hr | en

Sonata za violončelo i klavir op. 14 iz ciklusa "Vlatko"

Juraj Stahuljak

Godina izdanja: 2018

ISMN: 979-0-801350-09-1

Jezik: Hrvatski, engleski

Juraj Stahuljak (1901. – 1975.)
 
Život kao glazbena inspiracija
 
Obiteljska tradicija prenošenja iste profesije s oca na sina nije nepoznata i nalazimo je u svim strukama. Kada je, pak, riječ o nastavljanju umjetničkog zvanja, to uvijek rado povezujemo s genetskim osobinama, nasljeđivanjem stvaralačke nadarenosti, koju svakako naglašavaju i utjecaji bavljenja umjetnošću u obiteljskom okruženju. U tom kontekstu zauzima obitelj Stahuljak istaknuto mjesto u povjesnici hrvatske glazbe još od 19. stoljeća. Iscrpni životopisi i muzikološke analize povjesničara glazbe Andrije Tomašeka objavljeni pod naslovom Njih šesnaestero – Obitelj Stahuljak u hrvatskoj glazbi,  hvale su vrijedni doprinosi koji služe kao polazište za sva daljnja istraživanja o djelovanju i stvaralaštvu članova obitelji Stahuljak u hrvatskom glazbenom životu, sve do naših dana. Zahvalnost za dobivene podatke dugujem članu obitelji Stahuljak, Zlatku Stahuljaku (Zagreb, 29. lipnja 1933.), čiji je životopis glazbenika-violista, pedagoga, organizatora, pa i intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu te naposljetku veleposlanika, toliko bogat da će mu još valjati posvetiti pozornost. Osim toga, Zlatko Stahuljak je i sin Jurja Stahuljaka, skladatelja kojem je posvećen ovaj napis.
 
Juraj Stahuljak (Sv. Jana kod Jastrebarskog, 1901. – Zagreb, 1975.) je bio sin Vladimira Stahuljaka (Bjelovar, 1876. – Zagreb, 1960.), prvog iz obitelji kojem je bavljenje glazbom bilo i jedno od zanimanja. Naime, Vladimir Stahuljak se nakon studija kompozicije u Zagrebu 1904. godine uputio u Budimpeštu gdje je na Konzervatoriju M. Somogy diplomirao kompoziciju. Kako je uz glazbeno obrazovanje u Zagrebu stekao i diplomu nastavnika hrvatskog i njemačkog jezika, bila mu je otvorena mogućnost službovanja u nizu hrvatskih gradova. Prvo radno mjesto imao je u Sv. Jani kraj Jastrebarskog, od 1900. do ožujka 1903. godine, gdje mu se 16. srpnja 1901. godine rodio sin Juraj. Slijedila su očeva službenička premještanja i obitelj je od 1903. do 1908. živjela u Remetama, od 1908. do 1912. u Koprivnici, od sredine kolovoza 1912. do veljače 1914. u Čavlima-Cerniku iznad Sušaka i u Sušaku, kamo se otac, nakon nešto više od godinu dana boravka u Zadru (ožujak 1914. do sredine 1915.) te izbjeglištva iz Zadra, odakle je kao hrvatski domoljub morao otići zbog političkih potkazivanja, vratio na nekoliko mjeseci, prije nego što je nastupio na nastavničko mjesto na Učiteljskoj školi u Petrinji, 1915. godine. U Petrinji je obitelj ostala deset godina, od 1915. do 1925.; u tom je razdoblju Vladimir Stahuljak u Beču položio državni ispit i, 1918. godine, stekao diplomu profesora glazbe. Slijedila je kraća epizoda u Kragujevcu, da bi od 1926. do umirovljenja 1932. godine bio profesor u Zagrebu. Ovo nam se praćenje profesionalnog puta Vladimira Stahuljaka čini neophodnim, jer je svaka od sredina u kojima je obitelj živjela do 1915. godine i na skladatelja Jurja Stahuljaka ostavila tragove.  
Juraj Stahuljak pohađao je od 1915. do 1919. godine zagrebačku gornjogradsku gimnaziju, a stanovao je u katoličkom sirotištu „Orfanotrofiju“, budući da je obitelj, prisiljena na bijeg iz Zadra, osiromašila. Nakon gimnazijske mature prvo je upisao studij prava, a usporedno je krenuo i na Konzervatorij Hrvatskog glazbenog zavoda. Loše financijske prilike primorale su ga da se uzdržava sviranjem u kinu i time si je, od 1920. do 1924. godine, osiguravao egzistenciju. Međutim, studij prava ga nije dovoljno zaokupio, pa ga je napustio, upisavši se na Filozofski fakultet sa studijskim grupama povijesti i zemljopisa. Diplomirao je 1928. godine, kada je počeo raditi kao profesor povijesti i zemljopisa na zagrebačkim gimnazijama. U tom je zvanju dočekao i umirovljenje 1956. godine.
Potekavši iz obitelji u kojoj je glazba bila dio svakidašnjice, u kojoj su djeca uz oca violončelista, skladatelja, zborovođu i orguljaša, i majku Paulu, rođenu Huber, zapaženu pjevačicu, od djetinjstva primala glazbene pobude i stručnu poduku, uz obavezno kućno obiteljsko muziciranje, bilo je za Jurja Stahuljaka potpuno logično da se posveti i studiju glazbe. Konzervatorij Hrvatskog glazbenog zavoda pohađao je pet godina, a nastavnici su mu bili tadašnji ugledni pedagozi: u glazbenoj teoriji ga je podučavao Ćiril Junek, u sviranju na glasoviru Vjekoslav Rosenberg-Ružić, u pjevanju Milan Reizer, harmoniju je učio u razredu Frana Lhotke, kontrapunkt i fugu u razredu Franje Dugana st., dok ga je u vokalnoj kompoziciji podučavao Antun Dobronić, a u instrumentaciji Blagoje Bersa. Već navedena imena vrsnih profesora i skladatelja upućuju na dobro svladavanje glazbene materije, a nastavak studija na Zagrebačkom konzervatoriju, odnosno Kraljevskom konzervatoriju, potom Kraljevskoj muzičkoj akademiji (istoj visokoškolskoj obrazovnoj ustanovi koja je tri puta mijenjala imena otkako je Juraj Stahuljak, 1919. godine, upisao studij, a danas nosi naziv Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu), bio je zaključen diplomom, 1924. godine. Položio je mladi skladatelj i ispit iz pjevanja i glazbe pred posebnim povjerenstvom kako je to zahtijevala tadašnja praksa, te je bio osposobljen i za nastavnika na srednjim školama.
Jedno od trajnih aktivnih bavljenja glazbenom reproduktivom bilo je za Jurja Stahuljaka orguljanje u crkvama, čime se počeo baviti još u dobi od jedanaest godina, zamjenjujući oca na orguljama, a orguljao je i po dolasku na školovanje u Zagreb u crkvi Sv. Petra, gdje je vodio i crkveni ženski pjevački zbor. Vodio je i pjevački zbor pitomaca „Orfanotrofija“, a djelatnost orguljaša, trajno u funkciji katoličkih bogoštovnih obreda, zaključio je s više od dva desetljeća orguljanja u župnoj crkvi Sv. Ivana u zagrebačkoj Novoj Vesi, u završnom razdoblju od 1956. do 1969. godine. Tako orguljanje i vođenje zborova čini trajnu sastavnicu života glazbenika, a valja dodati i vrlo čestu Stahuljakovu djelatnost glasovirskog pratioca, posebice na koncertima zajedno s uglednim violinistom Miroslavom Šlikom 30-ih godina prošlog stoljeća. Ali, ono što ga najviše odlikuje kao stvaralačku osobnost njegov je skladateljski rad, kojim se počeo baviti još kao petnaestogodišnjak, zapisavši svoj prvijenac, Fantaziju za glasovir. 
 
 
Sjećanja na brata Vlatka
 
U ostavštini Jurja Stahuljaka, koja obuhvaća djela za glasovir, vokalnu liriku, zborove, orkestralna djela, glazbeno-scenska ostvarenja i crkvene skladbe, posebno istaknuto mjesto pripada komorno-glazbenim djelima, jer je upravo u njima mogao izražavati svoj skladateljski credo koji je sam opisao sljedećim riječima: „Inspiraciju crpim iz više vrela. Prvu i najjaču pobudu za pisanje muzike daju mi događaji koje mi donosi život, bilo da su vedri, bilo da su tužni, kako kada. Ovi drugi, na žalost pretežu. Tako mi je npr. prerana i tragična smrt mojega mlađeg brata Vlatka dala inspiraciju za ciklus povezan s uspomenama na njega. Inspiraciju sam, nadalje, često dobivao dok sam proučavao i svirao djela s područja klasike i romantike (u prvom redu hrvatske, pa češke i ruske itd.). Hrvatska narodna muzika iz raznih područja baza je moga muzičkog stvaralaštva. Teme u mojim djelima i njihovu provedbu stvaram u duhu narodne muzike. Što se tiče tehničke strane, nastojim da je na visini, tj. da dokazuje svladavanje kompozitorskog zanata. Kako se iz svega vidi, ja sam romantik. Što se forme tiče, kompozicije izrađujem većinom u stilu klasike – sonatna forma, forma pjesme, s jasnim i preglednim vođenjem dionica, a osobito naglašenim izrazom unutrašnjih emocija (romantizam, impresionizam).“ 
Ove su skladateljeve riječi važni putokazi. Posebice kada se odnose na nastanak ciklusa od tri dijela s naslovom Vlatko, slijeda od 18 stavaka koji su nastali od 1923. do 1933. godine kao autorova evokacija zbivanja iz života dvije godine mlađeg brata Vladimira. Jurajev je mlađi brat, zvan Vlatko, drugo od šestero djece oca Vladimira, tragično u mukama preminuo 21. prosinca 1930. godine, jer brijač koji ga je brijao nije dezinficirao britvu pa je došlo do trovanja krvi. Vladimir Stahuljak junior bio je mladi profesor povijesti i zemljopisa u realnoj gimnaziji u Bjelovaru. Kako je i on bio vrlo muzikalan, završio je glazbeno školovanje i položio ispit za nastavnika pjevanja i glazbe na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji te je počeo djelovati u Bjelovaru kao zborovođa Hrvatskog pjevačkog društva „Dvojnice“. Upravo kada se spremao izvesti prvi veći nastup tog društva umro je u 27. godini života. I Vlatko je, kao i Juraj bio rođen u Sv. Jani kraj Jastrebarskog i to 22. siječnja 1903. godine, pa tako i prvi stavak prvog dijela ciklusa nosi naslov Vlatko. Sv. Jana – 22. 1. 1903., op. 14 br. 1 . Taj prvi dio ciklusa, Glasovirski kvintet op. 14 pisan je za gudački kvartet i glasovir, a prvu je javnu izvedbu imao 20. svibnja 1940. godine u izvedbi Zagrebačkog kvarteta (Aleksandar Szegedi i Milan Graf, violine, Dragutin Arany, viola i Umberto Fabbri, violončelo), a glasovir je svirao Božidar Kunc. Drugi dio ciklusa Vlatko je Sonata za violončelo i glasovir, op. 14, a treći dio nekoliko kraćih odlomaka namijenjenih izmjenično glasoviru i kvintetu, s Epilogom oblikovanim kao fuga na temu uskrsne popijevke Uskrsnu Isus doista, kao simbolom nade u ponovni susret na nebu. Cijeli ciklus Vlatko op. 14 objavljen je 2007. godine na dvostrukom CD-u kao autorski album Jurja Stahuljaka (HDS, Cantus i HRT), i to Glasovirski kvintet op. 14 u izvedbi Ide Gamulin, glasovir i Zagrebačkog kvarteta (Goran Končar i Davor Philips, violine, Ante Živković, viola i Martin Jordan, violončelo), drugi dio u izvedbi Andreja Petrača, violončelo i Tomaža Petrača, glasovir, te treći dio u izvedbi pijanista Vladimira Krpana te Ide Gamulin i Zagrebačkog kvarteta. 
 
 
Dr. sc. Zdenka Weber
Zagreb, 2010.
 
 
 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 210,00 Kn