hr | en

Koncert za glasovir i orkestar u g-molu op. 33 (glasovirski izvadak)

Dora Pejačević

Godina izdanja: 2013

ISMN: 979-0-801337-34-4

Jezik: Hrvatski, engleski njemački

Dora Pejačević rođena je 10. rujna 1885. u Budimpešti kao kćerka hrvatskog bana, grofa Teodora Pejačevića i mađarske grofice Lille Vay de Vaya. Odrasla je u obiteljskom dvorcu u Našicama u Slavoniji, gdje je u okružju istinske kulture, obogaćena glazbenim doživljajima koje je poticala glazbeno nadarena majka, šireći svoja duhovna obzorja lektirom iz bogate obiteljske biblioteke, a uz privatnu obuku odlične engleske guvernante Miss Edith Davison, stekla solidnu naobrazbu. Njezin su glazbeni odgoj vodili privatni nastavnici, najprije budimpeštanski glazbenik Károly Noseda, a nakon 1903., kada se obitelj zbog banske časti oca Teodora preselila u Zagreb, profesori Hrvatskog glazbenog zavoda. Kada je postalo jasno da Dorino bavljenje glazbom prerasta okvire aristokratske razbibrige, obitelj joj je omogućila usavršavanje u inozemstvu. Nakon 1907. nalazimo je opetovano u Dresdenu i Münchenu. Njezini drezdenski nastavnici bili su Henri Petri (violina) i Percy Sherwood (kompozicija). Mlada skladateljica odlično je svladala violinsku i glasovirsku tehniku te rano nalazimo njezino ime na koncertnim rasporedima, najčešće pri izvedbi vlastitih djela. Postupno se njezina glazba probija od salonskih krugova do javnih izvedbi pa među njezinim interpretima nalazimo svjetske reproduktivne uglednike poput pijanista Waltera Bachmanna, violinista Joana Manéna i pijanistice Alice Ripper. Svoja je glazbena znanja Dora Pejačević upotpunjavala samoobrazovanjem, vođena nezaustavljivom znatiželjom i stvaralačkim nemirom. Njezina brojna putovanja i kontakti s nekima od vodećih intelektualaca i umjetnika (kao što su književnik i publicist Karl Kraus, pjesnik Rainer Maria Rilke i slikar Maksimilijan Vanka) širili su njezina intelektualna obzorja i oplodili stvaralaštvo, tako, primjerice, izborom neuobičajenih pjesničkih predložaka za vokalna djela (Karl Kraus, Rainer Maria Rilke, Friedrich Nietzsche). Njezinu skladbu Verwandlung za glas, violinu i orgulje na stihove Karla Krausa pokazao je pjesnik Arnoldu Schönbergu koji je pohvalio djelo i predložio javnu izvedbu u Beču (premda je, kontradiktorno, tom prilikom izrekao i rezervu prema ženi kao skladateljici).
U godinama Prvog svjetskog rata Dora Pejačević doživljava punu stvaralačku zrelost i intenzivno sklada. Između 1913., kada je napisala svoj Glasovirski koncert u g-molu op. 33, prvo djelo te vrste u hrvatskoj glazbi, i 1918., nastaju neka od njezinih najopsežnijih i najvažnijih djela, između ostalog Glasovirski kvintet u h-molu op. 40, Simfonija u fis-molu op. 41, prva moderna hrvatska simfonija (uz onu Franje Lučića, dovršenu iste, 1917. godine), kao i Druga violinska sonata u b-molu op. 43, Slavenska. U Hrvatskoj tih godina bilježimo i zapažene izvedbe njezinih djela, tako Glasovirskog koncerta, 5. veljače 1916. na poznatom "povijesnom" koncertu u Hrvatskom narodnom kazalištu kada su izvedena i djela Franje Dugana st., Božidara Širole, Antuna Dobronića, Krešimira Baranovića i Svetislava Stančića, najavljujući nastup nove generacije hrvatskih skladatelja. "Kompoziciono veče" s njezinim komornim djelima u Hrvatskom je glazbenom zavodu, 4. travnja 1918., okupilo vrhunske domaće interprete (Svetislav Stančić, Zlatko Baloković, Vaclav Huml, Juro Tkalčić i drugi).
Ta je uzlazna putanja vanjskih uspjeha kulminirala izvedbom dvaju stavaka njezine Simfonije, 25. siječnja 1918., kada je bečkim Tonkünstler-orkestrom ravnao Oskar Nedbal. No, čitava je Simfonija (u revidiranoj verziji) praizvedena tek dvije godine kasnije, 10. veljače 1920. u Dresdenu. Svih tih godina skladateljicu vode brojna putovanja u europske glazbene metropole Beč, München, Budimpeštu, Prag i druge, iz kojih se uvijek nanovo vraćala u Našice da bi u tišini obiteljskog dvorca potražila mir i koncentraciju za stvaranje.
Od jeseni 1921., nakon udaje za austrijskog časnika Ottomara von Lumbea, Dora Pejačević živi u Dresdenu i Münchenu, gdje nakon poroda prvog djeteta u relativno kasnoj životnoj dobi umire od insuficijencije bubrega, 5. ožujka 1923. Kao što je željela, sahranjena je u Našicama izvan obiteljske grobnice.
Neuobičajeni životni put i karizma skladateljice ne bi ipak trebali odvući pozornost od njezina stvaralaštva koje je – uz djelo Blagoja Berse, Josipa Hatzea i drugih skladatelja – konstituiralo hrvatsku glazbenu modernu, sukladno težnjama naše književne moderne i likovne secesije. Najbolje stranice njezinih partitura odaju profiliranu umjetničku osobnost koja je trajno tražila nove mogućnosti izraza oslobađajući se postupno ranih romantičkih uzora i salonskih manira kako bi pronašla autentično jezgro vlastita glazbenog izričaja.
Premda je živjela u doba radikalnih prevrata u glazbi, bila je Dora Pejačević u načelu odana tradiciji i nikada nije napustila tonalitetnost, iako je u zrelim godinama bila sklona harmonijskim smjelostima. Tako ona pripada plejadi skladatelja koji su europsku glazbu s prijeloma stoljeća – bez loma s njezinim velikim nasljeđem – obogatili novim izraznim nijansama.

***

Relativno kasno, u dobi od 28 godina, kao zrela stvaralačka osobnost, pristupila je Dora Pejačević orkestru kojem, kao i najvećem dijelu dotad nastalih skladbi, pridružuje glasovir. S iskustvom na području vokalne lirike, glasovirske minijature i komorne glazbe (glasovirski kvartet, violinska sonata, glasovirski trio, gudački kvartet), skladateljica 1913. dovršava Koncert za glasovir i orkestar op. 33 u g-molu. Uz poduku što je primila od profesora glazbene škole HGZ te onih u Dresdenu i Münchenu, Dora Pejačević dobrim je dijelom samouka. U njezinoj ostavštini nalazimo tvrdo ukoričenu bilježnicu gusto ispisanu podacima o instrumentima i njihovoj uporabi u orkestru – Notizen über Instrumente und deren Anwendung im Orchester (Našice 1909.). Je li to čistopis njezinih bilježaka s predavanja ili su to vlastiti izvodi iz literature, teško je reći. No sigurno je, da je u svom glasovirskom koncertu pristupila orkestru znalački i vješto, razvijajući mogućnosti tradicionalnog klasično-romantičkog sastava s težištem na peteroglasnom gudačkom korpusu uz po dva puhača i timpane. U kasnijim će orkestralnim djelima, koja će je zaokupljati počam od 1916., postupno pojačavati orkestralni sastav u težnji za masivnijim i istančanijim zvukom uz individualizaciju puhačkih dionica.
Djelo slijedi tradiciju romantičkog solističkog koncerta i velike uzore Liszta, Čajkovskog, Griega i Rahmanjinova. Glasovirska je dionica svojom briljantnom i virtuoznom fakturom u žarištu zbivanja, no ona ne stoji kao suprotnost orkestru, već je kao karakterističan zvukovni čimbenik uključena u orkestralni zvuk stupajući povremeno u dijalog s pojedinim instrumentima koji se solistički izdvajaju iz cjeline. Dispozicija stavaka odgovara uobičajenim tempima i karakterima tradicionalne trostavačnosti: prvi je brz i zanosan, sa snažnim i uzbudljivim gradacijama i efektnim završetkom; drugi je lirski i kontemplativan, dok treći pripada tipu brzog i razigranog plesnog stavka. Na tim utvrđenim stazama skladateljica se kreće maštovito, kako u odnosu na tematsku građu, tako i na njezinu razradu, uspijevajući instrumentacijom dati individualno zvukovno ruho svakom od triju stavaka. Zasićeni i zvukovno bogati slog, melodijski nadahnut polagani stavak i brio brzih stavaka osiguravaju koncertu ugled dojmljivog repertoarnog djela.
Prvi stavak Koncerta, Allegro moderato (g-mol; C) oblikovan u formi sonatnog allegra, prožet je snažnom kinetičkom energijom glavne teme, tipične za skladateljičin tematski svijet. Eruptivno stremeći u visinu, tema fiksira tonove melodijskog g-mola, a nakon kromatskog kolebanja na vrhuncu spušta se do tonike. Lirska druga tema obilježena je početnim silaznim skokom i lelujavim ritmom triola. U provedbi koja na elementima obiju tema donosi snažne dramatske naboje javlja se i skercozna treća glazbena misao koja će postati važna u trećem dijelu stavka. Nakon briljantne kadence stavak zaključuje efektna koda.
Naputak za interpretaciju Adagio con estro poetico (Adagio s pjesničkim nadahnućem) najavljuje poetičnost drugog stavka (Es-dur; ¾). Lirski i meditativni ugođaj ove smirene zvučne slike proizlazi ne samo iz tematske građe već i iz istančane instrumentacije bez limenih puhača (izuzev tri „mekana“ roga) i timpana, uz povremenu uporabu sordiniranog gudačkog zvuka te bogatu ornamentiku harfe i glasovira. I učestala primjena kromatskih prohoda, uz raznovrsne kombinacije solistički tretiranih puhača s dionicom glasovira, pridonose posebnoj zvučnoj boji ovog prelijepog stavka.
Trodijelne je dispozicije. Uvodni dio (molto espressivo) u polifonom slogu, satkan od gudačkih linija koje se postupno uspinju, najavljuje široku glavnu misao koju donosi glasovir. Srednji dio stavka (H-dur) obilježen je lelujavim ritmom triola, a nakon njega repriza glavne misli maštovitom preobrazbom tematske građe (početni trotonski motiv „teme“ javlja se u sekvencama homoritamski i sinkopirano) vodi do dramatskog vrhunca, da bi se na kraju stavak smirio u arpeggima glasovira.
Izrazita je suprotnost ovoj lirskoj meditaciji završni Allegro con fuoco (g-mol; C, zatim 6/8), taj vatromet plesnog pokreta i pijanističkog virtuoziteta. U formi klasičnog višeg ronda protječe u znaku glavne teme koja nastupa nakon briljantnog uvoda. Na tu prpošnu, iskričavu misao nadovezuje se druga, jednostavna tema u četverodijelnom metru (B-dur) koja je zaokružena glasovirskom kadencom. Sljedeći nastup glavne teme razvija bogat kontrapunktski rad s njezinim elementima, a donosi i novu građu – marcato motiv utkan u figuraciju glasovirske dionice uz punktirane ritmove u orkestru. Nakon ponovnog nastupa glavne teme nastupa druga, ovaj put ritamski prilagođena metru prve teme, koja tako svojom gravitacijskom snagom uobličuje cjelokupno glazbeno zbivanje. Efektan stretozni završetak na motivima prve teme svjedoči o visokoj razini skladateljskog umijeća i težnji tematskoj integraciji djela.


Prvi hrvatski glasovirski koncert praizveden je na Simfonijskom koncertu mladih hrvatskih skladatelja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 5. i 7. veljače 1916. Osim koncerta Dore Pejačević na programu su bile orkestralne skladbe Krešimira Baranovića, Božidara Širole, Franje Dugana, Svetislava Stančića i Antuna Dobronića. Koncertom je ravnao Fridrik Rukavina, a solističku dionicu Glasovirskog koncerta Dore Pejačević izveo je Svetislav Stančić.
Ovaj zajednički nastup šestero skladatelja mladog naraštaja različitih stvaralačkih poetika, ali okupljenih oko zajedničkog cilja, publika i kritika prepoznale su kao iskaz novih težnji pa je obilježen kao „povijesni“. Iz današnjeg je motrišta jasno, da je taj koncert bio logična karika u lancu kontinuiranog razvoja i uzleta hrvatske glazbe, plod dvaju desetljeća „otvaranja prema Europi“ i konstituiranja glazbene moderne koja je gradeći na tradiciji, na pretpostavkama visoke profesionalnosti otkrivala nove mogućnosti glazbenog izraza, navlastito dotad u nas zapostavljene orkestralne glazbe.
Koraljka Kos
Zagreb, 2012.

Izbor iz bibliografije:
DOBRONIĆ-MAZZONI, Rajka: Uz 100. obljetnicu rođenja Dore Pejačević: pisma Dore Pejačević Antunu Dobroniću, Arti Musices, 17/1, 1986, 137-142
Dora Pejačević 1885-1923, Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanog u Našicama 7. i 8. rujna 1985. godine, ur. Zdenka Weber, Zagreb, 1987. (prilozi: Eva Sedak, Gordana Gojković, Marianne Hassler, Koraljka Kos, Antun Petrušić, Zdenka Weber)
KOS, Koraljka: Dora Pejačević, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1982 (hrvatski jezik)
KOS, Koraljka: Dora Pejačević - Leben und Werk, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 1987. (njemački jezik)
KOS, Koraljka: Dora Pejačević, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 1998. (hrvatski / engleski jezik)
KRAUS, Karl: Briefe an Sidonie Nádherny von Borutin 1913 - 1936, hrsg. von Heinrich Fischer und Michael Lazarus, Bd. I, II, Kösel Verlag, München 1974.
MERKAŠ, Davor: Strogo kontrolirani tragovi – uz novo pronađene dokumente o Dori Pejačević u ostavštini Sidonie Nádherný von Borutin, Arti Musices, 32/1, 2001, 3-27
OSTLEITNER, Elena: ur., Die Kroatische Komponistin Dora Pejačević 1885 - 1923, Furore Verlag, Kassel 2001. (njemački jezik)
PEJAČEVIĆ, Dora: Iz klavirske lirike, (priredio Ladislav Šaban), Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb 1978.
PEJAČEVIĆ, Dora: Solo pjesme, (priredio Antun Petrušić), Ars Croatica, Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb 1985.
KOS, Koraljka: Verwandlung Dore Pejačević sluhom Arnolda Schönberga, u: Kaj je glasba?, Zbornik ob jubileju Andreja Rijavca = What is music?:Essays in Honor of Andrej Rijavec, Matjaž Barbo – Gregor Pompe (ur.), Muzikološki zbornik = Musicological annual, 42 (2007) 1, 137-146
KOS, Koraljka, Dora Pejačević i Maksimilijan Vanka, u: Glazba prijelaza, Svečani zbornik za Evu Sedak = Music of Transition: Essays in Honour of Eva Sedak, Nikša Gligo, Dalibor Davidović, Nada Bezić (ur.), Zagreb, ArTresor naklada, Hrvatska radiotelevizija – Hrvatski radio, 2009., 170-177
KOS, Koraljka, Dora Pejačević i Rainer Maria Rilke, u: Musicologie sans frontières = Muzikologija bez granica, Svečani zbornik za Stanislava Tuksara = Essays in Honour of Stanislav Tuksar, Harry White, Ivano Cavallini (ur.), Zagreb, Hrvatsko muzikološko društvo, 2010., 405-428

»Dodaj u košaricu
Cijena: 150,00 Kn