hr | en

Koncert za glasovir i orkestar u h-molu op. 22 (partitura)

Božidar Kunc

Godina izdanja: 2013

ISMN: 979-0-706701-41-7

Jezik: hrvatski, engleski

Božidar Kunc: Koncert za glasovir i orkestar u h-molu op. 22

Nakon što se instrumentalni koncert kao forma, relativno kasno pojavio na našim prostorima (Dora Pejačević napisala je dvije skladbe za glasovir i orkestar, Koncert 1913., i Phantasie concertante 1919.), u razdoblju do Drugog svjetskog rata samo je još jedno djelo te vrste uspjelo ostaviti traga u povijesti hrvatske glazbe: Koncert za glasovir i orkestar u h-molu op. 22 Božidara Kunca iz 1934. godine.
U tridesetim godinama prošlog stoljeća, diljem svijeta nastao je čitav niz sjajnih glasovirskih koncerata tako da skladbu Božidara Kunca možemo izložiti direktnoj usporedbi s koncertima Mauricea Ravela iz 1931., Sergeja Prokofjeva (Četvrti koncert u B-duru op. 53, 1931., Peti koncert u G-duru op. 55, 1932.), Béle Bartóka (Drugi koncert, 1931.), Dmitrija Šostakoviča (Prvi koncert u c-molu op. 35, 1933.) i Sergeja Rahmanjinova (Paganini varijacije, 1934.)
Iako Kuncov Koncert nije postigao planetarnu slavu gore navedenih srodnika, može se pohvaliti s nekoliko vrhunskih izvedbi u kojima su sudjelovala velika izvođačka imena. Već na praizvedbi 27. travnja 1934. za dirigentskim pultom stoji glasoviti Lovro Matačić kojem je koncert i posvećen, a tri godine kasnije autor ga uz suradnju Dresdner Staatskapelle s velikim uspjehom izvodi na festivalu u Dresdenu. U Philadelphiji 1952. godine Kunc svira svoj Koncert s tamošnjim Simfonijskim orkestrom na čelu s legendarnim Eugeneom Ormandyjem, a posljednji put nastupa u Detroitu 1964., gdje neposredno nakon izvedbe Koncerta umire.
Kuncov Koncert po pitanju forme i oblika ima sličnosti s gore spomenutom Phantasie concertante Dore Pejačević. Iako se u njima naziru obrisi klasičnog trostavačnog koncerta, oba djela su jednostavačna i koncipirana su rapsodično. Na okupu ih drži glavni "lajtmotiv" kojeg Kunc, za razliku od Dore Pejačević, varira i daje mu različita karakterna obilježja. Kunc osim toga svoj glavni motiv u h-molu vješto spaja i kombinira s drugim temama u Koncertu i koristi ga kao kotač zamašnjak novih zbivanja i glazbenih ugođaja sve dok ga, u ekstatičnom finalu, trijumfalno ne dovede do H-dura. Glasovirska dionica je izuzetno virtuozna, a njen slog obiluje smjelim harmonijskim strukturama, kolorističkim pasažama te melodikom i ritmovima folklornog podrijetla. 
Za ovo notno izdanje poslužio je autograf partiture (A) koji se čuva u knjižnici HGZ-a u Zagrebu kao i kopija autografa glasovirskog izvatka (B) u kojem je Kunc u taktovima 31, 97 i 254 upotpunio solističku dionicu.

Dalibor Cikojević
Zagreb, listopad 2007.

Božidar Kunc
(Zagreb, 18. srpnja 1903. – Detroit, 1. travnja 1964.)


Umjetničkoj ostavštini Božidara Kunca pripada u pluralitetu stilskih pravaca hrvatske glazbe 20. stoljeća posebno mjesto. Odrastao u okružju kućnog muziciranja zagrebačke građanske obitelji, Božidar od djetinjstva dobiva glazbenu poduku, a skladati počinje već s 12 godina. Kasnije studira glasovir na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji kod Svetislava Stančića (diploma 1925.) te skladateljstvo u klasi Blagoja Berse (diploma 1927.). Zarana se afirmira kao skladatelj: nakon ugledne međunarodne Nagrade Zlatko Baloković za svoj Prvi violinski koncert (1928.) nižu se izvedbe njegovih djela u Hrvatskoj i inozemstvu (Berlin, Karlove Vàry, Frankfurt na Maini, Dresden gdje Staatskapelle izvodi njegov Prvi glasovirski koncert sa skladateljem kao solistom, djelom koje će 1954. izvesti i Filadelfijska filharmonija pod vodstvom Eugena Ormandyja). Od 1929. Kunc djeluje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji kao nastavnik glasovira, korepetitor pjevača i voditelj opernog studija. Drugi svjetski rat prekinuo je uzlaznu putanju njegovih vanjskih uspjeha, no on i dalje intenzivno sklada i radi kao pedagog.
Godina 1951. presudna je prekretnica u životu Božidara Kunca, obrat koji će bitno utjecati na njegov život i stvaralaštvo. Na poziv sestre Zinke (tada Milanov), proslavljene operne pjevačice, odlazi u New York, gdje je Zinka angažirana na Metropolitan operi. Kunc će doživotno ostati njezin korepetitor i pratitelj na brojnim turnejama, istovremeno zarađujući sviranjem triangla u orkestru Metropolitana, kao pijanist u plesnoj školi Mije Čorak Slavenske i privatnom podukom pjevača. Novi, teži životni uvjeti, intenzivan umjetnički angažman i osobni problemi djelomično vezani uz materijalnu egzistenciju, ozbiljno su narušili njegovo zdravlje, pa je neposredno nakon koncerta koji je sa Zinkom održao u Detroitu, podlegao srčanom udaru.

Opsežni opus Božidara Kunca obuhvaća sve glazbene vrste osim opere. U žarištu njegova zanimanja je glasovir kojem je posvetio četiri sonate i oko 90 drugih skladbi (programni ciklusi, bagatele, nokturni, preludiji, tokate, stilizirani plesovi, glazba za djecu i o djeci). Glasovir je os Kuncovih komornih radova koji dijelom pripadaju klasičnoromantičkim komornim sastavima (violinska sonata, sonata za violončelo i glasovir, glasovirski kvartet i kvintet), a dijelom su kraće skladbe. Ponekad mu skladatelj povjerava ulogu protagonista u djelima posebnih sadržaja kao što su Dva poglavlja iz knjige o Jobu, Dvije plesne improvizacije, Tri epizode za glasovir i gudački orkestar, Baletna scena za dva glasovira i ciklus Za klavir i udaraljke. Kuncov omiljeni instrument razvija snažnu glazbenu energiju u blještavo orkestriranom, virtuoznom Prvom koncertu za glasovir i orkestar (drugi nije dovršen).

Intimni svijet Božidara Kunca otkrivamo navlastito u njegovim solo pjesmama. Ima ih četrdesetak na hrvatske i engleske tekstove, a djelomično su okupljene u cikluse. Njihova inventivna melodika izrasta iz prisnog skladateljeva odnosa prema vokalnosti, a istančani glasovirski part u mješovitoj je interakciji s vokalnom dionicom. Sjetimo se samo mladenačkih antologijskih popjevaka Zima (A. B. Šimić) i Smrt karnevala (M. Krleža) te kasnog opusa De Elda's Love Songs na tekstove njegove supruge.
Kuncova mladenačka orkestralna djela (Idila i druga) kao i kantata Na Nilu s nepravom su pala u zaborav.

Božidar Kunc bio je svjestan svojih skladateljskih vrijednosti. Smatrao se "karikom u lancu velikih" pa je, želeći u Americi zaokružiti svoj opus, skladao sve do smrti intenzivno, često jedino noću. Njegova je skladateljska poetika koja se i u domovini distancirala od vladajućeg trenda, promjenom životnog okružja i susretom s međunarodnim repertoarom, dobila neka nova obilježja koja pozivaju na suzdržanost uz uvriježeno označavanje njegova glazbenog izričaja kao "impresionističkog" ili "postimpresionističkog".
Na takva razmišljanja navlastito potiče Kuncova harmonija koja se tijekom njegova stvaralačkog vijeka razvija prema proširenoj tonalitetnosti sukladno općem razvoju harmonijske misli. Ona je osnova istančanog i uvijek novog sloga njegovih djela u kojima se raskošni kolorit odmjenjuje s oporostima disonantnih sazvučja izrazito ekspresivnog dojma. U glasovirskom slogu Kunc razmiče dotadašnje granice zvučnosti specifičnim registriranjem, maštovitom pedalizacijom i novom, tipično "Kuncovskom" ornamentikom. No, istovremeno, on je sklon izrazitom melodijskom crtežu i preglednoj formalnoj dispoziciji što njegovim skladbama daje ravnovjesje i klasicističku jasnoću.
Karakteristične konstante Kuncova glazbenog izričaja su plesnost, slikovitost (programnost) i povremene diskretne folklorističke stilizacije.

Koraljka Kos

 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 200,00 Kn