hr | en

Slavenska sonata za violinu i glasovir

Dora Pejačević (1885. - 1923.)

Godina izdanja: 2007

ISMN: 706701-42-4

Jezik: Predgovor na hrvatskom, engleskom i njemačkom

Sonate slave pour violon et piano Op 43, 1, Andrej Bielow, violin; Oliver Triendl, piano

Sonate slave pour violon et piano Op 43, 2, Andrej Bielow, violin; Oliver Triendl, piano

Sonate slave pour violon et piano Op 43, 3, Andrej Bielow, violin; Oliver Triendl, piano

All recordings of songs except Venedig are produced and published by CPO http://www.jpc.de/jpcng/cpo/home



Uvod

Novo izdanje Slavenske sonate (Sonate Slave, Slawische Sonate), op. 43 za violinu i glasovir Dore Pejačević (1885.-1923.) iz 1917. godine oslanja se na ove izvore:

A - Prvo izdanje djela u Edition Slave (Beč, 1919.) sastoji se iz partiture i zasebne violinske dionice koja se u dinamici i artikulaciji mjestimično razlikuje od violinske dionice u partituri. Izvor se (kao i izvor B) čuva u knjižnici Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu.

B – Autoričina skica partiture s djelomično tek šiframa naznačenim harmonijama glasovirske dionice i nekim zanimljivim, drugačijim rješenjima u violinskoj dionici u odnosu na violinske dionice u izvoru A.

C - Autograf partiture cijelog djela koji se (kao i izvor D) čuva u knjižnici Muzičke akademije u Zagrebu.

D – Prepisana zasebna violinska dionica, identična sa zasebnom violinskom dionicom prvog izdanja A.

Izvor A (prvo izdanje djela) zasigurno se temelji na izvorima C i D, s tim da u odnosu na navedene izvore sadrži manje promjene notnog teksta, artikulacije i dinamike kao i tri dodatna takta (taktovi 66-68 u 3. stavku). S velikom se vjerojatnošću može tvrditi da navedene izmjene potječu upravo od same Dore Pejačević, jer odaju autoritet promišljene autorske odluke. Podrijetlo razlika koje su uočljive u zasebnoj violinskoj dionici izvora A i izvora D u odnosu na violinsku dionicu u partituri izvora A nejasno je i može biti predmetom daljnjih istraživanja.
Stoga je cilj ovog izdanja pomiriti razlike između obiju navedenih zasebnih violinskih dionica izvora A i D i onih u partiturama A, B i C, a da se pritom koriste verzije i stil same skladateljice, iščitani iz navedenih izvora. Time je u ovdje predočenom novom izdanju zasebna (neoznačena, bez unesenih intervencija redaktora) violinska dionica ujednačena s violinskom dionicom u partituri, a dodana je i violinska dionica s redaktorovim intervencijama u pogledu prstometa, fraziranja i sl. Kriteriji ovdje donesenih redaktorovih odluka bili su od slučaja do slučaja različiti, no svi potječu iz njegova priređivačkog, pedagoškog i violinističkog iskustva. Detaljan uvid u njegove kriterije pružit će svakom zainteresiranom usporedba ovog izdanja s gore navedenim izvorima.

Nadalje se može zaključiti da bi dodatna korektura s ciljem da se uklone navedene razlike između obiju zasebnih violinskih dionica A i D i onih u partiturama A, B i C (napose u pogledu dinamike i artikulacije u trećem stavku) još prije objavljivanja prvog izdanja A bila u interesu skladateljice, što je, međutim, tek u ovom izdanju de facto učinjeno! Nasuprot mnogim mjestima ne kojima je precizno označena dinamika i fraziranje u partiturama A, B i C iz kojih se može shvatiti intencija skladateljice, u zasebnim violinskim dionicama A i D nalaze se mnoge oznake koje je u njenom stilu bilo potrebno ispraviti ili upotpuniti. U tom smislu dodane redaktorove oznake stavljene su u zagrade.

Redaktorov opsežan članak koji se bavi problemom odnosa forme i interpretacije ovog djela (objavljen u časopisu Tonovi, Zagreb, lipanj 2003., br. 41), bio je napisan prije uvida u izvore C i D.

Kao zrelo i tmurnom melankolijom obilježeno, strastveno djelo, Slavenska sonata Dore Pejačević zrcali vrijeme Prvog svjetskog rata, s odsudnim promjenama u domovini grofice Pejačević, vrijeme puno nostalgije za monarhijom i priklanjanja slavenskom melosu u novoj političkoj budućnosti. Djelo se približava modernom stilu Rahmanjinova, Janáčeka, Skrjabina i Fauréa, a formulacija violinske dionice na originalan se način nadovezuje na formulacije od Beethovena do ekspresionizma.

Redaktor srdačno zahvaljuje navedenim knjižnicama na uvidu u izvore, nakladnicima Davoru Merkašu i Ivanu Živanoviću, notografu ovog izdanja Domagoju Kresniku, zatim dr. Koraljki Kos na poticaju i podršci ovom izdanju, a svojoj kćeri Jeli Lorković te Nadi Majnarić na redakcijskoj kontroli glasovirske dionice. Radovan Lorković, Zagreb 2007.


Dora Pejačević (Budimpešta, 10. rujna 1885. - München, 5. ožujka 1923.), kći hrvatskog bana, grofa Teodora Pejačevića i mađarske barunice Lille Vay de Vaya, glazbu je počela učiti kao dijete u Budimpešti kod znanog mađarskog orguljaša Károlya Noszede, nastavila u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, a kasnije i privatno kod Percyja Sherwooda u Dresdenu te kod Waltera Courvoisiera (kompozicija) te Henria Petria (violina) u Münchenu. Većim je dijelom ipak bila samouka, a umjetnički talent prije svega razvijala je kroz kontakte s vodećim ličnostima svoga doba. Među njezinom “braćom po duhu” našli su se tako pijanistica Alice Ripper, likovna umjetnica Clara Rilke-Westhoff, književnica Anette Kolb, Rainer Maria Rilke, Karl Kraus i druge istaknute osobnosti europske kulturne scene toga doba. Bila je pretplaćena na Krausov Die Fackel (Baklja) i živo zainteresirana za socijalne probleme svojega doba. Vlastiti je umjetnički senzibilitet razvijala pod utjecajima intelektualnih svjetova Wildea, Ibsena, Dostojevskog, Manna, Schopenhauera, Rilkea, Kierkegaarda, Krausa i Nietzschea, čija je djela između ostalih zabilježila u svom, naslovima, uistinu nesvakidašnje bogatom dnevniku pročitanih knjiga.
U Hrvatskoj je Dora Pejačević obitavala u obiteljskom dvorcu u Našicama, ali su je česta putovanja vodila i u velike europske kulturne centre poput Budimpešte, Münchena, Praga i Beča u kojima je znala boraviti duže vrijeme. Posljednje godine života, od udaje za Ottomara Lumbea 1921. do smrti 1923. godine, provela je uglavnom u Münchenu. Za života, osim u Hrvatskoj, njezina su djela vrlo često izvođena u inozemstvu (London, Dresden, Budimpešta, Stockholm, Beč, München i dr.) u interpretaciji glasovitih svjetskih glazbenika njenog doba kao što su pijanisti Walther Bachmann, Svetislav Stančić i Alice Ripper, violinisti Joan Manén, Václav Huml i Zlatko Baloković, dirigenti Oskar Nedbal i Edwin Lindner, te ansambli Thomán trio, Hrvatski gudački kvartet, Zagrebačka filharmonija, Wiener Tonkünstlerorchester te Drezdenska filharmonija.
Iza Dore Pejačević ostalo je 58 opusa s područja orkestralne, vokalno-instrumentalne, komorne i glasovirske glazbe. Među njima se posebno ističu četiri pjesme za ženski glas i orkestar (Verwandlung op. 37b, Liebeslied op. 39, Zwei Schmetterlingslieder op. 52), Tri pjesme op. 53 na tekstove F. Nietzschea, niz glasovirskih minijatura, Glasovirski kvintet u h-molu op. 40, Gudački kvartet u C-duru op. 58, Simfonija u fis-molu op. 41, Koncert u g-molu za glasovir i orkestar op. 33, Phantasie concertante u d-molu za glasovir i orkestar op. 48 te Sonata za glasovir u As-duru op. 57.
»Mnogostruko nadarena, povremeno i sama literarno aktivna, Pejačevićeva prvenstveno živi u glazbi i za glazbu« (K. Kos). Po kasnoromantičnom idiomu, obogaćenom impresionističkim harmonijama, ekspresionističkim izražajnim sredstvima i bogatim orkestralnim bojama, Dora Pejačević pravo je dijete europskog fin-de-sièclea i njezin rad razvijao se usporedo s europskim modernističkim kretanjima u literaturi i Jugendstilom u vizualnim umjetnostima. Skladateljičine zrele opuse u podjednakoj mjeri određuje oduševljenje glazbom Johannesa Brahmsa i Richarda Wagnera, ali i majstorsko, virtouzno ovladavanje instrumentima za koje sklada.
Hipersenzibilne naravi, stvarala je »poput seizmografa koji reagira na najfinije poticaje« (K. Kos), u - po skladateljičinim riječima - »transu glazbene opsjednutosti«. U posljednjim dovršenim opusima Dore Pejačević zrcali se intenzivni glazbeni razvoj koji smrt naprasito prekida u njegovom najljepšem cvatu: u njima otkrivamo tragove svjesne potrage za vlastitim izražajem i glazbenim jezikom, i nalazimo originalnu, duboko proživljenu i formalno majstorski oblikovanu glazbu.
Zajedno s nekolicinom glazbenika svoje generacije, u kojoj su po visokim umjetničkim dometima svojih opusa prednjačili Josip Hatze i Blagoje Bersa, Dora Pejačević je »otvorila nove obzore hrvatske glazbe i u njoj uspostavila nove standarde profesionalizma« (K. Kos).

Izbor iz bibliografije:

Koraljka Kos, Dora Pejačević, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1982 (hrvatski jezik)

Koraljka Kos, Dora Pejačević - Leben und Werk, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 1987. (njemački jezik)

Koraljka Kos, Dora Pejačević, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 1998. (hrvatski / engleski jezik)

Elena Ostleitner, ur., Die Kroatische Komponistin Dora Pejačević 1885 - 1923, Furore Verlag, Kassel 2001. (njemački jezik)

Karl Kraus, Briefe an Sidonie Nádherny von Borutin 1913-1936, (Friedrich Pfäfflin, ur.) Kösel Verlag, München 1974.

Iz klavirske lirike, (priredio Ladislav Šaban), Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb 1978.

Dora Pejačević, Solo pjesme, (priredio Antun Petrušić), Ars Croatica, Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb 1985.

 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 110,00 Kn