenog, profinjenog kolorita proširujući raspone glasovirskog zvuka. Prirodno je, dakle, da je skladatelj suvereno poznavanje mogućnosti glasovira i kreativnosti na području specifične “Kuncovske” harmonije i sloga ugradio i u instrumentalnu dionicu svojih popijevaka, čak i onda kada se ona kreće u prividno jednostavnom, prozračnom slogu kao npr. u popijevkama na narodne tekstove. U zrelim i kasnim Kuncovim solo pjesmama glasovirski je slog ponekad tako složen da vokalna dionica tek u interakciji s njime dobiva pravu dubinu i osvjetljenje. Iz težnje zasićenoj zvučnosti instrumentalnog parta proizašle su i orkestracije nekih popijevaka (Strepnja, Čežnja, Zima, Ti nisi ništa). U slogu Kuncovih popijevaka zrcali se, nadalje, i skladateljev izrazit smisao za improvizaciju. Upravo preko glasovira najspontanije se očitovala ta posebnost skladateljeve imaginacije. Ornamentika kao i karakteristične figure u glasovirskoj dionici izviru iz postupaka improvizacije; tako npr. oblici akordske figuracije ili njegov omiljeli s akordom vezani arpeggio kojim oivičuje zamišljeni zvukovni prostor. Zbog “improvizacijskih” značajki glasovirske dionice mnoge Kuncove popijevke djeluju skicozno, otvoreno, poput isječaka iz neke veće cjeline, što je svakako i posljedica skladateljeva mišljenja glazbenog oblika.
Važna, premda naizgled “vanjska” okolnost koja je utjecala na njegovo vokalno stvaralaštvo jest njegova suradnja s pjevačima. Zinka Kunc (Vilfan, kasnije Milanov) skladateljeva sestra i proslavljena primadona Metropolitana, počam od prvog koncerta, 29. lipnja 1927. (kada je izvela solističku dionicu u baladi Na Nilu), ostaje trajni tumač njegovih popijevaka od kojih su joj mnoge i posvećene. Druge su posvete upućene pjevačima interpretima Kuncovih solo pjesama kao npr. Lavu Vrbaniću, Mariji Borčić i Nadi Pirnat. No suradnja s pjevačima ne iscrpljuje se u Kuncovu slučaju samo u interpretaciji njegovih popijevaka. On je i pouzdan pratitelj i korepetitor ne samo svoje sestre već i drugih vokalnih umjetnika. Odlično je poznavao literaturu Lieda i operni repertoar, ali i sve tehničke i interpretativne mogućnosti ljudskog glasa. Znao je što glasu “leži” pa kao skladatelj nikad ne piše “protiv” glasa, iskorištavajući raspone pojedinih registara, premda se od samog početka odrekao uhodanih staza u oblikovanju vokalne dionice svojih popijevaka.
Kuncova je estetika stvaralaštva, onako kako se ona iskazuje u njegovim popijevkama, u suštini romantička. Za njega je glazba prvenstveno ekspresija, pa svim sredstvima svoje vokalne umjetnosti teži tumačenju pjesničke riječi i njezina asocijativnog kruga. Na stečevine kasne romantike i impresionizma nadograđuje prema vlastitom poimanju proširene tonalitetnosti, koja mu pruža mogućnosti i za ostvarivanje povremenih ekspresivnih napetosti posredstvom oslobođene disonance. Njegova solo pjesma razvija se od tradicionalnog razgraničenja “melodije” i “pratnje” prema produbljenom i kompleksnom odnosu u kojem su ta dva čimbenika stopljena u jedinstveni organizam. U vokalnoj se dionici ujedno dokida i tradicionalna podvojenost između pjevnosti i recitativnosti, jer Kunc u ritamski podatljivom tijeku vokalne dionice razvija vlastiti “stile misto” u kojem se različiti načini tretmana glasa nižu bez izrazita prijelaza, od recitativu bliske deklamacije do izrazitijih belkantističkih fraza, u melodiku koja diše zajedno s tekstom, sad široka i mirna, sad nemirna i ustreptala, reagirajući neposredno na emotivnu i značenjsku krivulju stiha. Ujedno se odlomci u slobodnoj polimetriji odmjenjuju s onima koji su strogo metrički organizirani. Pjesničke slike i metafore potiču Kuncovu glazbenu imaginaciju na oblikovanje glazbenih “slika” ili odsječaka, kao što je to npr. slika plesa u popijevci Smrt karnevala na stihove Miroslava Krleže (stilizirani valcer) ili ples sa sunovratima u solo pjesmi The Daffodils. Stihovi iz narodne poezije (u op. 47) ili oni koji evociraju neku egzotičnu sredinu (Prosjak Rahim) potiču ga na maštovitu uporabu folklorizama (povećana sekunda, bordunski tonovi, ornamentika) kojima stvara specifični couleur locale.
U južnoslavenskom prostoru osobnost Božidara Kunca iznimna je, posebna, i s obzirom na njegov otklon od vladajućih ideologija, osamljena. Svijet njegovih popijevaka slojevit je i – kako za slušatelja tako i za onoga koji ga analitički propituje – pun iznenađenja: od staklasto prozračnog zvukovnog prostora Zime do iskričava scherzanda popijevaka na narodne tekstove ili ekspresivnih napetosti kasnih opusa na engleske stihove, Kunc je na uvijek nov način ozvučavao skrivenu glazbu izabranih tekstova, materijalizirao tonovima njihove nijanse i pretvarao u čaroliju zvuka ozračje stihova.

Koraljka Kos,
Zagreb, 2010.

Izabrana literatura
Koraljka Kos, Izražajni rasponi vokalne lirike Božidara Kunca, Arti musices 21/1, Zagreb 1990., 81-98.
Božidar Kunc (1903. – 1964.). život i djelo, zbornik radova s muzikološkog skupa održanog u Zagrebu, 20.-22. studenog 2003., ur. Koraljka Kos i Sanja Majer-Bobetko, Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb 2007.
 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 140,00 Kn