hr | en

Minijature za violinu i glasovir

Dora Pejačević

Godina izdanja: 2008

ISMN: 979-0-706701-43-1

Jezik: hrvatski, engleski, njemački

Dora Pejacevic, Canzonetta Op. 8 for violin and piano, Andrej Bielow, violin; Oliver Triendl, piano

Dora Pejacevic, Menuetto Op. 18 for violin and piano, Andrej Bielow, violin; Oliver Triendl, piano

Dora Pejacevic, Romance Op. 22 for violin and piano, Andrej Bielow, violin; Oliver Triendl, piano

Dora Pejacevic, Elegy Op. 34 for violin and piano, Andrej Bielow, violin; Oliver Triendl, piano

Dora Pejacevic, Meditation Op. 51 for violin and piano, Andrej Bielow, violin; Oliver Triendl, piano

All recordings of songs except Venedig are produced and published by CPO http://www.jpc.de/jpcng/cpo/home



Predgovor

Minijature za violinu i glasovir Dore Pejačević (1885. – 1923.) potječu iz raznih razdoblja skladateljičina stvaralaštva: od prvih pokušaja 14-godišnje djevojke, preko salonskih, plemićko-građanskih prigodnih skladbi do posljednjih dviju minijatura, Elegije i Meditacije koje prate tragiku skladateljičina života. Dora Pejačević bila je vrsna violinistica i pijanistica te je od samog početka suvereno koristila mogućnosti obaju instrumenata. Sadržajno postupno sve zahtjevnije, minijature nisu tehnički teške, no njihov izraz traži zrelog interpreta pa ih se stoga samo iznimno može uvrstiti u poduku srednjih škola.

Kao temelji za ovo izdanje Minijatura za violinu i glasovir Dore Pejačević poslužili su sljedeći izvori:
A prva tiskana izdanja Canzonette (Harmonia, Budimpešta, 1902.), Menuetta i Romance (H. Bock, Dresden - bez navoda godine) i Elegije (Edition Slave, Beč-Prag-Zagreb, 1919.)
B rukopis Meditacije
C izdanje Pet minijatura iz godine 1985., (HDS, Ars croatica)
Nakon prvotne verzije za violinu i glasovir, skladateljica je Canzonettu op. 8 obradila još i za gudački orkestar, zatim mu je dodala jednu solo flautu, te u trećoj verziji još jednu flautu, dvije oboe, obou d’amore, engleski rog i bariton obou.

Izvori A i B, kao i instrumentacije Canzonette nalaze se u knjižnici Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu, kojem dugujem zahvalnost za mogućnost uvida.

Izdanju je, uz jednu neoznačenu, dodana i jedna označena violinska dionica s redaktorovim prijedlozima violinske izvedbe. Prstometi u violinskoj dionici u partituri potječu od skladateljice.

Oznaka m. g. znači main gauche (lijevom rukom), a oznaka m. d. main droite (desnom rukom).

Redaktor zahvaljuje Muzičkom informativnom centru Koncertne direkcije Zagreb, Davoru Merkašu i Ivanu Živanoviću te notografu Domagoju Kresniku kao i Vjeri Katalinić na poticaju za objavljivanje ovog izdanja.

Radovan Lorković

U Zagrebu, u proljeće 2008.



Dora Pejačević (Budimpešta, 10. rujna 1885. - München, 5. ožujka 1923.), kći hrvatskog bana, grofa Teodora Pejačevića i mađarske barunice Lille Vay de Vaya, glazbu je počela učiti kao dijete u Budimpešti kod znanog mađarskog orguljaša Károlya Nosede, nastavila u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, a kasnije i privatno kod Percyja Sherwooda u Dresdenu te kod Waltera Courvoisiera (kompozicija) te Henria Petria (violina) u Münchenu. Većim je dijelom ipak bila samouka, a umjetnički talent prije svega razvijala je kroz kontakte s vodećim ličnostima svoga doba. Među njezinom “braćom po duhu” našli su se tako pijanistica Alice Ripper, likovna umjetnica Clara Rilke-Westhoff, književnica Anette Kolb, Rainer Maria Rilke, Karl Kraus i druge istaknute osobnosti europske kulturne scene toga doba. Bila je pretplaćena na Krausov Die Fackel (Baklja) i živo zainteresirana za socijalne probleme svojega doba. Vlastiti je umjetnički senzibilitet razvijala pod utjecajima intelektualnih svjetova Wildea, Ibsena, Dostojevskog, Manna, Schopenhauera, Rilkea, Kierkegaarda, Krausa i Nietzschea, čija je djela između ostalih zabilježila u svom, naslovima, uistinu nesvakidašnje bogatom dnevniku pročitanih knjiga.
U Hrvatskoj je Dora Pejačević obitavala u obiteljskom dvorcu u Našicama, ali su je česta putovanja vodila i u velike europske kulturne centre poput Budimpešte, Münchena, Praga i Beča u kojima je znala boraviti duže vrijeme. Posljednje godine života, od udaje za Ottomara Lumbea 1921. do smrti 1923. godine, provela je uglavnom u Münchenu. Za života, osim u Hrvatskoj, njezina su djela vrlo često izvođena u inozemstvu (London, Dresden, Budimpešta, Stockholm, Beč, München i dr.) u interpretaciji glasovitih svjetskih glazbenika njenog doba kao što su pijanisti Walther Bachmann, Svetislav Stančić i Alice Ripper, violinisti Joan Manén, Václav Huml i Zlatko Baloković, dirigenti Oskar Nedbal i Edwin Lindner, te ansambli Thomán trio, Hrvatski gudački kvartet, Zagrebačka filharmonija, Wiener Tonkünstlerorchester te Drezdenska filharmonija.
Iza Dore Pejačević ostalo je 58 opusa s područja orkestralne, vokalno-instrumentalne, komorne i glasovirske glazbe. Među njima se posebno ističu četiri pjesme za ženski glas i orkestar (Verwandlung op. 37b, Liebeslied op. 39, Zwei Schmetterlingslieder op. 52), Tri pjesme op. 53 na tekstove F. Nietzschea, niz glasovirskih minijatura, Glasovirski kvintet u h-molu op. 40, Gudački kvartet u C-duru op. 58, Simfonija u fis-molu op. 41, Koncert u g-molu za glasovir i orkestar op. 33, Phantasie concertante u d-molu za glasovir i orkestar op. 48 te Sonata za glasovir u As-duru op. 57.
»Mnogostruko nadarena, povremeno i sama literarno aktivna, Pejačevićeva prvenstveno živi u glazbi i za glazbu« (K. Kos). Po kasnoromantičnom idiomu, obogaćenom impresionističkim harmonijama, ekspresionističkim izražajnim sredstvima i bogatim orkestralnim bojama, Dora Pejačević pravo je dijete europskog fin-de-sièclea i njezin rad razvijao se usporedo s europskim modernističkim kretanjima u literaturi i Jugendstilom u vizualnim umjetnostima. Skladateljičine zrele opuse u podjednakoj mjeri određuje oduševljenje glazbom Johannesa Brahmsa i Richarda Wagnera, ali i majstorsko, virtouzno ovladavanje instrumentima za koje sklada.
Hipersenzibilne naravi, stvarala je »poput seizmografa koji reagira na najfinije poticaje« (K. Kos), u - po skladateljičinim riječima - »transu glazbene opsjednutosti«. U posljednjim dovršenim opusima Dore Pejačević zrcali se intenzivni glazbeni razvoj koji smrt naprasito prekida u njegovom najljepšem cvatu: u njima otkrivamo tragove svjesne potrage za vlastitim izražajem i glazbenim jezikom, i nalazimo originalnu, duboko proživljenu i formalno majstorski oblikovanu glazbu.
Zajedno s nekolicinom glazbenika svoje generacije, u kojoj su po visokim umjetničkim dometima svojih opusa prednjačili Josip Hatze i Blagoje Bersa, Dora Pejačević je »otvorila nove obzore hrvatske glazbe i u njoj uspostavila nove standarde profesionalizma« (K. Kos).
MIC

Izbor iz bibliografije:
DOBRONIĆ-MAZZONI, Rajka: Uz 100. obljetnicu rođenja Dore Pejačević: pisma Dore Pejačević Antunu Dobroniću, Arti Musices, 17/1, 1986, 137-142

Dora Pejačević 1885-1923, Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanog u Našicama 7. i 8. rujna 1985. godine, ur. Zdenka Veber, Zagreb, 1987. (prilozi: Eva Sedak, Gordana Gojković, Marianne Hassler, Koraljka Kos, Antun Petrušić, Zdenka Veber)

KOS, Koraljka: Dora Pejačević, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1982 (hrvatski jezik)

KOS, Koraljka: Dora Pejačević - Leben und Werk, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 1987. (njemački jezik)

KOS, Koraljka: Dora Pejačević, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 2008. (hrvatski / engleski jezik)

MERKAŠ, Davor: Strogo kontrolirani tragovi – uz novo pronađene dokumente o Dori Pejačević u ostavštini Sidonie Nádherný von Borutin, Arti Musices, 32/1, 2001, 3-27

OSTLEITNER, Elena: ur., Die Kroatische Komponistin Dora Pejačević 1885 - 1923, Furore Verlag, Kassel 2001. (njemački jezik)

KRAUS, Karl: Briefe an Sidonie Nádherny von Borutin 1913-1936, hrsg. von Heinrich Fischer und Michael Lazarus, Bd. I, II, Kösel Verlag, München 1974.

PEJAČEVIĆ, Dora: Iz klavirske lirike, (priredio Ladislav Šaban), Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb 1978.

PEJAČEVIĆ, Dora: Solo pjesme, (priredio Antun Petrušić), Ars Croatica, Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb 1985.



 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 90,00 Kn