hr | en

Popijevke na hrvatske stihove / Svezak II

Ferdo Livadić

Godina izdanja: 2017

ISMN: 979-0-801350-13-8

U središtu starog dijela gradića Samobora stoji dvorac (danas Samoborski muzej) hrvatskog skladatelja Ferde Wiesnera Livadića (1799. – 1879.). Kao rijetko koji povijesni spomenik bogat je dokumentima i uspomenama na vrijeme u kojem je – počam od dvadesetih pa sve do sedamdesetih godina 19. stoljeća – bio žarištem društvenog života maloga grada. Nakon studija prava u Grazu Ferdo Wiesner (kasnije Livadić) preuzeo je 1822. upravu obiteljskog imanja u Samoboru uključivši se aktivno u sudstvo i upravu grada (1824. – 1850.). Istovremeno je njegov dom, naročito u preporodno doba, bio važno kulturno okupljalište, jer su ga posjećivali istaknuti političari i umjetnici. Jedna od sastavnica tih susreta bila je svakako i glazba.
Livadić je u Grazu imao prilike upotpuniti svoje glazbeno obrazovanje i aktivno sudjelovati u radu tamošnjega glazbenog društva. Počeo je i skladati. No nakon kratkotrajnog bljeska istinskog talenta koji se zbog novih životnih okolnosti u Samoboru nije dalje razvijao, Livadić je, premda učeći na djelima J. S. Bacha i još uvijek neposredno prisutne glazbe bečkih klasika, prepoznao granice svojih skladateljskih mogućnosti. O tome sâm kaže: „Da si mužikalnih idea pridobavim, preigrao sam marlivo skorom sva dela Beethovena, Bacha, Mozarta i Hajdena, no do kakve doveršenosti dojti meni moguće nije bilo, poradi teranja vekšnega gospodarstva, koje na jedinu moju osobu napartjeno bilo…“ 
Zbog toga se Wiesner svojim stvaralaštvom ograničio na one glazbene vrste za koje je njegovo tehničko znanje bilo dostatno i koje su odgovarale potrebama samoborske sredine. Zato je skladao brojne popijevke, instrumentalne minijature i crkvenu glazbu, dok su ostale glazbene vrste u njegovu opusu skromnije zastupljene.
Njegov je salon s glasovirom odzvanjao glazbom. Bio je žarištem kućnog muziciranja kakvo je bilo uobičajeno u krugovima građanstva i plemstva u 19. stoljeću. Kao skladatelj popijevaka našao je odlične promotore svoje umjetnosti u osobama svoje supruge Katarine i sina Kamila, jer su oboje bili dobri pjevači. Sam je pak svirao violinu i glasovir pa su se u njegovu domu sretno stapali glazbena produkcija i reprodukcija.
U Livadićevom opsežnom vokalnom opusu, uz brojne popijevke na hrvatskom jeziku, zastupljene su i solo pjesme na njemačkom, slovenskom te na latinskom jeziku.
 
***
Ovdje objavljene popijevke na hrvatske tekstove Ferde Wiesnera Livadića zajedno s izdanjem njegovih njemačkih solo pjesama (MIC, 2015.) predstavljaju gotovo cjelokupni korpus njegove vokalne lirike. Ova opsežna građa predstavljena je ovom prilikom prvi puta u cjelini, kako bi zainteresirani interpreti i muzikolozi dobili uvid u cjelokupno Livadićevo stvaralaštvo na području ove glazbene vrste. Odricanjem od izbora koji uvijek uključuje subjektivni pristup, uredništvo dakle prepušta korisnicima izdanja da sami prosude o vrijednosti pojedinih popjevaka i da živom izvedbom omoguće trajanje najboljih na koncertnome podiju.
Pri pripremi izdanja uporabljena je građa iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Hrvatskoga glazbenog zavoda, Samoborskog muzeja i Hrvatskog državnog arhiva. S rukopisima uspoređene su u nekim slučajevima i tiskane Livadićeve popijevke u ranim izdanjima. Osim Livadićevih autografa kao izvori poslužili su razni prijepisi (npr. Kuhačevi), dijelom teško čitljivi i nepotpuni.
Sastav ovog izdanja nije zanimljiv samo zbog umjetničkih razloga, već i sociološki, jer pruža uvid u potrebe muziciranja u svakidašnjici gradića Samobora. Livadićeve popijevke skladane su za život na sjevernohrvatskom ladanju sa svim njegovim vedrim prigodama, političkim i ideološkim okolnostima i romantičkim pjevom za ljubitelje koji su se okupljali u salonu skladateljeva dvorca. Na karakter svojih popijevaka Livadić često upućuje podnaslovom, a taj nam podatak može biti vodičem pri listanju ovog izdanja. Njegov sadržaj obuhvaća dvije skupine popijevaka: one prigodnog karaktera (prigodnice) te popijevke s umjetničkim težnjama.
 
Prigodnice 
Ova podskupina obuhvaća budnice i davorije te rodoljubne popijevke lokalnog i općeg karaktera.  
Livadić se nakon 1835. priključio Hrvatskom narodnom preporodu. U njegovu domu okupljali su se vodeći političari i intelektualci i u tom su krugu odjekivale i neke od najpoznatijih ilirskih budnica. Većina ih je pisana za zbor, no nekoliko lijepih rodoljubnih popijevaka i danas je dostojno koncertnog podija.  
Anakreontika uključuje lovačke i vinske pjesme te napitnice često šaljiva sadržaja.
Posvetnice namijenjene su istaknutim ličnostima i uglednim damama (Matildi Malingerovoj, Svijetlom banu Mažuraniću).
Svečarske (himne) skladane su za posebne prigode.
 
Popijevke s umjetničkim težnjama
Romance. Španjolskog porijekla, romanca sadrži neku tragičnu ili ljubavnu zgodu u lirskim stihovima, a glazbeno je jednostavna, strofne forme i dopadljive pijevne melodije, tehnički dostupna i diletantima. O umijeću interpreta ovisi nijansiranje glazbenog sadržaja. Između brojnih popijevki koje je Livadić označio kao romance (Čeznuće, Strijelac, Sužanj i druge) ističe se Kamena djeva na stihove Antuna Mihanovića. Popijevka Primorčica nosi podnaslov Slavenska romanca.
Cavatine. Nekoliko Livadićevih cavatina slijede tradiciju tog lirskog opernog ulomka bez ponavljanja teksta, dakle jednostavnijeg od arije. Popijevka Djeva crnooka označena je u podnaslovu kao Cavatina alla Polacca na što upućuje i metar poloneze.
U Livadićevu vokalnom opusu susrećemo i barkarole. Tekst Ivana Trnskoga koji je pod naslovom Brodar uglazbio Livadić u 6/8 metru barkarole nadahnuo je i Vatroslava Lisinskoga, čija je popijevka u Lhotkinoj obradbi za muški zbor stekla široku popularnost. 
U Livadićevu vokalnom opusu nalazimo i brojne lirske popijevke bez posebne oznake, s temama petrarkističke ljubavi i čežnje, samoće u okružju pejsažne arkadije, refleksivne popijevke kao i one s motivima tipično romantičke fantastike.
U svim podvrstama ove skupine, od kojih se neke nadovezuju na raniju tradiciju (romanca, cavatina) Livadić razvija istančanu melodiku i glasovirsku pratnju sa samostalnim motivima i pokušajima karakterizacije pjesničkoga teksta. Kako bi postigao učinkovitu gradaciju, povremeno rabi ponavljanja dijelova teksta kao i kolorature u kadencirajućim odsječcima. Zanimljiva je popijevka Moja budućnost na stihove Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, skladba snažnog dramatskog naboja s umetnutim recitativom u sredini (Recitativo ad libitum). Iz skupine posebno označenih i neoznačenih popijevaka nadahnutom melodijom izdvajaju se rodoljubna Požuda domovine, Tužna ljuba, Plač za dragom, Ocvjetaste ružice, Predivo je prela (Prelja), Udaljenoj ljubi, a duhovitom i efektnom realizacijom ističe se vedra popijevka Samobor.
Livadić je skladao i nekoliko opsežnijih popijevaka, od kojih je neke označio kao balade. Među njima je najzanimljivija balada Okićke vrane (1835.) na riječi Ljudevita Farkaša Vukotinovića. 
Tradiciju balade moguće je pratiti od srednjega vijeka. Mladi Schubert uglazbio je Goetheovu baladu Der Erlkönig, no nije naišao na razumijevanje velikog pjesnika koji je bio protivnik prokomponirane forme, vođen predodžbom da vokalna glazba mora biti prvenstveno pijevna kako ne bi „ugrozila“ snagu poezije. Glazbena balada je opsežna prokomponirana forma u kojoj se lirski pijevni odsječci odmjenjuju s dramatskim recitativnim dijelovima. Uz tonsko slikanje u glasovirskoj dionici i uporabu provodnih motiva glazbena balada je sretno slijedila sadržaj pjesničkoga teksta s njegovim motivima viteštva i fantastike. Uz Ivana Padovca i Vatroslava Lisinskoga Livadić je u hrvatsku vokalnu glazbu uveo baladu, tu tipičnu vrstu glazbenog romantizma.
Pri skladateljevu izboru stihova nije toliko bila presudna njihova književna vrijednost, koliko sadržaj koji je mogao privući čovjeka Livadićeva duhovnog obzorja, njegova humanističkog profila i romantičkog senzibiliteta, ali umjetnika prerano odvojenog od međunarodnih literarnih i glazbenih zbivanja. Livadićevi hrvatski pjesnici bili su uglavnom njegovi suvremenici: Ljudevit Farkaš Vukotinović, Petar Preradović, Antun Mihanović, Stanko Vraz, Ivan Kukuljević Sakcinski, Josip Gržetić, Velimir Gaj, Mirko Bogović, Đuro Deželić, Ivan Trnski, Ilija Okrugić, Pavao Štoos, Antun Nemčić i drugi danas zaboravljeni književnici. Kao posebnu zanimljivost ističemo stihove popijevke Požuda domovine koje je Antun Mihanović napisao nadahnut Goetheovom pjesmom Mignon iz romana Wilhelm Meister: no za razliku od stihova Goetheove pjesme u kojima se izražava čežnja za dalekim krajevima, lirski subjekt kod Mihanovića pjeva o čežnji za domovinom. U odnosu na izbor pjesničkih tekstova iznimku u Livadićevu opusu predstavlja jedino tekst pjesme Jur nijedna na svit vila renesansnog hrvatskog pjesnika Hanibala Lucića.
Karakteristično je za odnos hrvatskih skladatelja 19. stoljeća prema književnosti, da su neke od Livadićevih tekstovnih predložaka izabrali i drugi skladatelji: Preradovićeve pjesme Moja lađa i Tuga, Kukuljevićevu Prelju i Kratku sreću Stanka Vraza uglazbio je Lisinski, Vukotinovićevu Molbu na crnooku Ivan Padovec, a Preradovićeve pjesme Kasno! i Tužna ljuba Ivan pl. Zajc. Stihove Nemčićeve pjesme U barki (s inačicama naslova Gori nebo visoko) uglazbio je osim Livadića i Ivan pl. Zajc, ali pod naslovom Domovini, a ta je Zajčeva melodija stekla široku popularnost zahvaljujući njezinoj „pučkoj“ intonaciji. Zajc je uglazbio i Oprostnu pjesmu (stihovi S. N.) koja je u drugoj zbirci njegovih popjevaka (1899.) objavljena pod naslovom Oproštaj. 
Najbogatije izrazno sredstvo Livadićevih popjevaka je melodija, posebna za svaku pojedinu popijevku. Sklon je širokim pijevnim lukovima u trodobnom metru uz jednakomjerni puls osminki u instrumentalnoj pratnji. Nadahnuta je talijanskim bel cantom kao i „tema“ njegovog znamenitog glasovirskog Notturna. No skladatelj umije oblikovati ljupku melodiju i iz kratkih dvotaktnih fraza ili razigranih motiva.
Glasovirska dionica, premda podređena vokalnoj i često svedena na obrasce akordske figuracije, povremeno je oživljena samostalnim motivima, preludijima, interludijima i postludijima, pa i povremenim tonskim slikanjem (zvonjava, vrtnja vretena, svirka šalmaja, oluja). U okviru svog klasicističkog harmonijskog izraza skladatelj povremeno rabi kromatiku za iskaz dramske napetosti ili sučeljava odsječke u duru i molu. 
Istančane oznake za interpretaciju (Andante appassionato, Allegro feroce, Vatreno, Boleže i žalostno i sl.) dio su cjelokupnog ozračja svake popijevke, i znak su važnosti koju je skladatelj pridavao ovoj glazbenoj vrsti, koja u njegovom opusu, nizom vrijednih ostvarenja, ostvaruje iskorak iz salonske dopaljivosti u krug središnjih vrsta hrvatskog glazbenog romantizma.
 
Izabrana literatura
 
Nada BEZIĆ, Popis skladbi Ferde Wiesnera Livadića-Samoborskog, u: Ferdo Wiesner Livadić. Život i djelo, Radovi s muzikološkog skupa održanog u Samoboru, Hrvatska, 8. studenoga 1992., ur. Vjera Katalinić, Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb 2003, 131-290.
Koraljka KOS, Die Grazer Jahre des Ferdo Wiesner-Livadić (1816. – 1822.), u: Studien zur Musikgeschichte des Ostalpen- und Donauraums I (Grazer Musikwissenschaftliche Arbeiten, Bd. 5), ur. Rudolf Flotzinger, Akademische Druck- und Verlagsanstalt, Graz 1983., 73-91.
Koraljka KOS, Slutnja romantičke popijevke u vokalnom opusu Ferde Wiesnera Livadića, Arti musices 26/1, ur. Stanislav Tuksar, Zagreb 1995., 19-31.
Franjo Ksaver KUHAČ, Ferdo Livadić, hrvatski glazbotvorac, u: Ilirski glazbenici. Prilozi za poviest hrvatskoga preporoda, Matica hrvatska, Zagreb 1893., 4-67.
Ladislav ŠABAN, Ferdo Livadić u javnosti i privatno, Muzika i škola, Zagreb 1967., 4, 131-136.
 
Koraljka Kos
 
U središtu starog dijela gradića Samobora stoji dvorac (danas Samoborski muzej) hrvatskog skladatelja Ferde Wiesnera Livadića (1799. – 1879.). Kao rijetko koji povijesni spomenik bogat je dokumentima i uspomenama na vrijeme u kojem je – počam od dvadesetih pa sve do sedamdesetih godina 19. stoljeća – bio žarištem društvenog života maloga grada. Nakon studija prava u Grazu Ferdo Wiesner (kasnije Livadić) preuzeo je 1822. upravu obiteljskog imanja u Samoboru uključivši se aktivno u sudstvo i upravu grada (1824. – 1850.). Istovremeno je njegov dom, naročito u preporodno doba, bio važno kulturno okupljalište, jer su ga posjećivali istaknuti političari i umjetnici. Jedna od sastavnica tih susreta bila je svakako i glazba.
Livadić je u Grazu imao prilike upotpuniti svoje glazbeno obrazovanje i aktivno sudjelovati u radu tamošnjega glazbenog društva. Počeo je i skladati. No nakon kratkotrajnog bljeska istinskog talenta koji se zbog novih životnih okolnosti u Samoboru nije dalje razvijao, Livadić je, premda učeći na djelima J. S. Bacha i još uvijek neposredno prisutne glazbe bečkih klasika, prepoznao granice svojih skladateljskih mogućnosti. O tome sâm kaže: „Da si mužikalnih idea pridobavim, preigrao sam marlivo skorom sva dela Beethovena, Bacha, Mozarta i Hajdena, no do kakve doveršenosti dojti meni moguće nije bilo, poradi teranja vekšnega gospodarstva, koje na jedinu moju osobu napartjeno bilo…“ 
Zbog toga se Wiesner svojim stvaralaštvom ograničio na one glazbene vrste za koje je njegovo tehničko znanje bilo dostatno i koje su odgovarale potrebama samoborske sredine. Zato je skladao brojne popijevke, instrumentalne minijature i crkvenu glazbu, dok su ostale glazbene vrste u njegovu opusu skromnije zastupljene.
Njegov je salon s glasovirom odzvanjao glazbom. Bio je žarištem kućnog muziciranja kakvo je bilo uobičajeno u krugovima građanstva i plemstva u 19. stoljeću. Kao skladatelj popijevaka našao je odlične promotore svoje umjetnosti u osobama svoje supruge Katarine i sina Kamila, jer su oboje bili dobri pjevači. Sam je pak svirao violinu i glasovir pa su se u njegovu domu sretno stapali glazbena produkcija i reprodukcija.
U Livadićevom opsežnom vokalnom opusu, uz brojne popijevke na hrvatskom jeziku, zastupljene su i solo pjesme na njemačkom, slovenskom te na latinskom jeziku.
 
***
Ovdje objavljene popijevke na hrvatske tekstove Ferde Wiesnera Livadića zajedno s izdanjem njegovih njemačkih solo pjesama (MIC, 2015.) predstavljaju gotovo cjelokupni korpus njegove vokalne lirike. Ova opsežna građa predstavljena je ovom prilikom prvi puta u cjelini, kako bi zainteresirani interpreti i muzikolozi dobili uvid u cjelokupno Livadićevo stvaralaštvo na području ove glazbene vrste. Odricanjem od izbora koji uvijek uključuje subjektivni pristup, uredništvo dakle prepušta korisnicima izdanja da sami prosude o vrijednosti pojedinih popjevaka i da živom izvedbom omoguće trajanje najboljih na koncertnome podiju.
Pri pripremi izdanja uporabljena je građa iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Hrvatskoga glazbenog zavoda, Samoborskog muzeja i Hrvatskog državnog arhiva. S rukopisima uspoređene su u nekim slučajevima i tiskane Livadićeve popijevke u ranim izdanjima. Osim Livadićevih autografa kao izvori poslužili su razni prijepisi (npr. Kuhačevi), dijelom teško čitljivi i nepotpuni.
Sastav ovog izdanja nije zanimljiv samo zbog umjetničkih razloga, već i sociološki, jer pruža uvid u potrebe muziciranja u svakidašnjici gradića Samobora. Livadićeve popijevke skladane su za život na sjevernohrvatskom ladanju sa svim njegovim vedrim prigodama, političkim i ideološkim okolnostima i romantičkim pjevom za ljubitelje koji su se okupljali u salonu skladateljeva dvorca. Na karakter svojih popijevaka Livadić često upućuje podnaslovom, a taj nam podatak može biti vodičem pri listanju ovog izdanja. Njegov sadržaj obuhvaća dvije skupine popijevaka: one prigodnog karaktera (prigodnice) te popijevke s umjetničkim težnjama.
 
Prigodnice 
Ova podskupina obuhvaća budnice i davorije te rodoljubne popijevke lokalnog i općeg karaktera.  
Livadić se nakon 1835. priključio Hrvatskom narodnom preporodu. U njegovu domu okupljali su se vodeći političari i intelektualci i u tom su krugu odjekivale i neke od najpoznatijih ilirskih budnica. Većina ih je pisana za zbor, no nekoliko lijepih rodoljubnih popijevaka i danas je dostojno koncertnog podija.  
Anakreontika uključuje lovačke i vinske pjesme te napitnice često šaljiva sadržaja.
Posvetnice namijenjene su istaknutim ličnostima i uglednim damama (Matildi Malingerovoj, Svijetlom banu Mažuraniću).
Svečarske (himne) skladane su za posebne prigode.
 
Popijevke s umjetničkim težnjama
Romance. Španjolskog porijekla, romanca sadrži neku tragičnu ili ljubavnu zgodu u lirskim stihovima, a glazbeno je jednostavna, strofne forme i dopadljive pijevne melodije, tehnički dostupna i diletantima. O umijeću interpreta ovisi nijansiranje glazbenog sadržaja. Između brojnih popijevki koje je Livadić označio kao romance (Čeznuće, Strijelac, Sužanj i druge) ističe se Kamena djeva na stihove Antuna Mihanovića. Popijevka Primorčica nosi podnaslov Slavenska romanca.
Cavatine. Nekoliko Livadićevih cavatina slijede tradiciju tog lirskog opernog ulomka bez ponavljanja teksta, dakle jednostavnijeg od arije. Popijevka Djeva crnooka označena je u podnaslovu kao Cavatina alla Polacca na što upućuje i metar poloneze.
U Livadićevu vokalnom opusu susrećemo i barkarole. Tekst Ivana Trnskoga koji je pod naslovom Brodar uglazbio Livadić u 6/8 metru barkarole nadahnuo je i Vatroslava Lisinskoga, čija je popijevka u Lhotkinoj obradbi za muški zbor stekla široku popularnost. 
U Livadićevu vokalnom opusu nalazimo i brojne lirske popijevke bez posebne oznake, s temama petrarkističke ljubavi i čežnje, samoće u okružju pejsažne arkadije, refleksivne popijevke kao i one s motivima tipično romantičke fantastike.
U svim podvrstama ove skupine, od kojih se neke nadovezuju na raniju tradiciju (romanca, cavatina) Livadić razvija istančanu melodiku i glasovirsku pratnju sa samostalnim motivima i pokušajima karakterizacije pjesničkoga teksta. Kako bi postigao učinkovitu gradaciju, povremeno rabi ponavljanja dijelova teksta kao i kolorature u kadencirajućim odsječcima. Zanimljiva je popijevka Moja budućnost na stihove Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, skladba snažnog dramatskog naboja s umetnutim recitativom u sredini (Recitativo ad libitum). Iz skupine posebno označenih i neoznačenih popijevaka nadahnutom melodijom izdvajaju se rodoljubna Požuda domovine, Tužna ljuba, Plač za dragom, Ocvjetaste ružice, Predivo je prela (Prelja), Udaljenoj ljubi, a duhovitom i efektnom realizacijom ističe se vedra popijevka Samobor.
Livadić je skladao i nekoliko opsežnijih popijevaka, od kojih je neke označio kao balade. Među njima je najzanimljivija balada Okićke vrane (1835.) na riječi Ljudevita Farkaša Vukotinovića. 
Tradiciju balade moguće je pratiti od srednjega vijeka. Mladi Schubert uglazbio je Goetheovu baladu Der Erlkönig, no nije naišao na razumijevanje velikog pjesnika koji je bio protivnik prokomponirane forme, vođen predodžbom da vokalna glazba mora biti prvenstveno pijevna kako ne bi „ugrozila“ snagu poezije. Glazbena balada je opsežna prokomponirana forma u kojoj se lirski pijevni odsječci odmjenjuju s dramatskim recitativnim dijelovima. Uz tonsko slikanje u glasovirskoj dionici i uporabu provodnih motiva glazbena balada je sretno slijedila sadržaj pjesničkoga teksta s njegovim motivima viteštva i fantastike. Uz Ivana Padovca i Vatroslava Lisinskoga Livadić je u hrvatsku vokalnu glazbu uveo baladu, tu tipičnu vrstu glazbenog romantizma.
Pri skladateljevu izboru stihova nije toliko bila presudna njihova književna vrijednost, koliko sadržaj koji je mogao privući čovjeka Livadićeva duhovnog obzorja, njegova humanističkog profila i romantičkog senzibiliteta, ali umjetnika prerano odvojenog od međunarodnih literarnih i glazbenih zbivanja. Livadićevi hrvatski pjesnici bili su uglavnom njegovi suvremenici: Ljudevit Farkaš Vukotinović, Petar Preradović, Antun Mihanović, Stanko Vraz, Ivan Kukuljević Sakcinski, Josip Gržetić, Velimir Gaj, Mirko Bogović, Đuro Deželić, Ivan Trnski, Ilija Okrugić, Pavao Štoos, Antun Nemčić i drugi danas zaboravljeni književnici. Kao posebnu zanimljivost ističemo stihove popijevke Požuda domovine koje je Antun Mihanović napisao nadahnut Goetheovom pjesmom Mignon iz romana Wilhelm Meister: no za razliku od stihova Goetheove pjesme u kojima se izražava čežnja za dalekim krajevima, lirski subjekt kod Mihanovića pjeva o čežnji za domovinom. U odnosu na izbor pjesničkih tekstova iznimku u Livadićevu opusu predstavlja jedino tekst pjesme Jur nijedna na svit vila renesansnog hrvatskog pjesnika Hanibala Lucića.
Karakteristično je za odnos hrvatskih skladatelja 19. stoljeća prema književnosti, da su neke od Livadićevih tekstovnih predložaka izabrali i drugi skladatelji: Preradovićeve pjesme Moja lađa i Tuga, Kukuljevićevu Prelju i Kratku sreću Stanka Vraza uglazbio je Lisinski, Vukotinovićevu Molbu na crnooku Ivan Padovec, a Preradovićeve pjesme Kasno! i Tužna ljuba Ivan pl. Zajc. Stihove Nemčićeve pjesme U barki (s inačicama naslova Gori nebo visoko) uglazbio je osim Livadića i Ivan pl. Zajc, ali pod naslovom Domovini, a ta je Zajčeva melodija stekla široku popularnost zahvaljujući njezinoj „pučkoj“ intonaciji. Zajc je uglazbio i Oprostnu pjesmu (stihovi S. N.) koja je u drugoj zbirci njegovih popjevaka (1899.) objavljena pod naslovom Oproštaj. 
Najbogatije izrazno sredstvo Livadićevih popjevaka je melodija, posebna za svaku pojedinu popijevku. Sklon je širokim pijevnim lukovima u trodobnom metru uz jednakomjerni puls osminki u instrumentalnoj pratnji. Nadahnuta je talijanskim bel cantom kao i „tema“ njegovog znamenitog glasovirskog Notturna. No skladatelj umije oblikovati ljupku melodiju i iz kratkih dvotaktnih fraza ili razigranih motiva.
Glasovirska dionica, premda podređena vokalnoj i često svedena na obrasce akordske figuracije, povremeno je oživljena samostalnim motivima, preludijima, interludijima i postludijima, pa i povremenim tonskim slikanjem (zvonjava, vrtnja vretena, svirka šalmaja, oluja). U okviru svog klasicističkog harmonijskog izraza skladatelj povremeno rabi kromatiku za iskaz dramske napetosti ili sučeljava odsječke u duru i molu. 
Istančane oznake za interpretaciju (Andante appassionato, Allegro feroce, Vatreno, Boleže i žalostno i sl.) dio su cjelokupnog ozračja svake popijevke, i znak su važnosti koju je skladatelj pridavao ovoj glazbenoj vrsti, koja u njegovom opusu, nizom vrijednih ostvarenja, ostvaruje iskorak iz salonske dopaljivosti u krug središnjih vrsta hrvatskog glazbenog romantizma.
 
Izabrana literatura
 
Nada BEZIĆ, Popis skladbi Ferde Wiesnera Livadića-Samoborskog, u: Ferdo Wiesner Livadić. Život i djelo, Radovi s muzikološkog skupa održanog u Samoboru, Hrvatska, 8. studenoga 1992., ur. Vjera Katalinić, Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb 2003, 131-290.
Koraljka KOS, Die Grazer Jahre des Ferdo Wiesner-Livadić (1816. – 1822.), u: Studien zur Musikgeschichte des Ostalpen- und Donauraums I (Grazer Musikwissenschaftliche Arbeiten, Bd. 5), ur. Rudolf Flotzinger, Akademische Druck- und Verlagsanstalt, Graz 1983., 73-91.
Koraljka KOS, Slutnja romantičke popijevke u vokalnom opusu Ferde Wiesnera Livadića, Arti musices 26/1, ur. Stanislav Tuksar, Zagreb 1995., 19-31.
Franjo Ksaver KUHAČ, Ferdo Livadić, hrvatski glazbotvorac, u: Ilirski glazbenici. Prilozi za poviest hrvatskoga preporoda, Matica hrvatska, Zagreb 1893., 4-67.
Ladislav ŠABAN, Ferdo Livadić u javnosti i privatno, Muzika i škola, Zagreb 1967., 4, 131-136.
 
Koraljka Kos

»Dodaj u košaricu
Cijena: 160,00 Kn