hr | en

Minijature za glasovir I

Božidar Kunc

Godina izdanja: 2010

ISMN: 979-0-706701-77-6

Jezik: hrvatski, engleski

Božidar Kunc:
U poljima, šest impresija za klavir, op. 15
Elegija u e-molu za klavir, op. 46
U sjećanju
Tri kompozicije za klavir, op. 49
Odjeci djetinjstva, šesnaest kompozicija za klavir, op. 50
Spomenlist
In Retrospect, Six Pieces for Piano, Op. 56
Rêverie
Tango
Seven Album Leaves for Piano, Op. 70
A Little Good Wish
For Ivana Joy

MP3




 


All recordings are published by Cantus d.o.o., www.cantus.hr


Stvarateljstvo lirika i izvrsnog improvizatora, hrvatskog skladatelja i pijanista Božidara Kunca (1903.-1964.), ispunjeno težnjama prema profinjenim harmonijama i bogatom kolorizmu, značilo je gotovo usamljenu pojavu u hrvatskoj glazbi između dva svjetska rata. Premda je volio neobična rješenja i neprestano pretapanje u igri parametara, Kunc je nadasve cijenio i preglednost arhitektonike, tematski rad, jasnoću forme i melodijske linije. U tome njegova zrela djela predstavljaju u hrvatskoj glazbi rijetku i dragocjenu nadopunu shvaćanja i rada ranih impresionista. U njegovim se pak kasnijim ostvarajima, pogotovo onima nastalima u Americi, susreću i čimbenici hrvatske narodne glazbe, pa takav konglomerat nerijetko poprima sasvim osebujne prizvuke; te su briljantno osmišljene skladbe melodijsko-harmonijski apartna, a ritmički raznolika i živa postignuća. U ovom su izdanju skupljene dosad manje poznate, dijelom namijenjene dječjim izvođačima, Kuncove skladbe za glasovir, nastale u razdoblju od 1931. do 1962. godine.

U poljima, šest impresija za klavir, op. 15 (Zagreb, rujan 1931., posvećeno msgr. dr. Mirku Dovraniću).
l) Travnjaci ujutro: zanimljivo pretapanje lirsko-pastoralnog s fanfarozno-svečanim, impresionističkog s quasifolklornim; promišljena izmjena najviših s najnižim registrima, pri čemu je onima srednjim dodijeljena mudro-pomirbena uloga; osebujna upotreba kvartno-kvintnih sudara, što donosi arhaički, ali već i gotovo bartókovski jetko-moderni prizvuk.
2) Blagoslov kiše: poskočničko-tokatna igra s pojedinačnim tonovima koji pri sudarima – za razliku od brunobjelinskijevskih mekoća – ulaze u neočekivano oštrije međusobne sukobe; znakovito, dalekovidno minimalističko ponavljanje kraćih motiva; i ovdje je, možda još izrazitije nego u prethodnoj skladbi, prisutna smiona upotreba ekstremno visokih, kristalnih zvukova kojima se uvrijeđeno protive oni, mudriji i oprezniji, niži; skladba se uvrće u tipično kuncovski muzikalan, profinjeno delikatan kraj.
3) U noći (nakon čitanja o Chopinu): pročitavanje Fryceka na gotovo ravelovski (drugi stavak Koncerta u G-duru) sofisticirani način: sve je svemirski ravnodušnije, no to sugestivnije od uobičajenih nokturalnih slogova; pratnja u lijevoj ruci, primjerice, samo povremeno, ali i to umjereno, zalazi u očekivanu dubinu, a njezina srednja laga, slobodno kontrapunktirajući s desnom rukom, samo pridonosi sveukupnoj neopredijeljenosti izraza; tek se na dva mjesta melodija penje više, no nikada u netom raniji top-kristalni zvuk; mjesečavo-zrakaste šesnaestinske pasaže razmjerno su bliže folklorističkim ornamentima od chopinovskih, a pogotovo ravelovskih.
4) Razigranost: općoj zaigranosti i humorno-radosnoj brzopletosti vizualno pridonosi i (fizički naizgled nespretna) ukrštenost ruku; kao ponešto otvoreniji folklorni odjek, na bitnim se raskrižjima javljaju za to tipični intervali; zaigranost postaje sve objesnija pa prelazi u dramatske usklike zvona, u sekundno-kvartno-kvintnu, ponešto zamagljenu apoteozu koja se u završnom akordu neočekivano rasvjetljuje u blistavo čisti B-dur.
5) Predvečerje: tužbaličkoj sumornosti ugođaja ispomažu već početne koračničke kvinte u basu koje se poslije razrjeđuju u pomalo lutajuće i u prostoru izgubljene osminke; svojevrsnu nadu općoj žalostivosti ozračja donekle pružaju četiri harmonijska izleta, točnije zastoja, po dvaput u Cis-dur (drugi put, na mjestu zlatnog reza, vrlo snažno) i u Gis-dur, čija druga, odumiruća pojava i gasi skladbu.
6) Fragment iz pučke svečanosti: plesno-kolažni tonski vrtuljak narodski djetinjastih, obijesno zanjihanih motivičkih repeticija s elementima ublaženih stravinskijevskih sudara konsonanca i disonanca te novih sukoba visokih i dubokih suzvučja; na vrhuncu igre sve se zanjiše pa uskoro i sruši nenadanom (također ponovljenom) pojavom polimetrije (2/4 + 1/8).

Elegija u e-molu za klavir, op. 46 (Zagreb, 14.-15. siječnja 1945., posvećeno Veri Račić): nenadani melodijski i harmonijski skokovi i raznorazne druge dosjetke u cilju oživljavanja glazbenog tijeka, a nakon toga komentari time začuđenog sloga; ponavljanja koja ponekad prelaze u parafrazu pokvarene, tzv. vječne vrpce (franc. boucle); vrlo muzikalna melodičnost i nadasve razvijena kontrapunktičnost u pratnji lijeve ruke, koja je ovdje, za razliku od većine drugih Kuncovih skladba, ponešto konvencionalnija; glavna melodija često podliježe progresivnom motivičkom usitnjavanju i s njime povezanom ubrzanju; uvodni se dio skladbe pretkraj doslovno ponavlja, sve dok ne zapadne u razrijeđenu i sasvim pojednostavljenu kodu.

U sjećanju (Zagreb, 15. rujna 1946): neodređeni i donekle mutni uvod te gotovo identični epilog uokviruju čisti, iako kromatikom ponešto zamrljani polagani valcer u B-duru.

Tri kompozicije za klavir, op. 49 (Zagreb - Dubrovnik, kolovoz-rujan 1950.).
1) Rondo breve: karakteristično ponavljanje početka, kao da se motiv, najprije još ponešto nesiguran u sebe, pomalo zahuktava i postupno odlazi sve dalje; pritom se ubacuju uvijek novi, svježi harmonijski stupovi, ali je čitavo vrijeme začudno sačuvana skladateljeva urođena muzikalnost fraze, motiva, rečenice ili veće cjeline; u daljnjem se razvoju isto iskušava i sa završetkom motiva, sve dok se skladba od svega toga ne umori i naprosto stane.
2) Improvisando: uspavanka iznimno bogato izrađene ornamentacije i dekoracije, nerijetko ispomaganih bujnom kromatikom. Glavna se misao rondovski uvijek nanovo vraća, no odmah zatim odlazi u novi, još nepoznati tonski okoliš. Nadasve domišljati završetak nadahnute i vrijedne kontrapunktike koja se razblažuje u jedva čujni A-dur.
3) Scherzando: duhovito poigravanje s triolskim početkom motiva, pri čemu zamorenu triolu povremeno zamjenjuje duola; kaleidoskopsko bogatstvo bojâ prikriva ritmičku jednoličnost, a zamorni martellato animira zamjetna harmonijska raznolikost; koda donosi novi, predudarima obogaćeni motiv koji se sve više zgušćuje pa skladbu i čitav ciklus odvodi u turbulentno zavijoreni, virtuozni kraj podjaren s dvije zaključne, pomalo podrugljivo markantne osminke.

Odjeci djetinjstva, šesnaest kompozicija za klavir, op. 50 (Oslo, kolovoz 1951., posvećeno braći Rudolfu i Milivoju te sestri Jelkici).
1) Jutro: prva od šesnaest dopadljivih minijatura s motivima iz djetinjstva; svijetlo stupajući preko polja dječice od oblakâ stiže na svijet radosno i svježe jutro obučeno u G-dur, povremeno zamagljivano elementima starih načina.
2) Gledajući za ptičicama: skercozno ptičje cvrkutanje preneseno u glasovirski zvuk; u kričavi E-dur znaju povremeno zalutati drsko-nesvakidašnji, pomalo čudni tonovi, no on ih na ptičji način brzopotezno otresa sa sebe.
3) Učeći lekciju: desna je ruka tekst koji se mora s mukom nabubati, a uporna lijeva ruka je volja i pamćenje koji svaki čas zakažu u sitnicama, ali se već u idućoj pasaži isprave i vraćaju na zajednički posao; konačni je ishod posla samo malo zaprljan, inače, u biti čist, kao i svaki C-dur.
4) Na dvorištu: kolaž nevjerojatnih dogodovština i radnji koje ispunjavaju dječju igru; tu ima skokova, krikova, ruganja i strmoglavih padova; sve se razrješava u četiri završne f-durske pljuske.
5) Kavga: dječja svađa puna porasta i padova, s neprestanim tvrdnjama, negacijama, uvjeravanjima, natezanjima, predbacivanjima i nadglasavanjima, a bogme i udarcima i plačem; sve prekida završna tvrdnja one jače strane.
6) Ukorak s djedom: hodajući ili sjedeći, djed neprekidno priča, no neko mu se malo, neuredno i sopranski vrištavo čudovište stalno ubacuje u strog i pravilan ritam i poredak A-dura.
7) Žalost u kući: tužnu melodijsku priču prate basovski koraci u obliku jecanja koja u dva navrata poprimaju ptičju boju i intenzitet.
8) Starci se sjećaju: meditacije dviju mudrih skupina: brže, melodijske, molski prigušene i sporije, harmonijske, durski rasvijetljene i odlučnije.
9) Igra na snijegu: beskonačna vrtnja u krugu, poput snježnih pahulja, gruda, vjetrova zavijanja i leta, psećeg repa ili opasnih saoničkih prevrtanja.
10) Suton u šumi: zahvaljujući tajanstvenim upadima, harmonije postaju sve zlokobnijima, a tome pridonose i lažne sinkope u lijevoj ruci, poput opasnih pojava iz mraka.
11) Verglec: monotonu valcersku vrtnju u A-duru bezuspješno pokušavaju ubrzati agresivne osminke u središnjici skladbe.
12) Tugaljiva uspomena: dostojanstvena, poštovanja dostojna sjećanja u desnoj ruci neprestano nadopunjavaju, a možda i kvare, kratke opaske lijeve ruke.
13) Sablast: jezivo hujanje na tragu antologijske završnice Chopinove Sonate u b-molu: tajanstvene sjene i nevidljive prikaze prolijeću mrakom, zalijeću se i napadaju, nikad zapravo ne dodirnuvši junaka.
14) Na vrtuljku: vrtuljak se sve brže okreće, diže i pada, od kratkih svjetlosnih bljeskova dobiva se vrtoglavica; na vrhuncu se čini da će pući, eksplodirati i odletjeti u zrak; ali ne, sve se ipak polako usporava, utišava, gubi i nestaje.
15) U polusnu: u poludrijemežu se osluškuje priča koja ide pa nesigurno zastane; onda se trgne i nastavlja, no sve nejasnije i tiše.
16) Blagdansko jutro: tematski odjek u ciklus uvodnog jutra, ali u svojem poletu i tolikim zaletima znatno blistaviji i snažniji, frenetičniji u izrazu; svoju nepobjedivost iskazuje završnim fanfarozno-himničkim akordima koji trijumfalno potvrđuju blistavi Des-dur.

Spomenlist (New York, 4. svibnja 1952.): grečanjinovsko-čajkovskijevska trodijelna dječja minijatura.

In Retrospect, Six Pieces for Piano, Op. 56 (New York, 14.-20. lipnja 1954., posvećeno djedu Ivanu B. Kuncu).
1) Krajnje jednostavna meditacija, djetinjasto poigravanje s lako pamtljivim, kromatskim motivom koji se neprestano vraća, no nakon određenog vremena, kada to zatraži osjećaj za formu, odustaje i odlazi u neočekivanom smjeru; i u tom se dječjem ciklusu, kao i u svim sličnim Kuncovim ostvarajima, jedva dostižna jednostavnost suprotstavlja složenosti sloga u kojem se uvijek prije svega zapaža harmonijska građa, a melodija nadilazi impresionistička iskustva pa se bliži ekspresionistima i neoromantičarima satievsko-poulencovskog tipa.
2) Uporno zvrndanje basovskih triola okreće kotač ove prividno grube i neskladne fakture čija pretežito duboka tonska mumljanja možda zazivaju sliku medvjeđeg plesa na lancu.
3) Skercozno i ležerno, ali ipak otegnuto i djelomice žalostivo jamranje markantnog triolskog motiva koji podjaruju rugalačke osminke; motiv raste i agira, doživi vrhunac u središnjici skladbe, no onda posustaje i opada, ali, do kraja uporan, ne uspori brzinu kretanja; zanimljiva upotreba akorada u pratnji, koji daju dojam klastera.
4) U opuštenom valcerskom okretanju vješto razvijenog kontrapunkta markantni, nervozno punktirani odnosno triolski motiv povremeno razlabavljuje osminski smirenija, ali i odlučnija protivnička strana; no motiv je tvrdoglav i uporan pa na kraju uspori i zaustavi osminskog protivnika.
5) Do neslućenosti se razvija polagana, slobodno koncipirana hindemithovska melodija koju uspješno rekreira vlastita metrička nesimetričnost (5/4 = 3/4 + 2/4); zanimljiv, možda i neočekivan rasplet konačnice, duhovito augmentiran kraj melodije koja se dotle već dovoljno namahala.
6) Cirkuska polka bartókovsko-stravinskijevsko-milhaudovske provenijencije;
kao znakovita podsjeta, zaštitni znak, možda i pečat autentičnosti, na samom se kraju stavka i čitave suite prvi put u djelu javljaju specifično kuncovski, vrištavo visoki tonski kristali.

Reverie (Rim, 24. srpnja 1957., posvećeno Dougie): na temelju uporne, jednoliko pulsirajuće, kontrapunktski pažljive, polagane osminske pratnje teče i do nečuvenih se raspona razvija kromatska melodijska linija.

Tango (New York, 4. listopada 1958.): može se desiti bilo što – a događaju se nevjerojatne melodijsko-harmonijske perturbacije – no karakteristično tangovski punktirano-basovski motiv u lijevoj ruci ostaje čudesno uporan, neumitan, neotuđiv, neslomljiv, zauvijek neuništiv.

Seven Album Leaves for Piano, Op. 70 (New York, 1959./1960., posvećeno DeEldi).
1) Lahorasto-pahuljasta šetnja po površini glazbenog jezera; u dva se navrata javlja tipično kuncovski prepoznatljivo križanje ruku: lijeva se ruka nadvija nad desnom u potrazi za flažoletskom, harmonijski sasvim svježom i osebujnom nadgradnjom.
2) Opet nekakav laki vrtuljak, poslovična igra s brzim triolskim motivom u lijevoj ruci, koji se javlja sve učestalije, pa se na kraju zaplete u vlastitu mrežu i za sobom odvuče i dotad upornu osminsku pratnju.
3) Velemasivna akordska zvučnost velikih registarskih raspona, svojevrsni odjek Debussyjeve Potonule katedrale; ujedno i patetično-svečani skrjabinovsko-rahmanjinovljevski himničko-apoteozni ugođaj proslave i divljenja nekom važnom događaju izvan ljudskog poimanja.
4) Iz gotovo bojažljiva, nadasve skromnog uvoda jedva se naslućuje glavni dio skladbe, nadasve bogato, točnije raskošno odjeveni premda improvizirani valcer u čijoj se okosnici, ukoliko se odbace svi dodaci, krije lijepi i melankolični, možda ponešto i podrugljivo-satievski ugođaj.
5) I taj odsječak krije u sebi nekakav valcer, doduše nečim zaprljan, šepav, jedva prepoznatljiv, čemu pridonose i namjerna metrička prelamanja, rafinirana ubrzavanja i usporavanja unutar njega samog.
6) Neobičan antivalcerski ples, čemu kumuje i složeno razlomljena metrička struktura (7/8 = 3/8 + 4/8); iznimno raskošno, bujno, možda i prebogato dekoriran, on se nenadano gubi iz našeg akustičkog vidokruga pa se i nesvjesno, u mislima osvrćemo za njim.
7) Briljantno-virtuozna tokata posvećena intervalu terce oko koje se vrte i susjedni tonovi pa se u igru nehotice, na mahove uključuju i drugi intervali; rondovski varavo ponavljanje prikriveno razlomljenih klastera daje poseban kolorit efektu martellata kojemu se povremeno suprotstavlja brzo-skokoviti šesnaestinski slijed, pa sve pomalo prelazi u domenu blještave etide.

A Little Good Wish (New York, 20. srpnja 1961., posvećeno Vidi i Robertu): zaigrana glazbena igračka obrće se i osvrće na sve strane pa sve što vidi oko sebe radosno opisuje tonovima.

For Ivana Joy (New York, 25. prosinca 1962.): trodijelna ležerna i slatka pjesmica na motiv rastavljene kvinte kojoj se u pozadini klanjaju svi drugi intervali; u središnjoj provedbi isti kvintni zov i njegovi mnogobrojni odjeci lutaju unaokolo i javljaju se odasvud, čak iz riskantnih daljina, postaju sve češći i sve gušći, a onda, već premoreni, odlijeću u nečujne visine.


Dubravko Detoni
 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 140,00 Kn