hr | en

Passacaglia za dva glasovira i gudače

Dubravko Detoni

Godina izdanja: 2018

ISMN: 979-0-801350-27-5

Hrvatski skladatelj, pijanist i pisac Dubravko Detoni (Križevci, 1937.) diplomirao je glasovir i kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavao se u Sieni, Varšavi, Darmstadtu i Parizu. Autor je 150 opusa orkestralne, vokalne, komorne, solističke i elektroničke glazbe, niza multimedijalnih projekata i eksperimenata, dvanaest knjiga poezije, proze, eseja, dnevnika i putopisa, serijâ radijskih i televizijskih emisija, kao i mnogobrojnih komentara za koncertne knjižice te notna i diskografska izdanja. Osnivač je i umjetnički ravnatelj Ansambla Centra za nove tendencije Zagreb (ACEZANTEZ-a), s kojim je kao skladatelj, dirigent i pijanist od godine 1970. višekratno obišao većinu europskih zemalja te dio Amerike i Azije. Njegova su djela izvođena na najvažnijim svjetskim festivalima, tiskana u domovini i inozemstvu te objavljena na šezdesetak diskografskih izdanja. Dobitnik je niza nagrada i priznanja u domovini i inozemstvu (Vladimir Nazor, Josip Štolcer Slavenski, Zlatni Orfej, Nagrada zagrebačke glazbene kritike Zvono Lotrščak, dvije Nagrade 7 sekretara SKOJ-a, Nagrada Matice hrvatske, dvanaest Nagrada Jugoslavenske radio-televizije za najbolja glazbena djela godine, pet diskografskih Porina, među njima i onaj za životno djelo, Grand Prix 6. pariškog biennala mladih, Premio Italia, UNESCO-Pariz, Bedřich Smetana-Prag itd.). U njegovu skladateljskom opusu može se zapaziti spiralni krug koji kreće od dramatična postbartókovskog neoekspresionizma, napaja se zrelim poljskim zvukom, osvježava se lirsko-poetskom (ponekad i multimedijalnom) nadstvarnošću novolijepoga i jednostavnoga, a zatim se preko dosjetke postmodernističkoga brvna vraća recentnijim oštrinama poslijeavangardnoga neostrukturalizma. Na cijelome tom putu skladatelj uvijek na malo drukčiji način konsonance doživljava disonantno a disonance konsonantno, točke shvaća linijski a crte punktualno, postupno utišava krajnosti i dopire do ekstremne jednoličnosti dessina, nerijetko ulazi u prostranstva gestualne mehaniziranosti ili u fenomen ponavljanja, odviše ili premalo poznato u određenoj konstelaciji zbivanja doživljava kao humorno te mijenja smisao citata. Svaki je sustav za skladatelja potreba koje se valja svaki put drukčije otresti; od naknadnoga bliži mu je istodobni izvještaj, sinkrona kritika upravo trajućeg procesa.
 
"Dvanaestominutna Passacaglia za dva glasovira i gudače nastala je u proljeće godine 1962., a 12. lipnja 1963. praizveli su ju u Koncertnoj dvorani Istra u Zagrebu Vladimir Krpan i autor, na koncertu Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Pavla Dešpalja. Jednostavačna skladba s među sobom srodnim prologom i epilogom temeljena je na trodobnome ostinantnom melodijskom pulsu; neprestano ponavljana tema javlja se najprije u basu, a zatim prolazi i kroz ostale dionice, ukrašavana uvijek drukčijim dekorom. Djelo ispunjava stalan sukob dvaju oprečnih slojeva: lirskoga i paučinastog, simbola nečega nedostižnog (gudači) i  grubog i agresivnog, zvukovnoga odraza stvarnosti (glasoviri). Oni pritom – u granicama svojih mogućnosti – nerijetko mijenjaju  naznačene uloge. Upornost tematskoga pitanja – nazočna tijekom čitava dramatsko-lirskoga trijaloga dvaju glasovira i gudača, osim u prologu i epilogu – svojevrstan je ispit otpornosti sloga, traženja identiteta sonornoga tkiva koje asketski čuva tematski bitni dio svoje osobnosti, a uživa samo u manje važnim promjenama tonskoga okoliša. Pritom promišljene izmjene kontrasta, ojačane imitacijsko-kanonskom tehnikom, samo pomažu cjelokupnoj konstrukciji da postupno izražajno raste prema zlatnome rezu skladbe, virtuoznoj kadenci dvaju solista. Neposredno prije toga ukotvljen je osebujan zastoj u kretanju, raskršće na kojemu se tema passacaglije u gudačima postupno lijepi svim svojim tonovima za dno skladbe, postajući pozadinom za smireno kretanje glasovirâ; tako nastaje 12-tonski grozd, znakovita najava kasnijih autorovih još suvremenijih postupaka."
Dubravko Detoni, Dubrovnik, 2018.
Dubravko Detoni Hrvatski skladatelj, pijanist i pisac Dubravko Detoni (Križevci, 1937.) diplomirao je glasovir i kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavao se u Sieni, Varšavi, Darmstadtu i Parizu. Autor je 150 opusa orkestralne, vokalne, komorne, solističke i elektroničke glazbe, niza multimedijalnih projekata i eksperimenata, dvanaest knjiga poezije, proze, eseja, dnevnika i putopisa, serijâ radijskih i televizijskih emisija, kao i mnogobrojnih komentara za koncertne knjižice te notna i diskografska izdanja. Osnivač je i umjetnički ravnatelj Ansambla Centra za nove tendencije Zagreb (ACEZANTEZ-a), s kojim je kao skladatelj, dirigent i pijanist od godine 1970. višekratno obišao većinu europskih zemalja te dio Amerike i Azije. Njegova su djela izvođena na najvažnijim svjetskim festivalima, tiskana u domovini i inozemstvu te objavljena na šezdesetak diskografskih izdanja. Dobitnik je niza nagrada i priznanja u domovini i inozemstvu (Vladimir Nazor, Josip Štolcer Slavenski, Zlatni Orfej, Nagrada zagrebačke glazbene kritike Zvono Lotrščak, dvije Nagrade 7 sekretara SKOJ-a, Nagrada Matice hrvatske, dvanaest Nagrada Jugoslavenske radio-televizije za najbolja glazbena djela godine, pet diskografskih Porina, među njima i onaj za životno djelo, Grand Prix 6. pariškog biennala mladih, Premio Italia, UNESCO-Pariz, Bedřich Smetana-Prag itd.). U njegovu skladateljskom opusu može se zapaziti spiralni krug koji kreće od dramatična postbartókovskog neoekspresionizma, napaja se zrelim poljskim zvukom, osvježava se lirsko-poetskom (ponekad i multimedijalnom) nadstvarnošću novolijepoga i jednostavnoga, a zatim se preko dosjetke postmodernističkoga brvna vraća recentnijim oštrinama poslijeavangardnoga neostrukturalizma. Na cijelome tom putu skladatelj uvijek na malo drukčiji način konsonance doživljava disonantno a disonance konsonantno, točke shvaća linijski a crte punktualno, postupno utišava krajnosti i dopire do ekstremne jednoličnosti dessina, nerijetko ulazi u prostranstva gestualne mehaniziranosti ili u fenomen ponavljanja, odviše ili premalo poznato u određenoj konstelaciji zbivanja doživljava kao humorno te mijenja smisao citata. Svaki je sustav za skladatelja potreba koje se valja svaki put drukčije otresti; od naknadnoga bliži mu je istodobni izvještaj, sinkrona kritika upravo trajućeg procesa.
Dvanaestominutna Passacaglia za dva glasovira i gudače nastala je u proljeće godine 1962., a 12. lipnja 1963. praizveli su ju u Koncertnoj dvorani Istra u Zagrebu Vladimir Krpan i autor, na koncertu Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Pavla Dešpalja. Jednostavačna skladba s među sobom srodnim prologom i epilogom temeljena je na trodobnome ostinantnom melodijskom pulsu; neprestano ponavljana tema javlja se najprije u basu, a zatim prolazi i kroz ostale dionice, ukrašavana uvijek drukčijim dekorom. Djelo ispunjava stalan sukob dvaju oprečnih slojeva: lirskoga i paučinastog, simbola nečega nedostižnog (gudači) i  grubog i agresivnog, zvukovnoga odraza stvarnosti (glasoviri). Oni pritom – u granicama svojih mogućnosti – nerijetko mijenjaju  naznačene uloge. Upornost tematskoga pitanja – nazočna tijekom čitava dramatsko-lirskoga trijaloga dvaju glasovira i gudača, osim u prologu i epilogu – svojevrstan je ispit otpornosti sloga, traženja identiteta sonornoga tkiva koje asketski čuva tematski bitni dio svoje osobnosti, a uživa samo u manje važnim promjenama tonskoga okoliša. Pritom promišljene izmjene kontrasta, ojačane imitacijsko-kanonskom tehnikom, samo pomažu cjelokupnoj konstrukciji da postupno izražajno raste prema zlatnome rezu skladbe, virtuoznoj kadenci dvaju solista. Neposredno prije toga ukotvljen je osebujan zastoj u kretanju, raskršće na kojemu se tema passacaglije u gudačima postupno lijepi svim svojim tonovima za dno skladbe, postajući pozadinom za smireno kretanje glasovirâ; tako nastaje 12-tonski grozd, znakovita najava kasnijih autorovih još suvremenijih postupaka.
Dubravko Detoni 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 160,00 Kn