hr | en

Sedam simfonija

Luka Sorkočević

Godina izdanja: 2007

ISMN: M-706701-38-7

MP3

Luka Sorkocevic, Symphony No. 1, 1st movement; Salzburger Hofmusik; Wolfgang Brunner, musical guidance

Luka Sorkocevic, Symphony No. 2, 1st movement; Salzburger Hofmusik; Wolfgang Brunner, musical guidance

Luka Sorkocevic, Symphony No. 3, 1st movement; Salzburger Hofmusik; Wolfgang Brunner, musical guidance

Luka Sorkocevic, Symphony No. 4, 1st movement; Salzburger Hofmusik; Wolfgang Brunner, musical guidance

Luka Sorkocevic, Symphony No. 5, 1st movement; Salzburger Hofmusik; Wolfgang Brunner, musical guidance

Luka Sorkocevic, Symphony No. 6, 1st movement; Salzburger Hofmusik; Wolfgang Brunner, musical guidance

Luka Sorkocevic, Symphony No. 7, 1st movement; Salzburger Hofmusik; Wolfgang Brunner, musical guidance

All recordings of songs except Venedig are produced and published by CPO: http://www.jpc.de/jpcng/cpo/home

 

LUKA SORKOČEVIĆ

Pogledom na europska glazbena zbivanja druge pol. 18. st. često su prvenstveno obuhvaćeni opusi velikih majstora bečke klasike, potiskujući u pozadinu stvaralaštvo niza skladatelja čije im je djelo suvremeno, ili im prethodi te pripada «prijelomnom razdoblju» i slijedi ideju prosvjetiteljskog «jednostavnog i prirodnog ukusa» («le gout simple et naturel»). Jedan od tih, u svjetskim razmjerima malo poznatih skladatelja je i Luka Sorkočević (Luca Sorgo; Dubrovnik 1734-1789) izdanak patricijske obitelji čiji korijeni sežu do u 13. st. Nakon katastrofalnog potresa i slijedećeg požara koji je Dubrovnik pogodio 1667. godine, kad je stradalo gotovo polovicu stanovništva te veći dio plemstva i kad su mnoga kulturna dobra bila uništena, pripadnici te obitelji počeli su se posebno isticati. Naime, zbog povoljnog položaja, njihova imovina i njezini pripadnici ostali su u najvećoj mjeri pošteđeni tako da se u jednom trenutku u Senatu Dubrovačke Republike iz te obitelji pojavilo čak sedmero braće. Iako je Dubrovnik doživio svoje “zlatno doba” u 17. st. (prije potresa), do sredine 18. st. u velikoj je mjeri obnovljen i još intenzivnije izgrađen, tako da je svoj drugi uspon doživio upravo u doba djelovanja Luke Sorkočevića, pa i kasnije, sve do 1808. god. kad je Napoleonovim dekretom ukinuta Republika nakon 400 god. njezina postojanja.
Luka Sorkočević dobio je odlično obrazovanje: stroga disciplina i curriculum isusovačkog kolegija bili su upotpunjeni privatnom podukom. On, njegov brat i dvije sestre imali su i učitelja glazbe. Bio je to Talijan Giuseppe Valenti, 1750-ih godina aktivan kao maestro di cappella u katedrali, skladatelj skromne invencije, ali znatnog teorijskog znanja. O tome svjedoče dvije bilježnice u kojima je Luka 1754. zabilježio nekoliko vlastitih kraćih skladbi te vježbe iz teorije i kontrapunkta.
Prema kratkoj biografiji sačuvanoj u arhivu Bizzaro u Državnom arhivu u Dubrovniku, Luka je boravio u Rimu na studiju glazbe kod Rinalda da Capue, vjerojatno u razdoblju između 1757. i 1762., a čini se da je studirao i književnost. Po povratku u Dubrovnik uključio se u obavljanje državnih poslova. Naime već od svoje 18. godine do smrti (izuzev godine studija) obnašao je različite službe (činovničke, sudske, upravne i diplomatske) – tako je npr. bio sudac za civilne poslove, savjetnik Maloga vijeća, vijećnik itd. Godine 1765. bio je određen za ambasadora u poslanstvu na kraljevskom dvoru u Francuskoj, što je odbio, ali je zato supotpisao dubrovačko-francuski ugovora u Dubrovniku 1776. Godine 1781., nekoliko mjeseci nakon smrti Marije Terezije, poslan je kao ambasador na carski dvor u Beč. Iz tog četveromjesečnog razdoblja potječe iscrpan dnevnik koji uz razne događaje i osobe iz političkog života dvora i Austrije evidentira i glazbeničke susrete te svjedočanstva vezana uz glazbeni život Beča i carskoga dvora. Sorkočević bilježi susrete s Ch. W. Gluckom, J. Haydnom, P. Metastasijem i dr., te opisuje priredbe – koncerte, kazališne i operne izvedbe, dvorske balove, đačke priredbe i nastupe glazbenika u privatnom krugu te glazbena zbivanja na povratku prema rodnome gradu (u Grazu, Ljubljani, Rijeci). Razmišlja o razlici između talijanskog i njemačkog muziciranja, o hrvatskim plesovima itd. Vjerojatno je sa svog putovanja donio i niz muzikalija – rukopisnih ili tiskanih koje su pohranjene s njegovom ostavštinom. Lako je moguće da je Sorkočević svoje iskustvo s glazbenim životom Beča iskoristio nekoliko godina kasnije, kada je 1787. imenovan povjerenikom kazališnih priredaba. Shrvan bolešću, koja ga nije napuštala od njegova povratka iz Beča, oduzeo si je život u obiteljskoj palači u Dubrovniku.
U obitelji Sorkočević Luka nije bio jedini glazbenik; njegov sin Antun (1775-1841), književnik i posljednji dubrovački poslanik u Parizu prije ukinuća Republike, također je skladao, i to simfonije, komorne i vokalne skladbe. Kao glazbeno aktivna spominje se i Antunova sestra Marina (1767-?), no njezina djela (navodno nekoliko manjih vokalnih djela na svjetovne i duhovne tekstove) dosad nisu pronađena. U širu obitelj priženjena Elena Pucić-Sorkočević (Pozza-Sorgo, rođena Ranjina, 1784-1865), pjesnikinja i slikarica, prva je poznata skladateljica na hrvatskim prostorima kao autorica šest salonskih popijevki.
Sve skladbe navedenih članova obitelji Sorkočević sačuvane su u glazbenoj zbirci Samostana Male braće u Dubrovniku. Tamo su dospjele u drugoj polovini 19. st. kad je Ivan Evanđelist Kuzmić, apotekar, orguljaš u samostanu i bibliotekar, prikupljao muzikalije od dubrovačkih obitelji i tako ih spašavao od zaborava i nemara. Velika glazbena zbirka franjevačkog samostana, uz izuzetno vrijednu opću knjižnicu, danas čuva više od 8.000 svezaka koji obuhvaćaju franjevački glazbeni materijal te zbirku muzikalija dubrovačke Republike – plemićkih i građanskih obitelji, ali i starije muzikalije iz dubrovačke katedrale. Kad uzmemo u obzir činjenicu da to nije jedini glazbeni fond u gradu (muzikalije se čuvaju još u Historijskom arhivu, Muzeju grada Dubrovnika, dominikanskom samostanu, isusovačkom kolegiju, a zbirka libreta u Znanstvenoj knjižnici) dobit ćemo približnu sliku o dubrovačkoj kulturnoj oazi okruženoj otomanskim teritorijem i zonama sukoba tijekom 18. i početkom 19. stoljeća.
Iako Luka Sorkočević nije datirao većinu svojih radova (jedna sinfonia nosi nadnevak 14. 12. 1754., Lezioni di contrapunto te Overtura za obou, 2 violine i bas u G-duru datiraju iz iste godine), uvriježeno je mišljenje da su nastali između 1750. i 1770. god. Uglavnom su naslovljena kao Overtura ili Sinfonia, a neka ne nose nikakve naslove. Za niz skladbi nije jednoznačno prepoznatljivo pripadaju li orkestralnom, komornom ili pak solističkom aparatu. Obuhvaćaju osam dovršenih simfonija (sačuvane u dionicama, jedna od njih, u D-duru, dvostavačna je i sačuvana u sastavu 2 ob, 2 vl, b) jednu trostavačnu sonatu/simfoniju, jednu ouverturu (trostavačnu, za fl, vl i b), duo La vertu perdue za violinu, violončelo uz cembalo te dvije vokalne skladbe: ariju Qual rupe in mezzo all’onde za sopran i orkestar te prepjev na hrvatski psalma Super flumina Babilonis (Babilonskiem nad riekama) za sopran, tenor, bas i orgulje (continuo). Popijevka Na beruscku ustavka za sopran i klavir zabilježena je njegovom rukom, no vjerojatno je strane provenijencije. Najzanimljivija cjelina u njegovu opusu su trostavačne sinfonie (s rasporedom stavaka: brzi – umjereni – brzi) koje u formalnom i sadržajnom smislu predstavljaju prijelaz između baroknog i klasicističkog fenomena istog imena. Skladane su za gudački kvartet i puhače (obično su to oboe i rogovi a due). Sorkočević slijedi homofonsku strukturu, artikulira frazu u manje cjeline, katkad nesimetrične, živahne ritmike s čestim sinkopama i promjenama u akcentuaciji. Na prijelazu iz barokne monotematičnosti prema klasicističkoj bitematičnosti, u Sorkočevićevim prvim stavcima nazire se druga tema kao «pijevni odsječak» («cantabler Satz»), čime predstavljaju i prijelaz iz barokne dvodijelnosti prema trodijelnosti zrele klasike. U srednjem dijelu prvoga stavka autor rabi pasaže i mozaički niže motive. Srednji stavci redovito su pisani za gudački sastav, otmjene i galantne melodijske linije, dok su treći stavci izrazito motorički, te često trodijelno koncipirani. U Sorkočevićevoj melodici ima mannheimskih manira, dinamika je plošna, a instrumentacija prozračna, iako u nekim kompozicijama čak dijelom nedefinirana.
U želji da se izvorna Sorkočevićeva glazba približi glazbenicima, posegnuto je za skladateljevim autografima.
Vjera Katalinić

Napomene o izvedbenoj praksi uz ovo izdanje

Ni kod Sorkočevića kao, uostalom, ni kod mnogih drugih skladatelja iz doba klasike nije sasvim jasno računa li sa solističkom ili s orkestralnom izvedbom. Indicije za to su sačuvane dionice ili kriteriji koje određuje tonski slog. U slučaju sedam ovdje objavljenih simfonija nalazimo sljedeće stanje izvora s obzirom na broj dionica:

violina 1 violina 2 viola ili violeta basso oboa 1 i 2 rog 1 i 2
1. simfonija 2 2 1 2 po 1 po 1
2. simfonija 2 2 - 2 po 1 po 1
3. simfonija 1 1 1 1 1 -
4. simfonija 1 1 1 1 po 1 po 1
5. simfonija 1 1 1 1 - po 1
6. simfonija 1 1 1 1 po 1 po 1
7. simfonija 2 2 1 2 po 1 po 1

Kako vidimo, kod manje od pola simfonija postoje duplikati dionica. Je li se iz jedne dionice muziciralo solistički, ili su dva, eventualno čak tri glazbenika gledala u iste note, iz postojeće se građe, dakako, ne može zaključiti. U prvom stavku Prve simfonije Sorkočević u violi i basu izmjenično donosi oznake «solo» i «tutti». Time, čini se, postaje jasno da pod oznakom «solo» na tom mjestu i dalje svira svaki put samo jedno glazbalo; pa ipak se u prvom redu postavlja pitanje je li za basovsku dionicu predviđeno 8-stopno i 16-stopno glazbalo (danas, dakle, uobičajeno violončelo i kontrabas) te dalje svira samo jedno od ovih dvaju glazbala, ili eventualno svira samo jedno od možda dvaju čela, ili se možda basovska skupina čak uopće ne reducira, nego ovaj naputak upozorava tek na to da u ovim taktovima unisono vođenu melodijsku liniju violina i nadalje ne izvodi više instrumenata. Na ovo pitanje teško da će se ikad moći nedvosmisleno odgovoriti, pa stoga individualna rješenja mogu doprinijeti raznolikosti današnje interpretacijske kulture.

Budući da su kod svih simfonija (u pravilu na prednjoj strani basovske dionice) uvijek navedena sva glazbala koja se pojavljuju (bez navođenja broja pojedinih glazbala), moglo bi se poći od toga da su se dionice koje nedostaju izgubile. Protiv toga bi, međutim, možda govorila uočena činjenica da obje puhačke dionice svaki put nedostaju u parovima. Zbog toga bi valjalo promisliti i o tome nije li podatak o sastavu ansambla na basovskoj dionici rutinski polazio od standarnog sastava bez provjeravanja pojedinih dionica. Tako se čini da dionice viole kojih nema u Drugoj simfoniji ni u kojem slučaju ne nedostaju s obzirom na tonski slog: gudački sastav bez viole bio je, primjerice, na austrijskom prostoru početkom 18. stoljeća relativno raširena pojava. Iskustvo izvedbene prakse pokazuje kako se i posvema uspjeli pokušaji da se dionice dopune moraju sučeliti s problemima, bilo da se radi o odveć kompaktnom slogu, ili pak jednostavno o izazovu izbjegavanja stalnog križanja dionica prema gore ili prema dolje. Na našem CD-u sa snimkama simfonija Luke Sorokočevića , u Drugoj simfoniji smo odustali od viola, u Petoj simfoniji od dopune oboa, ali smo ipak (djelomice improvizirajući) dopunili nedostajuće dionice rogova Treće simfonije.
Za ovo izdanje nude se dopune : voditelji/dirigenti ansambala neka sami odluče smatraju li dopunu nužnom ili nepotrebnom. To će sigurno ovisiti i od veličine sastava cijelog ansambla. Činjenica da se sastav glazbala u simfonijama navodi na prednjoj strani basovske dionice ukazuje na važnost te dionice u kompozicijskom mišljenju. Ovo bi se također moglo smatrati indicijom za to da je vođenje ansambla u rukama basovske dionice, primjerice svirača generalbasa na čembalu. Gudačka basovska glazbala ili fagot mogla su stojeći ili sjedeći pored njega svirati iz iste dionice koja se nalazi na pultu čembala (kako to prikazuju mnoge slike iz 18. stoljeća). Postav generalbasa s čembalom, orguljama i/ili čak lutnjom iz Sorkočevićeva se neposrednog okružja ne može dokazati, ali daje priliku da se afektivnost pojedinih djela diferencira, kako bi se time stvorila veća zvukovna raznolikost. Osim toga, Dubrovnik i nije tako daleko od Beča, pa i tamo u stilski sličnoj glazbi pretklasike (primjerice u skladbama za gudače Antonija Caldare) svakako nailazimo na naputak «tiorba» u basovskoj dionici.

Kriteriji vezani za tonski slog mogu vrijediti i kao pomoć pri određivanju veličine izvođačkog sastava za pojedine simfonije: česta unisono vođenja prve i druge violine po mom mišljenju prije govore u prilog postavi s više instrumenata, ali neke od skladbi zacijelo više dobivaju u komornoj interpretaciji. U konačnici takvo odlučivanje ostaje subjektivno: jedan dio polaganih stavaka simfonija zbog mnogih galantnih melodijskih vitica i ukrasa podsjeća, primjerice, na solističku klavirsku glazbu, a k tome baš i ne «leži» odveć violinski. Zaključiti samo iz toga da se radi o solističkoj izvedbi – koja, naravno, ovom stilu može odgovoriti daleko većom ritamskom fleksibilnošću nego što to obično može ostvariti orkestar – značilo bi možda potcijeniti umješnost tadašnjih glazbenika u stilu kojemu su upravo oni bili vični. Drukčije rečeno: i najmanji orekstralni rubati moraju se danas najtemeljitije uvježbati da bi zvučali precizno i uvjerljivo.

Oboe i rogovi kod Sorkočevića još uvijek rijetko imaju onu mekoću i amalgirajuću snagu stapanja s kakvom se susrećemo počam od visoke bečke klasike; češće se rabe u svojoj prvotnoj funkciji kao signalna glazbala, a oboe, dakako, i u udvajanju gornjih dionica. Rogove Sorkočević uvijek notira zvučno (u različitim ključevima: F-bas-, C-alt- ili G-violinski ključ), kao što to, primjerice, poznajemo kod drugih skladatelja 18. stoljeća. U povijesnoj izvedbenoj praksi opet se uvriježilo muzicirati iz originalnih ključeva, ali i najtočnije paziti na to na kojim se cijevima za promjenu udezbe prirodnog roga ima svirati neka skladba. S druge su strane svirači modernog roga s ventilom navikli svoju dionicu čitati «in F». Zbog toga smo odlučili za ovo izdanje dionicu roga dvostruko prirediti: jednom u originalnoj Sorkočevićevoj notaciji, a jednom za «moderno» formirana glazbenika.

Sorkočević ne notira uvijek vrlo točno; sačuvane su dionice – a to je čest slučaj u 18. stoljeću – očigledno notirane za neposrednu praksu s kojom je skladatelj bio u izravnom kontaktu. Tako se on često služi kraticama u notaciji, osobito kad računa s time da tijek skladbe kolegi glazbeniku mora biti jasan (npr. u prvom stavku Druge simfonije na mjestima tremola prve violine izostavlja notne vratove). Katkada se mijenjaju naslovi stavaka (npr. prvi stavak Četvrte simfonije označen je u prvoj violini kao «Allegro non troppo», u ostalim dionicama kao «Allegro non tanto»), kratice izvođačkih oznaka ili podaci o mjeri međusobno su inkoherentni (katkada «rinf», a onda opet «rinforz»; treći stavak Prve simfonije stalno varira između 3/8- i 6/8-takta, a da to nije usklađeno i u dionicama). Kod oznaka za artikulaciju (lukovi fraza ili staccato-točke) ponekad su upisani različito, naizgled potpuno samovoljno, a isto tako su dinamičke oznake, koje bi trebale biti potpisane jedna ispod druge, često pomaknute za 1-2 dobe. U ovom sam izdanju svjesno odustao od toga da ove razlike ujednačim, kada postoji veći broj rješenja koja su stilski jednakopravna. Time se, doduše, voditelj ansambla oslobađa priređivačeva mentorstva, ali ga se s druge strane izaziva da donese jasne odluke. Sve su priređivačeve dopune označene zagradama.
Wolfgang Brunner
Prijevod: Sead Muhamedagić

 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 250,00 Kn