hr | en

Glasovirski kvintet op. 14, prvi dio iz ciklusa "Vlatko"

Juraj Stahuljak

Godina izdanja: 2011

ISMN: 979-0-706701-73-8

Jezik: Hrvatski, engleski

MP3

Juraj Stahuljak, Piano Quintet Op. 14, First Part of the "Vlatko" Cycle (1), Ida Gamulin, piano; Zagreb String Quartet

Juraj Stahuljak, Piano Quintet Op. 14, First Part of the "Vlatko" Cycle (2), Ida Gamulin, piano; Zagreb String Quartet

Juraj Stahuljak, Piano Quintet Op. 14, First Part of the "Vlatko" Cycle (3), Ida Gamulin, piano; Zagreb String Quartet

Juraj Stahuljak, Piano Quintet Op. 14, First Part of the "Vlatko" Cycle (4), Ida Gamulin, piano; Zagreb String Quartet

CD izdanje Cantus
 

Juraj Stahuljak (1901. – 1975.)

Život kao glazbena inspiracija

Obiteljska tradicija prenošenja iste profesije s oca na sina nije nepoznata i nalazimo je u svim strukama. Kada je, pak, riječ o nastavljanju umjetničkog zvanja, to uvijek rado povezujemo s genetskim osobinama, nasljeđivanjem stvaralačke nadarenosti, koju svakako naglašavaju i utjecaji bavljenja umjetnošću u obiteljskom okruženju. U tom kontekstu zauzima obitelj Stahuljak istaknuto mjesto u povjesnici hrvatske glazbe još od 19. stoljeća. Iscrpni životopisi i muzikološke analize povjesničara glazbe Andrije Tomašeka objavljeni pod naslovom Njih šesnaestero – Obitelj Stahuljak u hrvatskoj glazbi.

 Juraj Stahuljak (Sv. Jana kod Jastrebarskog, 1901. – Zagreb, 1975.) je bio sin Vladimira Stahuljaka (Bjelovar, 1876. – Zagreb, 1960.), prvog iz obitelji kojem je bavljenje glazbom bilo i jedno od zanimanja. Naime, Vladimir Stahuljak se nakon studija kompozicije u Zagrebu 1904. godine uputio u Budimpeštu gdje je na Konzervatoriju M. Somogy diplomirao kompoziciju. Kako je uz glazbeno obrazovanje u Zagrebu stekao i diplomu nastavnika hrvatskog i njemačkog jezika, bila mu je otvorena mogućnost službovanja u nizu hrvatskih gradova. Prvo radno mjesto imao je u Sv. Jani kraj Jastrebarskog, od 1900. do ožujka 1903. godine, gdje mu se 16. srpnja 1901. godine rodio sin Juraj. Slijedila su očeva službenička premještanja i obitelj je od 1903. do 1908. živjela u Remetama, od 1908. do 1912. u Koprivnici, od sredine kolovoza 1912. do veljače 1914. u Čavlima-Cerniku iznad Sušaka i u Sušaku, kamo se otac, nakon nešto više od godinu dana boravka u Zadru (ožujak 1914. do sredine 1915.) te izbjeglištva iz Zadra, odakle je kao hrvatski domoljub morao otići zbog političkih potkazivanja, vratio na nekoliko mjeseci, prije nego što je nastupio na nastavničko mjesto na Učiteljskoj školi u Petrinji, 1915. godine. U Petrinji je obitelj ostala deset godina, od 1915. do 1925.; u tom je razdoblju Vladimir Stahuljak u Beču položio državni ispit i, 1918. godine, stekao diplomu profesora glazbe. Slijedila je kraća epizoda u Kragujevcu, da bi od 1926. do umirovljenja 1932. godine bio profesor u Zagrebu. Ovo nam se praćenje profesionalnog puta Vladimira Stahuljaka čini neophodnim, jer je svaka od sredina u kojima je obitelj živjela do 1915. godine i na skladatelja Jurja Stahuljaka ostavila tragove.

            Juraj Stahuljak pohađao je od 1915. do 1919. godine zagrebačku gornjogradsku gimnaziju, a stanovao je u katoličkom sirotištu „Orfanotrofiju“, budući da je obitelj, prisiljena na bijeg iz Zadra, osiromašila. Nakon gimnazijske mature prvo je upisao studij prava, a usporedno je krenuo i na Konzervatorij Hrvatskog glazbenog zavoda. Loše financijske prilike primorale su ga da se uzdržava sviranjem u kinu i time si je, od 1920. do 1924. godine, osiguravao egzistenciju. Međutim, studij prava ga nije dovoljno zaokupio, pa ga je napustio, upisavši se na Filozofski fakultet sa studijskim grupama povijesti i zemljopisa. Diplomirao je 1928. godine, kada je počeo raditi kao profesor povijesti i zemljopisa na zagrebačkim gimnazijama. U tom je zvanju dočekao i umirovljenje 1956. godine.

            Potekavši iz obitelji u kojoj je glazba bila dio svakidašnjice, u kojoj su djeca uz oca violončelista, skladatelja, zborovođu i orguljaša i majku Paulu, rođenu Huber, zapaženu pjevačicu, od djetinjstva primala glazbene pobude i stručnu poduku, uz obavezno kućno obiteljsko muziciranje, bilo je za Jurja Stahuljaka potpuno logično da se posveti i studiju glazbe. Konzervatorij Hrvatskog glazbenog zavoda pohađao je pet godina, a nastavnici su mu bili tadašnji ugledni pedagozi: u glazbenoj teoriji ga je podučavao Ćiril Junek, u sviranju na glasoviru Vjekoslav Rosenberg-Ružić, u pjevanju Milan Reizer, harmoniju je učio u razredu Frana Lhotke, kontrapunkt i fugu u razredu Franje Dugana st., dok ga je u vokalnoj kompoziciji podučavao Antun Dobronić, a u instrumentaciji Blagoje Bersa. Već navedena imena vrsnih profesora i skladatelja upućuju na dobro svladavanje glazbene materije, a nastavak studija na Zagrebačkom konzervatoriju, odnosno Kraljevskom konzervatoriju, potom Kraljevskoj muzičkoj akademiji (istoj visokoškolskoj obrazovnoj ustanovi koja je tri puta mijenjala imena otkako je Juraj Stahuljak, 1919. godine, upisao studij, a danas nosi naziv Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu), bio je zaključen diplomom, 1924. godine. Položio je mladi skladatelj i ispit iz pjevanja i glazbe pred posebnim povjerenstvom kako je to zahtijevala tadašnja praksa, te je bio osposobljen i za nastavnika na srednjim školama.

            Jedno od trajnih aktivnih bavljenja glazbenom reproduktivom bilo je za Jurja Stahuljaka orguljanje u crkvama, čime se počeo javno baviti još u dobi od jedanaest godina, zamjenjujući oca na orguljama, a orguljao je i po dolasku na školovanje u Zagreb u crkvi Sv. Petra, gdje je vodio i crkveni ženski pjevački zbor. Vodio je i pjevački zbor pitomaca „Orfanotrofija“, a djelatnost orguljaša, trajno u funkciji katoličkih bogoštovnih obreda, zaključio je s više od dva desetljeća orguljanja u župnoj crkvi Sv. Ivana u zagrebačkoj Novoj Vesi, u završnom razdoblju od 1956. do 1969. godine. Tako orguljanje i vođenje zborova čini trajnu sastavnicu života glazbenika, a valja dodati i vrlo čestu Stahuljakovu djelatnost glasovirskog pratioca, posebice na koncertima zajedno s uglednim violinistom Miroslavom Šlikom 30-ih godina prošlog stoljeća. Ali, ono što ga najviše odlikuje kao stvaralačku osobnost njegov je skladateljski rad, kojim se počeo baviti još kao petnaestogodišnjak, zapisavši svoj prvijenac, Fantaziju za glasovir.

Sjećanja na brata Vlatka

U ostavštini Jurja Stahuljaka, koja obuhvaća djela za glasovir, vokalnu liriku, zborove, orkestralna djela, glazbeno-scenska ostvarenja i crkvene skladbe, posebno istaknuto mjesto pripada komorno-glazbenim djelima, jer je upravo u njima mogao izražavati svoj skladateljski credo koji je sam opisao sljedećim riječima: „Inspiraciju crpim iz više vrela. Prvu i najjaču pobudu za pisanje muzike daju mi događaji koje mi donosi život, bilo da su vedri, bilo da su tužni, kako kada. Ovi drugi, na žalost pretežu. Tako mi je npr. prerana i tragična smrt mojega mlađeg brata Vlatka dala inspiraciju za ciklus povezan s uspomenama na njega. Inspiraciju sam, nadalje, često dobivao dok sam proučavao i svirao djela s područja klasike i romantike (u prvom redu hrvatske, pa češke i ruske itd.). Hrvatska narodna muzika iz raznih područja baza je moga muzičkog stvaralaštva. Teme u mojim djelima i njihovu provedbu stvaram u duhu narodne muzike. Što se tiče tehničke strane, nastojim da je na visini, tj. da dokazuje svladavanje kompozitorskog zanata. Kako se iz svega vidi, ja sam romantik. Što se forme tiče, kompozicije izrađujem većinom u stilu klasike – sonatna forma, forma pjesme, s jasnim i preglednim vođenjem dionica, a osobito naglašenim izrazom unutrašnjih emocija (romantizam, impresionizam).“

Ove su skladateljeve riječi važni putokazi. Posebice kada se odnose na nastanak ciklusa od tri dijela s naslovom Vlatko, slijeda od 18 stavaka koji su nastali od 1923. do 1933. godine kao autorova evokacija zbivanja iz života dvije godine mlađeg brata Vladimira. Jurajev je mlađi brat, zvan Vlatko, drugo od šestero djece oca Vladimira, tragično u mukama preminuo 21. prosinca 1930. godine, jer brijač koji ga je brijao nije dezinficirao britvu pa je došlo do trovanja krvi. Vladimir Stahuljak junior bio je mladi profesor povijesti i zemljopisa u realnoj gimnaziji u Bjelovaru. Kako je i on bio vrlo muzikalan, završio je glazbeno školovanje i položio ispit za nastavnika pjevanja i glazbe na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji te je počeo djelovati u Bjelovaru kao zborovođa Hrvatskog pjevačkog društva „Dvojnice“. Upravo kada se spremao izvesti prvi veći nastup tog društva umro je u 27. godini života. I Vlatko je, kao i Juraj bio rođen u Sv. Jani kraj Jastrebarskog i to 22. siječnja 1903. godine, pa tako i prvi stavak prvog dijela ciklusa nosi naslov Vlatko – Sv. Jana– 22.1.1903. op. 14 br. 1

Glasovirski kvintet op. 14 ima četiri stavka, a prvi je stavak Lento e maestoso/Allegro moderato, prema riječima komentara tiskanog uz praizvedbu, „posvećen sâmom pokojniku. Crta njegov karakter i naglašuje njegovu sudbinu motivom sudbine, koji se provlači kroz čitav ciklus, sad jače sad slabije naglašen.“ Andrija Tomašek napominje kako bi polagani uvod Lento e maestoso bilo moguće shvatiti i kao zasebnu glazbenu cjelinu, pa bi Kvintet imao pet stavaka. Allegro moderato je građen slobodnijom primjenom načela oblikovanja prvih stavaka u klasicističkom sonatnom ciklusu s dvjema temama, provedbom i završnim dijelom. Prva je tema dramatski intonirana, a kao što je zapisao Krešimir Kovačević, njome je „Stahuljak nastojao okarakterizirati bratovu narav i temperament.“ Druga je tema kontrastna, građena u duhu narodnog melosa. 

Drugi stavak, Allegro, naslovljen je Remete – 1904. Zima – Božićop.14 br. 2, a opisuje vedro i bezbrižno djetinjstvo i božićno raspoloženje. To je svojevrsni sonatni scherzo koji se, nakon ponovnog javljanja motiva sudbine, smiruje u srednjem dijelu, građenom na napjevu stare hrvatske božićne pjesme Kakva je to svjetlost koja se rado pjevala u Remetama, gdje je obitelj Stahuljak nekoliko godina živjela. Stavak završava u vedrom raspoloženju prvog dijela.

Treći stavak je u polaganom tempu, to je Andante koji nosi naslov Remete – 1906. Nada – Ljeto op. 14 br. 3. Taj stavak crta karakter starije od dviju mlađih sestara, sestre Nade, te u izrazito lirskom ugođaju i bogatim tonskim bojama izražava „ono blago i nježno bratinsko raspoloženje prema toj maloj sestrici.“

Završni je stavak ponovno živahni Allegro, naslovljen God. 1909. Mira – Koprivnica (Škola – Zdenac) op. 14 br. 4. Stavak je građen kao rondo s dvije teme od kojih prva, živa i pokretna, karakterizira drugu sestru, Miru, rođenu 1908. godine, a druga je tema asocijacija narodne melodike. U komentaru djela iz vremena praizvedbe spominje se „jedan prizor na zdencu, koji umalo da nije tragično završio.“ Ponovno se vraća motiv sudbine, koji na kraju stavka izvode svi instrumenti.

Na kraju, moguće je za ovu skladbu bogate sadržajnosti zaključiti, kao što je to naveo i njezin prvi komentator: „Premda je sadržaj djela skroz intimnog značaja, djelo je pisano tako, da će moći zbog glazbenog sadržaja svakog zanimati.“ Napose one koji se odluče izvesti ga i predstaviti koncertnoj javnosti. Jer, riječ je o nedvojbenom obogaćenju komorno-glazbenog repertoara djelom autora kojem je za života, u prigodi proslave 40. obljetnice umjetničkog rada, tadašnji Zagrebački kvartet (u sastavu Josip Klima i Ivan Kuzmić, violine, Ante Živković, viola i Josip Stojanović, violončelo), s pijanistom Rankom Filjakom, pružio posvetu na koncertu održanom 14. lipnja 1969. godine u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu. Svaka će nova izvedba zacijelo upozoriti na bogatstvo melodijskog nadahnuća, pregnantnog ritamskog pulsiranja i harmonijske inventivnosti djela koje u klasičnim oblicima svjedoči odsjaje romantičnih i impresionističkih poticaja u glazbenom ostvarenju nastalom u Hrvatskoj u prvim desetljećima 20. stoljeća.                        

Dr. sc. Zdenka Weber

Zagreb, 2010.

»Dodaj u košaricu
Cijena: 200,00 Kn