hr | en

Minijature za glasovir III

Dora Pejačević

Godina izdanja: 2013

ISMN: 979-0-801337-20-7

Jezik: Hrvatski, engleski, njemački

Blumenleben / Život cvijeća / Flowers' Life op. 19
1. Schneeglöckchen / Visibabe / Snowdrops
2. Veilchen / Ljubice / Violets
3. Maiglöckchen / Đurđice / Lilies of the Valley
4. Vergissmeinnicht / Potočnice / Forget-me-not
5. Rose / Ruža / Rose
6. Rote Nelken / Crveni karanfili / Red Carnations
7. Lilien / Ljiljani / Lilies
8. Chrysanthemen / Krizanteme / Chrysanthemums

Zwei Klavierskizzen / Dvije skice za glasovir / Two Piano Sketches op.
1. An Dich! / Tebi! / To Thee!
2. Vor deinem Bild / Pred tvojom slikom / Before Thy Picture

Blütenwirbel / Cvjetni vrtlog / A Whirl of Blossoms op. 45
(Verzija / Version / Fassung I)
(Verzija / Version / Fassung II)

Zwei Nocturnes / Dva nokturna / Two Nocturnes op. 50

Humoreske / Humoreska / Humoresque op. 54(a)

Caprice / Hir / Caprice op. 54(b)

 

Minijature ze glasovir Dore Pejačević

U povodu 120. obljetnice rođenja Dore Pejačević objavljeno je prvo cjelovito izdanje Glasovirskih minijatura (MIC, 2005.), čime je ostvarena moja davna želja, ali i potreba da ovaj vrijedan opus, nakon gotovo sto godina od svog nastanka, izađe iz anonimnosti arhiva Hrvatskog glazbenog zavoda, gdje je, uz ostalu skladateljičinu ostavštinu, dobrotom obitelji Lumbe-Pejačević, bio pohranjen 1972. godine, kada postaje dostupan svim štovateljima njezine glazbe.
Ovo izdanje posvećujem svojem profesoru, akademiku Jurici Muraiu koji mi je prvi ukazao na vrijednost i ljepotu Dorinih skladbi u vrijeme kada je njezin bogat i osebujan opus bio gotovo nepoznat široj glazbenoj javnosti.
Umjetnička ostavština Dore Pejačević obuhvaća 57 registriranih opusa, od kojih su 24 skladana za glasovir solo. Ako izuzmemo dvije glasovirske sonate, sve ostale skladbe za glasovir solo u formi su minijature (Charakterstück), omiljenog oblika kasnog romantizma, u kojem se skladateljica najslobodnije izražavala. Od prve sačuvane skladbe, Uspavanke op. 2, koju je napisala s dvanaest godina, pa do Humoreske i Hira nastalih nekoliko godina prije smrti, glasovirske minijature svojevrstan su glazbeni autoportret Dore Pejačević.
Premda sve skladbe redovito nose određeni naslov, on je samo putokaz, koji pobuđuje maštu ostavljajući slušatelju potpunu slobodu doživljaja, i koji ga upućuje na osnovni ugođaj i karakter pojedine skladbe.
Dora Pejačević skladala je u razdoblju glazbene moderne u Hrvatskoj. Njezin glasovirski zvuk  raskošan je i bogato obojen, i nedvojbeno slijedi kasnoromantičke uzore, u kojem se zrcale i odsjaji glazbenog impresionizma, u kasnim djelima obogaćeni dubokim sjenama ekspresionizma, dakle svih onih stilskih kretanja u europskoj glazbi čije je nastajanje i sazrijevanje pratilo životni vijek skladateljice. Dora Pejačević nije posjedovala izobrazbu koncertantne pijanistice, ali je svirala vješto i kultivirano poput istinskog pijanista virtuoza. „Ne poznam nikoga kome glasovir tako lijepo zvuči kao njoj: kada ona svira, onda je to doista glazba“ .
Ovo se izdanje temelji na izvornicima rukopisima (autgrafima i prijepisima) te tiskanim izdanjima skladbi kojima autografi nisu sačuvani. U izvornom rukopisu nema prstometa, a oznake pedalizacije vrlo su rijetke, te se prepuštaju izvođaču, da ih upotrijebi prema stilu i karakteru pojedine skladbe.
Vjerujem da će ovo izdanje nadživjeti današnje interpretacije, pa ga stoga nisam željela opteretiti redaktorskim intervencijama, već ga podastirem u izvornom obliku kao izazov svima, da iz čiste skladateljičine glazbene misli izgrade svoj osobni pristup čarobnom svijetu njezine glazbe.
Glasovirske minijature Dore Pejačević kronološki možemo podijeliti u tri skupine:

1.    Mladenačke minijature, skladane od 1897. do 1902. (op. 2 – op. 14)
2.    Ciklusi minijatura, skladani od 1903. do 1910. (op. 17 – op. 28)
3.    Minijature zrelog stvaralačkog razdoblja, skladane od 1912. do 1920. (op. 32 – op. 54)

Mladenačke minijature

Minijature od op. 2 do op. 14 mladenačka su djela u kojima je očit utjecaj romantičkih uzora, Mendelssohna, Griega, Čajkovskog i Schumanna. U njima skladateljica jednostavnim slogom, u pomalo salonskoj maniri, još ne ostvaruje svoj autentičan i prepoznatljiv glazbeni izraz. Iz njih progovaraju liričnost i intima te se iz raspjevane melodike pojedinih skladbi naslućuje iznimna skladateljska osobnost.
Ovoj skupini minijatura pripadaju: Berceuse op. 2, Gondellied op. 4, Chanson sans paroles op. 5, Papillon op. 6, Menuett op. 7, Impromptu op. 9(a), Chanson sans paroles op. 10 i Trauermarsch op. 14.
Sve ove skladbe jednostavne su po svojoj strukturi i formi. Česte oznake crescenda i decrescenda u rukopisu upućuju na neiskustvo mlade skladateljice (12 do 18 godina), koja će tek u srednjem razdoblju svojeg stvaralaštva ostvariti profesionalniji notni zapis.
Premda u rukopisu nema oznaka za pedal sve do Žalobne koračnice op. 14, njegova je uporaba važna u izvođenju minijatura ranih opusa.

Berceuse (Uspavanka) op. 2 (1897.)
Rukopis: HGZ
Berceuse op. 2 prva je sačuvana skladba mlade, dvanaestogodišnje skladateljice.
Pod zajedničkim naslovom „6 Clavier-Stücke von Cesse Dora Pejacsevich“ u izdanju nakladničke kuće Harmonia u Budimpešti, 1902., objavljeno je sljedećih šest skladbi: Gondellied op. 4, Chanson sans paroles op. 5, Papillon op. 6, Menuett op. 7, Impromptu op. 9(a) i Chanson sans paroles op. 10.

Gondellied (Pjesma gondolijera) op. 4 (1898.)

Rukopis: HGZ
Na tiskanom primjerku skladbe nalazimo bilješku upisanu rukom skladateljice: „In Erinnerung an die gemüthlichen Tage in Našice von Dora, Našice 25. VII. 1903“.

Chanson sans paroles (Pjesma bez riječi) op. 5  (1898.)
Rukopis: HGZ
Sačuvane su dvije varijante rukopisa A i B sa znatnim razlikama u oznakama tempa, dinamike i fraziranja. S obzirom na profesionalnije oznake, redaktorica pretpostavlja da je B kasnijeg nadnevka, te nju uzima kao konačnu za ovo izdanje.

Papillon (Leptir) op. 6 (1898.)
Rukopis: HGZ
Za razliku od dosadašnjih tiskanih izdanja u t. 59, t. 65, t. 66 i t. 67 u lijevoj ruci u rukopisu je zadržana nota u basu do kraja takta.

Menuett op. 7 (1898.)
Rukopis: HGZ
Ova ljupka skladba mlade skladateljice plesnog je karaktera s kontrastnim pjevnim Triom.

Impromptu op. 9(a) (1899.)
Rukopis: HGZ
Impromptu postoji i u obradi za glasovirski kvartet pod oznakom op. 9b (1903.).

Chanson sans paroles (Pjesma bez riječi) op. 10 (1900.)
Rukopis: HGZ
Posljednja u nizu od šest skladbi tiskanog ciklusa iz 1902., posvećena je barunici Elsa Szentkereszty. Oznaku tempa un pocchetto piu mosso u t. 19 redaktorica je zamijenila s poco piu mosso.

Trauermarsch (Žalobna koračnica) op. 14 (1902.)
Rukopis: HGZ
Ovom posmrtnom koračnicom forme ABA osamnaestogodišnja skladateljica potvrđuje iznimnu skladateljsku zrelost, kojom nagovješćuje sljedeće cikluse. Redaktorica preporuča uporabu pedala tijekom čitave skladbe. Upisane oznake pedala nalaze se u rukopisu.

Ciklusi minijatura    

U drugoj skupini minijatura prevladavaju veliki ciklusi: Sechs Phantasiestücke op. 17, Blumenleben op. 19 i Walzer-Capricen op. 28, te nekoliko manjih skladbi: Berceuse op. 20, Valse de Concert op. 21 i Erinnerung op. 24. U ovom srednjem razdoblju skladateljičina stvaralaštva isprepliću se elementi kasnog romantizma s odsjajima impresionizma i ekspresionizma.
Rukopisi velikih ciklusa nisu pronađeni u ostavštini pa redaktorica pretpostavlja da ih je sama skladateljica predala izdavačima u Budimpešti, Dresdenu i Leipzigu kako bi bili tiskani. Upravo ta činjenica potvrđuje da je Dora Pejačević bila svjesna vrijednosti spomenutih ciklusa koji su i danas njezina najizvođenija djela.

Sechs Phantasiestücke (Maštanja) op. 17 (1903.)
Rukopis: nije sačuvan.
Ovaj ciklus predstavlja do tada najzrelije i najuspjelije djelo u cjelini, u kojem skladateljica poput Schumanna, naslovima dočarava različita raspoloženja i duševna stanja. Gotovo sve skladbe ovog introvertnog ciklusa otkrivaju novu stvaralačku osobnost Dore Pejačević u slobodnijoj uporabi harmonije i forme. Glasovirski slog je složeniji, često rabi septakorde, nonakorde, alteracije i nagle modulacije. Pedal ističe impresionističke boje i nova suzvučja s više alikvota. Šest minijatura ovog ciklusa nosi nazive: Sehnsucht (Čežnja), Leid (Patnja), Frage (Pitanje), Klage (Tužaljka), Bitte (Molba), Wahn (Tlapnja).
Redaktorica je imala na raspolaganju dva tiskana izdanja: A – Harmonia, Budimpešta, 1905., i B – (Dora Pejačević, Maštanja, I. sv., Jugoslavenska klavirska muzika, ur. A. Dobronić, Edition Čaklović, Zagreb, 1920.). Redaktorica pretpostavlja da je skladateljica originalni rukopis poslala prvom izdavaču (Harmonia, Budimpešta).
U svom Dnevniku pročitanih knjiga (Books I have read) koji se čuva u Hrvatskom glazbenom zavodu, na jednom umetnutom listu, skladateljica je vlastoručno ispisala naslove pojedinih komada ciklusa Sechs Phantasiestücke na četiri jezika. Po svoj prilici, tu „tablicu“  napisala je zbog potrebe objavljivanja spomenutog ciklusa za tiskano izdanje u Zagrebu 1920. (izdanje B). U njemu su naslovi pojedinih komada objavljeni na hrvatskom i francuskom jeziku (1. Težnja – Désir, 2. Tuga – Chagrin, 3. Pitanje – Question, 4. Tugovanje – Plainte, 5. Molba – Demande, 6. Tlapnja – Délire). Napomenimo da su naslovi skladbi u prvom izdanju Sechs Phantasiestücke (izdanje A) na njemačkom jeziku (1. Sehnsucht, 2. Leid, 3. Frage, 4. Klage, 5. Bitte, 6. Wahn).
U spomenutoj tablici Dora Pejačević je naslove pojedinih skladbi prevela i na engleski jezik (1. Longing, 2. Grief, 3. Question, 4. Complaint, 5. Request, 6. Frenzy (Fancy). Uz nazive na hrvatskom jeziku (koji su djelomično različiti od hrvatskih prijevoda u izdanju iz 1920.!) u zagradama je navela još i daljnje moguće sinonime (značenja) tih njemačkih riječi: 1. Težnja (Želja, žudnja, čežnja), 2. Tuga (Žalost, muka), 3. Pitanje, 4. Tužba (Žalba, tugovanje, jauk), 5. Molba (Prošnja) 6. Klapa (Tlapnja).
U ovom izdanju, urednici su – s obzirom na navedeno u bilješci br. 2 – pojedinačne naslove odredili u konzultaciji sa stručnjacima prevoditeljima - a opet maksimalno uvažavajući skladateljičine naslove pojedinih komada.
S obzirom na velike razlike u notnom tekstu skladbe Wahn (Tlapnja) op.17 br. 6 u izdanjima A i B, redaktorica se ovdje odlučila objaviti varijante tog komada iz oba izdanja, premda zbog ljepote centralnog dijela preporuča izdanje A.  

Blumenleben (Život cvijeća) op. 19  (1904. – 1905.)
Rukopis: nije sačuvan
Ovaj je ciklus još za skladateljičina života bio najčešće izvođen (Zagreb, Budimpešta, Dresden), a i danas je najpopularniji među glasovirskim minijaturama. U njemu skladateljica u romantičkom izričaju uz elemente virtuoznosti uvodi i impresionističke boje (Ruža, Ljiljani). Salonska manira pojedinih stavaka ne umanjuje vrijednost djela u cjelini, a omiljeni topos posmrtne koračnice ponovno se javlja u Krizantemi. Ciklus se sastoji od osam skladbi: Schneeglöckchen (Visibabe), Veilchen (Ljubice), Maiglöckchen (Đurđice), Vergissmeinnicht (Potočnice), Rose (Ruža), Rote Nelken (Crveni karanfili), Lilien (Ljiljani), Chrysanthemen (Krizanteme). Život cvijeća, od proljeća do kasne jeseni, metafora je života od rađanja do smrti.
Rukopis niti ovog ciklusa nije pronađen u ostavštini, pa redaktorica pretpostavlja da je poslan izdavaču L. Hoffarthu u Dresden gdje je tiskan pod zajedničkim naslovom: Blumenleben - Acht Klavierstücke von Dora Pejacsevich op. 19.

 

 

 

 



 


Berceuse (Uspavanka) op. 20 (1906.)
Rukopis: nije sačuvan
Ova uspjela skladba posvećena je skladateljičinu nećaku grofu Nikoli Pejačeviću. Rukopis nije sačuvan, a skladba je tiskana u izdanju nakladnika H. Bocka u Dresdenu, u zbirci Kompositionen für Klavier von Dora Pejacsevich.

Valse de Concert (Koncertni valcer) op. 21 (1906.)
Rukopis: HGZ
Koncertni valcer virtuozna je i pomalo salonska skladba bez većih umjetničkih pretenzija.

Erinnerung (Sjećanje) op. 24 (1908.)
Rukopis: HGZ
Skladba je posvećena Marie Therese Schall Riaucour. Tiskana je s Berceuse op. 20 pod zajedničkim imenom Kompositionen für Klavier von Dora Pejacsevich (bez godine) u izdanju H. Bocka iz Dresdena.

Walzer-Capricen (Hiroviti valceri) op. 28 (1910.)
Rukopis: nije pronađen
Ovaj uspjeli ciklus pun je mašte i plesnih ritmova, a svojim prozračnim slogom podsjeća na valcere i mazurke F. Chopina. Skladateljica ih posvećuje svom profesoru Percyju Sherwoodu. Tiskan je pod imenom Walzer-Capricen, Suite für Klavier von Dora Pejacsevich Op. 28, 1913. godine u Leipzigu te u Budimpešti, u nakladi Rózsavölgyi & Co.

Minijature zrelog stvaralačkog razdoblja
Minijature zrelog razdoblja stvaralaštva nastale su između 1912. i 1920. U njima više ne dominira dopadljiva melodija, već je težište na bogatom i zgusnutom harmonijskom slogu u kojem su sve češće prisutni elementi nove estetike s početka 20. stoljeća. Znatna tonalitetna proširenja, smione alteracije i nagle modulativne progresije karakteristike su jezika kojim se služi Dora Pejačević. Minijature kasnih opusa introspektivne su meditacije u kojima se skladateljica okreće čovjeku i prirodi, odbacivši ono izvanjsko i dopadljivo, vodeći nas tako do posljednjih opusa u kojima progovara potpuno samosvojnim glazbenim jezikom vremena u kojem živi i sklada.
Posljednju skupinu minijatura čine:
Vier Klavierstücke op. 32(a), Impromptu op. 32(b), Zwei Intermezzi op. 38, Zwei Klavierskizzen op. 44 (An Dich!, Vor deinem Bild), Blütenwirbel op. 45, Capriccio op. 47, Zwei Nocturnes op. 50, Humoreske und Caprice op. 54.

Vier Klavierstücke (Četiri skladbe za glasovir) op. 32(a) (1912.)
Od četiri skladbe iz op. 32(a) sačuvane su samo tri (Libelle, Papillon i Abendgedanke), dok je prva (Widmung / Posveta) izgubljena. Premda u rukopisu ovih skladbi nema posvete, u popisu djela koji je sastavila Olga Schulz-Granitz (München, svibanj 1923.) neposredno nakon skladateljičine smrti, navodi se da su posvećene pijanistici Alice Ripper koja ih je praizvela u Stockholmu 1917. godine. U ime dugogodišnjeg  prijateljstva posvetila joj je još četiri svoja opusa (Impromptu op. 32b, Capriccio op. 47, Phantasie Concertante op. 48 i Nocturne op. 50 br.1).

Libelle (Vilin konjic) op. 32(a) br. 2
Rukopis: četiri prijepisa HGZ
Ova trodjelna skladba donosi impresionističke boje, posebice u srednjem, quasi-improvisando dijelu u višim registrima glasovira. Sačuvana su četiri prijepisa u kojima je upisan pedal, pa redaktorica pretpostavlja da ga je sama skladateljica upisala i u rukopis, ostvarujući tako bogatija impresionistička suzvučja.

Papillon (Leptir) op. 32(a) br. 3
Rukopis: HGZ
Ova kratka impresionistička minijatura naknadno je pronađena. Nije bila evidentirana u izdanju L. Šabana Iz klavirske lirike.

Abendgedanke (Večernja misao) op. 32(a) br. 4
Rukopis: HGZ
Ova harmonijski bogata minijatura dostojan je završetak ciklusa kojim Dora Pejačević ulazi u zrelu fazu stvaralaštva, gdje potpuno razotkriva samosvojnost svojeg glazbenog izričaja. Premda je pedal u rukopisu upisan samo u srednjem dijelu poco agitato, redaktorica preporuča uporabu pedala tijekom čitave skladbe.

Impromptu op. 32(b) (1912.)
Rukopis: dva prijepisa HGZ
Oba prijepisa ove uspjele skladbe razlikuju se u ponekim oznakama dinamike.

Zwei Intermezzi (Dva intermezza) op. 38 (1916.)
Rukopis: nije sačuvan
Meditativnom izražajnošću ovih dvaju bisera, Dora Pejačević nadrasta romantičnu minijaturu i uvodi nas u introvertni svijet zgusnutog harmonijskog sloga, sličnog onomu u intermezzima Johannesa Brahmsa. Posvećeni su Zagrepčanki Olgi Schulz-Granitz, glazbenoj amaterki, s čijom je obitelji skladateljica bila u prisnim odnosima (Olginom suprugu Ernstu Schulzu, zagrebačkom kritičaru, posvećena je Sonata za čelo i glasovir op. 35).

Zwei Klavierskizzen (Dvije skice za glasovir) op. 44 (1918.)
Rukopis: nekoliko prijepisa HGZ
Minijature nose posvetu Anny von Lange prema popisu Olge Schulz-Granitz (HGZ), premda u rukopisu nema posvete. U njima Dora Pejačević progovara novim jezikom, obogaćenim smjernicama u glazbi s početka 20. stoljeća, koje nas vode do njezinih najzrelijih opusa, do popijevki na tekstove Friedricha Nietzschea op. 53 (1920.) i Drugog gudačkog kvarteta op. 58, posljednjeg opusa koji je autorica skladala. Dvije skice intimne su meditacije u kojima je skladateljica utonula u razmišljanja o dragoj osobi, ocrtavajući glazbom najdublja emocionalna stanja, odričući se svega što je izvanjsko i dopadljivo. Prva skica nosi naslov Tebi! (An Dich!), druga Pred tvojom slikom (Vor deinem Bild), a predstavljaju u pravom smislu intimne dnevničke zapise.

Blütenwirbel (Cvjetni vrtlog) op. 45 (1918.)
Rukopis:  rukopis A - HGZ
Rukopis A ove virtuozne impresionističke skladbe nalazi se u arhivu HGZ s nadnevkom Janovice 16. VI. 1918., a posvećena je Sidoniji Nádherný von Borutin (1885. –1950.), izuzetno zanimljivoj ličnosti, koja je Doru Pejačević dovela u vezu s poznatim njemačkim pjesnikom Rainerom Mariom Rilkeom (1875. – 1926.) i književnikom Karlom Krausom (1874. – 1936.). Na tekstove obojice književnika Dora Pejačević je skladala više značajnih popijevki.  
Prvo tiskano izdanje B  objavljeno je kod R. Forberga u Leipzigu (1922.), istovjetno je izdanju C, Iz klavirske lirike, L.Šaban, 1978.
Redaktorica je naišla na znatne razlike između rukopisa A i tiskanog izdanja B(C),  te je za tisak predložila obje varijante.
Capriccio op. 47 (1919.)
Rukopis: tri prijepisa HGZ, autograf izgubljen
Ova bravurozna skladba, u kojoj se Dora Pejačević koristi svim izražajnim i zvukovnim mogućnostima glasovira, uvodeći uz zahtjevnu tehniku dvohvata i glissando, kao dodatno izražajno sredstvo, posvećena je vrsnoj pijanistici Alice Ripper. Djelo karakterizira pomalo opor, gotovo groteskan humor koji izbija iz temperamentnih ritmova raspojasanog plesa, za čiju izvedbu jedva dostaje prostor klavijature. Sa sigurnošću možemo reći da ova skladba u potpunosti korespondira s estetikom vremena u kojem je nastala.

Zwei Nocturnes (Dva nokturna) op. 50  (1918., 1920.)
Rukopis: četiri rukopisa HGZ
Dva nokturna zasigurno pripadaju među najpoetičnije skladbe Dore Pejačević. Najraniji rukopis prvog nokturna nosi posvetu pijanistici Alice Ripper s nadnevkom Janovitz, 20. –21. VII. 1918. Drugi primjerak rukopisa posvećen je Rosi Lumbe-Mladota, sestri Ottomara Lumbea, budućeg skladateljičina supruga, kojoj Dora Pejačević u pismu (28. V. 1920.) govori o mjestu i vremenu nastanka te o ugođaju i poetskom sadržaju oba nokturna.
Treći primjerak rukopisa pisan je olovkom (oba nokturna) s nadnevkom Našice, 27. V. 1920.
Na konačnoj četvrtoj verziji rukopisa skladateljica je svakom nokturnu dodala vlastite stihove koji oslikavaju ove dvije glazbene impresije.

Nocturne op. 50 br. 1  priziva ugođaj noći na tamnom jezeru koje sluti skoru jesen:
 
Dunkel ruht des Teiches Tiefe
im Mond erzittert die Fläche leis,
die Tannen rauschen, die Weide neigt sich –
herbstlich berührt, schweigt still das Herz.

Taman muk jezerskih dubina,
na površini treptaj mjesečine, tih,
šuštanje jela, sagiblje se vrba –
šutnja u srcu k'o dodir jeseni...       
(prijevod: Charlotte Ivir)
 

Nocturne op. 50 br. 2  impresija je nježne svibanjske noći pod mjesečinom, uz pjev slavuja i miris jasmina:
 
Durch Laub und Äste Mondglanz webend
die Birke weiß, gleich einer Braut –
liebekündend durch Jasmin und Flieder
der Nachtigall verträumtes Schlagen.
Po krošnji i granju svud mjesečine sjaj,
breza nevjesti je nalik u bjelini –
kroz jorgovan i jasmin ljubav navješćuje
sanjarski biglisaj slavuja....
(prijevod: Charlotte Ivir)

Humoreske (Humoreska) op. 54(a)  (31. VII. 1920.)
Rukopis: dva prijepisa (Gabrielle Pejačević-Kochanovsky), HGZ
Skladateljica o ovoj skladbi punoj ritma i životne radosti, u pismu Rosi Lumbe-Mladota, piše: „Prekjučer sam skladala neku ludu 'Humoresku' za glasovir – tako nešto uvijek me nanovo podsjeća na to, da se u meni krije vražićak! Tri ću joj se dana radovati, a onda moje oduševljenje nad onim što sam stvorila obično spada na ništicu, i od tada mi jedino radost drugih nad mojim skladbama može održati vjeru u njih.“

Caprice (Hir) op. 54(b) (6. VIII. 1920.)
Rukopis: nekoliko prijepisa (Gabrielle Pejačević-Kochanovsky) HGZ
Posljednja u nizu glasovirskih minijatura nastaje samo sedam dana nakon Humoreske i s njom čini nedjeljivu cjelinu. Prvotno nosi naslov Druga humoreska  i nije poznato zbog kojeg je razloga došlo do izmjene naziva i opusa skladbe.

U glasovirskim minijaturama, ostavljena nam je životna ispovijest Dore Pejačević, iznimne skladateljske osobnosti iz razdoblja glazbene moderne, koja je svojim životom i djelom ostavila neizbrisivi trag u hrvatskoj glazbi.
Ida Gamulin
Zagreb, 2012.

O skladateljici

Dora Pejačević rođena je 10. rujna 1885. u Budimpešti kao kćerka hrvatskog bana, grofa Teodora Pejačevića i mađarske grofice Lille Vay de Vaya. Odrasla je u obiteljskom dvorcu u Našicama u Slavoniji, gdje je u okružju istinske kulture, obogaćena glazbenim doživljajima koje je poticala glazbeno nadarena majka, šireći svoja duhovna obzorja lektirom iz bogate obiteljske biblioteke, a uz privatnu obuku odlične engleske guvernante Miss Edith Davison, stekla solidnu naobrazbu. Njezin su glazbeni odgoj vodili privatni nastavnici, najprije budimpeštanski glazbenik Károly Noseda, a nakon 1903., kada se obitelj zbog banske časti oca Teodora preselila u Zagreb, profesori Hrvatskog glazbenog zavoda. Kada je postalo jasno da Dorino bavljenje glazbom prerasta okvire aristokratske razbibrige, obitelj joj je omogućila usavršavanje u inozemstvu. Nakon 1907. nalazimo je opetovano u Dresdenu i Münchenu. Njezini drezdenski nastavnici bili su Henri Petri (violina) i Percy Sherwood (kompozicija). Mlada skladateljica odlično je svladala violinsku i glasovirsku tehniku te rano nalazimo njezino ime na koncertnim rasporedima, najčešće pri izvedbi vlastitih djela. Postupno se njezina glazba probija od salonskih krugova do javnih izvedbi pa među njezinim interpretima nalazimo svjetske reproduktivne uglednike poput pijanista Waltera Bachmanna, violinista Joana Manéna i pijanistice Alice Ripper. Svoja je glazbena znanja Dora Pejačević upotpunjavala samoobrazovanjem, vođena nezaustavljivom znatiželjom i stvaralačkim nemirom. Njezina brojna putovanja i kontakti s nekima od vodećih intelektualaca i umjetnika (kao što su književnik i publicist Karl Kraus, pjesnik Rainer Maria Rilke i slikar Maksimilijan Vanka) širili su njezina intelektualna obzorja i oplodili stvaralaštvo, tako, primjerice, izborom neuobičajenih pjesničkih predložaka za vokalna djela (Karl Kraus, Rainer Maria Rilke, Friedrich Nietzsche). Njezinu skladbu Verwandlung za glas, violinu i orgulje na stihove Karla Krausa pokazao je pjesnik Arnoldu Schönbergu koji je pohvalio djelo i predložio javnu izvedbu u Beču (premda je, kontradiktorno, tom prilikom izrekao i rezervu prema ženi kao skladateljici).
U godinama Prvog svjetskog rata Dora Pejačević doživljava punu stvaralačku zrelost i intenzivno sklada. Između 1913., kada je napisala svoj Glasovirski koncert u g-molu op. 33, prvo djelo te vrste u hrvatskoj glazbi, i 1918., nastaju neka od njezinih najopsežnijih i najvažnijih djela, između ostalog Glasovirski kvintet u h-molu op. 40, Simfonija u fis-molu op. 41, prva moderna hrvatska simfonija (uz onu Franje Lučića, dovršenu iste, 1917. godine), kao i Druga violinska sonata u b-molu op. 43, Slavenska. U Hrvatskoj tih godina bilježimo i zapažene izvedbe njezinih djela, tako Glasovirskog koncerta, 5. veljače 1916. na poznatom "povijesnom" koncertu u Hrvatskom narodnom kazalištu kada su izvedena i djela Franje Dugana st., Božidara Širole, Antuna Dobronića, Krešimira Baranovića i Svetislava Stančića, najavljujući nastup nove generacije hrvatskih skladatelja. "Kompoziciono veče" s njezinim komornim djelima u Hrvatskom je glazbenom zavodu, 4. travnja 1918., okupilo vrhunske domaće interprete (Svetislav Stančić, Zlatko Baloković, Vaclav Huml, Juro Tkalčić i drugi).
Ta je uzlazna putanja vanjskih uspjeha kulminirala izvedbom dvaju stavaka njezine Simfonije, 25. siječnja 1918., kada je bečkim Tonkünstler-orkestrom ravnao Oskar Nedbal. No, čitava je Simfonija (u revidiranoj verziji) praizvedena tek dvije godine kasnije, 10. veljače 1920. u Dresdenu. Svih tih godina skladateljicu vode brojna putovanja u europske glazbene metropole Beč, München, Budimpeštu, Prag i druge, iz kojih se uvijek nanovo vraćala u Našice da bi u tišini obiteljskog dvorca potražila mir i koncentraciju za stvaranje.
Od jeseni 1921., nakon udaje za austrijskog časnika Ottomara von Lumbea, Dora Pejačević živi u Dresdenu i Münchenu, gdje nakon poroda prvog djeteta u relativno kasnoj životnoj dobi umire od insuficijencije bubrega, 5. ožujka 1923. Kao što je željela, sahranjena je u Našicama izvan obiteljske grobnice.
Neuobičajeni životni put i karizma skladateljice ne bi ipak trebali odvući pozornost od njezina stvaralaštva koje je – uz djelo Blagoja Berse, Josipa Hatzea i drugih skladatelja – konstituiralo hrvatsku glazbenu modernu, sukladno težnjama naše književne moderne i likovne secesije. Najbolje stranice njezinih partitura odaju profiliranu umjetničku osobnost koja je trajno tražila nove mogućnosti izraza oslobađajući se postupno ranih romantičkih uzora i salonskih manira kako bi pronašla autentično jezgro vlastita glazbenog izričaja.
Premda je živjela u doba radikalnih prevrata u glazbi, bila je Dora Pejačević u načelu odana tradiciji i nikada nije napustila tonalitetnost, iako je u zrelim godinama bila sklona harmonijskim smjelostima. Tako ona pripada plejadi skladatelja koji su europsku glazbu s prijeloma stoljeća – bez loma s njezinim velikim nasljeđem – obogatili novim izraznim nijansama.

Koraljka Kos
Zagreb, 2012.

Izbor iz bibliografije:
DOBRONIĆ-MAZZONI, Rajka: Uz 100. obljetnicu rođenja Dore Pejačević: pisma Dore Pejačević Antunu Dobroniću, Arti Musices, 17/1, 1986, 137-142
Dora Pejačević 1885-1923, Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanog u Našicama 7. i 8. rujna 1985. godine, ur. Zdenka Weber, Zagreb, 1987. (prilozi: Eva Sedak, Gordana Gojković, Marianne Hassler, Koraljka Kos, Antun Petrušić, Zdenka Weber)
KOS, Koraljka: Dora Pejačević, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1982 (hrvatski jezik)
KOS, Koraljka: Dora Pejačević - Leben und Werk, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 1987. (njemački jezik)
KOS, Koraljka: Dora Pejačević, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 1998. (hrvatski / engleski jezik)
KRAUS, Karl: Briefe an Sidonie Nádherny von Borutin 1913 - 1936, hrsg. von Heinrich Fischer und Michael Lazarus, Bd. I, II, Kösel Verlag, München 1974.
MERKAŠ, Davor: Strogo kontrolirani tragovi – uz novo pronađene dokumente o Dori Pejačević u ostavštini Sidonie Nádherný von Borutin, Arti Musices, 32/1, 2001, 3-27
OSTLEITNER, Elena: ur., Die Kroatische Komponistin Dora Pejačević 1885 - 1923, Furore Verlag, Kassel 2001. (njemački jezik)
PEJAČEVIĆ, Dora: Iz klavirske lirike, (priredio Ladislav Šaban), Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb 1978.
PEJAČEVIĆ, Dora: Solo pjesme, (priredio Antun Petrušić), Ars Croatica, Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb 1985.

KOS, Koraljka: Verwandlung Dore Pejačević sluhom Arnolda Schönberga, u: Kaj je glasba?, Zbornik ob jubileju Andreja Rijavca = What is music?:Essays in Honor of Andrej Rijavec, Matjaž Barbo – Gregor Pompe (ur.), Muzikološki zbornik = Musicological annual, 42 (2007) 1, 137-146

KOS, Koraljka, Dora Pejačević i Maksimilijan Vanka, u: Glazba prijelaza, Svečani zbornik za Evu Sedak = Music of Transition: Essays in Honour of Eva Sedak, Nikša Gligo, Dalibor Davidović, Nada Bezić (ur.), Zagreb, ArTresor naklada, Hrvatska radiotelevizija – Hrvatski radio, 2009., 170-177

KOS, Koraljka, Dora Pejačević i Rainer Maria Rilke, u: Musicologie sans frontières = Muzikologija bez granica, Svečani zbornik za Stanislava Tuksara = Essays in Honour of Stanislav Tuksar, Harry White, Ivano Cavallini (ur.), Zagreb, Hrvatsko muzikološko društvo, 2010., 405-428

»Dodaj u košaricu
Cijena: 110,00 Kn