hr | en

Koncert za violinu i orkestar u d-molu br. 2 op. 55 - glasovirski izvadak

Božidar Kunc

Godina izdanja: 2012

ISMN: 979-0-801337-05-4

Jezik: Hrvatski, engleski

Božidar Kunc rođen je 18. srpnja 1903. u Zagrebu kao četvrto dijete knjigovođe Rudolfa Kunca (1867. – 1932.), potomka obitelji Kunz van der Rosen iz Graza, i Ljubice Smičiklas (1873. – 1936.). Uz Božidara jedino je Mira Tereza Zinka (17. svibnja 1906. – 30. svibnja 1989.), kasnije čuvena operna pjevačica, doživjela zrelu dob.
Božidar je odrastao u glazbenom ozračju koje je poticao muzikalni otac (svirao je violončelo i pjevao) koji mu je i pružio primjereni glazbeni odgoj. Počeo je skladati u dobi od dvanaest godina, a od osamnaeste godine života radi to sustavno i kontinuirano. Premda je 1926. apsolvirao četverogodišnji studij prava, težište je njegova zanimanja glazba koju je studirao na Muzičkoj akademiji opredijelivši se za dva područja koja će ga zaokupljati čitava života: pijanizam i skladateljstvo. Diplomski ispit iz glasovira položio je 27. lipnja 1925. u klasi Svetislava Stančića, a diplomu iz skladateljstva stekao je 25. lipnja 1927. kod Blagoja Berse.
Na diplomskom koncertu 23. lipnja iste godine Božidar je nastupio kao skladatelj i pijanist izvodeći vlastite glasovirske skladbe i kao pratitelj sestre Zinke i violinista Ljerka Spillera. Neposredno nakon diplome počinje njegova bogata koncertantna i skladateljska karijera. Već 29. lipnja 1927. Zagrebačka filharmonija izvodi koncert posvećen njegovim djelima (Idila, kantata Na Nilu, Sonata za violončelo i glasovir), a iduće godine dobiva za svoj violinski koncert prestižnu međunarodnu Nagradu Zlatko Baloković.
Od 1929. Kunc djeluje i kao pedagog, podučavajući glasovir na Muzičkoj akademiji i korepetirajući pjevače. Desetak godina bio je i voditelj Opernog studija (1941. – 1951.).
Tridesetih godina Kunc bilježi nove međunarodne uspjehe na europskim festivalima: na međunarodnom festivalu u Dresdenu, 1934., Staatskapelle izvodi njegov Glasovirski koncert u h-molu sa skladateljem kao solistom (isto je djelo, 7. ožujka 1954., izveo Filadelfijski orkestar pod ravnanjem Eugènea Ormandyja); slijede zapažene izvedbe u Karlovim Váryma, Frankfurtu na Majni i Pragu. Uzlaznu putanju tih uspjeha prekida Drugi svjetski rat. Kunc tih godina i dalje sklada, a nakon završetka rata nastupa diljem Hrvatske i tadašnje Jugoslavije kao solist i pratitelj pjevača, često i u improviziranim uvjetima.
Sudbonosna prekretnica u Kuncovu životu bila je 1951. godina kada je odlučio slijediti svoju sestru Zinku (tada Milanov) u Sjedinjene Američke Države. Prisna povezanost sa sestrom, tada već proslavljenom opernom primadonom, ali i nada u vlastitu međunarodnu karijeru (uz svijest o svom rubnom položaju u komunističkom jugoslavenskom režimu) – sve je to utjecalo na Kuncovu odluku. On se ubrzo uključio u koncertne turneje sa Zinkom, a trajno je ostao i njezin korepetitor za sve vrijeme njezina angažmana u Metropolitan operi. U okviru Zinkinih koncerata Kunc je svirao i kao solist, izvodeći najčešće vlastite skladbe. Ipak, njegovi su nastupi ostali u sjeni sestrine umjetnosti, a niti kao skladatelj nije uspio ostvariti onaj prodor na svjetsku skladateljsku scenu koji je očekivao.
Odlaskom u SAD bitno su se izmijenile vanjske okolnosti Kuncova života. Novi, u suštini nesiguran glazbenički status prisiljava ga, slično kao i tolike druge prije njega (među njima, npr. i Bélu Bartóka), na bitku za golu egzistenciju. Raspon njegove djelatnosti širok je i zato uzrok trajnom stresu.
Iz godine u godinu Kunc poduzima brojne turneje sa Zinkom po Sjedinjenim Američkim Državama i Europi, svira na dobrotvornim koncertima i snimanjima, korepetira pjevače i prati ih na nastupima, muzicira u četveroručnom sastavu, a izvodi i dionice čeleste i triangla u orkestru Metropolitan opere. Dragocjeno vrelo prihoda bili su i satovi korepeticije u baletnoj školi Mije Čorak Slavenske (premda je taj posao doživljavao kao nedostojan svog pijanističkog ranga).
S dijelom prijatelja iz Zagreba i dalje održava kontakte, a njima se u Americi pridružuju i novi. Uz svestran i intenzivan umjetnički angažman posljednje su godine njegova života otežane i osobnim lutanjima i krizama. Nakon braka s Karlom r. Račić (kasnije udatom Cizelj) koja je do smrti čuvala njegovu zagrebačku umjetničku ostavštinu (danas u Hrvatskom glazbenom zavodu), i američke bračne veze s bolničarkom Ruth Higgins iz koje je potekao sin Douglas, Kunc je 1959. upoznao DeEldu Fiebelkorn (r. 1923.) i u braku s njom, uz kćerkicu Ivanu Joy, našao sreću i umjetničko nadahnuće.
Posljednji nastup Božidara Kunca bio je u prepunoj Fordovoj dvorani u Detroitu, 1. travnja 1964. godine. Detroitski simfonijski orkestar kojim je ravnao Sixten Ehrling izvodio je, uz Zinkino sudjelovanje, djela međunarodnog i hrvatskog repertoara. U žarištu ove dobrotvorne priredbe bila je izvedba Kuncova Glasovirskog koncerta u h-molu sa skladateljem kao solistom. Neposredno nakon koncerta Kunc je umro, pogođen srčanim udarom.
Prijatelji ga pamte kao živahnog, uvijek susretljivog i duhovitog čovjeka i genijalnog improvizatora.

Koraljka Kos
Zagreb, 2010.

Predgovor

Više od šesnaest godina nakon skladanja svog Prvog koncerta za violinu i orkestar u g-molu op. 8 (1927.), Božidar Kunc se svojim Drugim violinskim koncertom u d-molu op. 55 vratio toj glazbenoj vrsti i stvorio jedno od svojih nesumnjivo najznačajnijih, umjetnički najvrjednijih djela.
Prema Kuncovom zapisu na naslovnoj stranici partiture, skladao ga je u Camdenu (Maine) i New Yorku od 1953. do 1954. godine, uglavnom noću, nakon napornih dnevnih zadaća, a na poticaj, možda i na nagovor starog prijatelja, hrvatskog violinista, Zlatka Balokovića koji je u to vrijeme, baš kao i Kunc, živio u Sjedinjenim Državama. U suradnji s njim, nakon što je dovršio orkestralnu partituru, skladatelj je u violinsku dionicu unio tehničke i interpretacijske oznake, a Baloković je djelo i praizveo u Zagrebu 15. listopada 1955. na koncertu Zagrebačke filharmonije kojom je tom prilikom ravnao Samo Hubad.
Kao redaktor, zadržao sam Kuncove važne interpretacijske oznake i prstomete u dionici violine u glasovirskoj partituri, no toj dionici iz partiture sam se odlučio priložiti vlastitu redaktorsku dionicu. Na tu odluku ponukan sam činjenicom, da su Balokovićevi prstometi više od interesa za povjesničare violinske pedagogije, ali ne i od praktične vrijednosti, jer se u međuvremenu violinska tehnika razvila i dostigla nove standarde. Originalni Kuncovi prstometi, koje je izradio u suradnji s Balokovićem, dostupni su u fotokopijama rukopisa djela u knjižnici Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu (autograf skladbe čuva se u New Yorku u dijelu Kuncove ostavštine u posjedu njegove posljednje supruge De Elde Kunc).
Neke se Kuncove oznake tempa – vidljive u violinskoj dionici i u partituri, napose na početku prvog stavka, u epizodi Allegretto giovanile kao i u Quasi marcia grave, a osobito u Rondu – čine prebrze, te sam ih u redaktorskoj dionici zamijenio uvjerljivijima. Kunc je kao interpret svojih djela naginjao ekstremnim tempima, prema mojem mišljenju ne uvijek u korist djelu.
Izvedba flažoleta u Rondu pokazuje u redaktorskoj dionici adekvatnije mjesto dodira prsta na žici, uvijek bez naznake visine realnog zvuka. Lukovi fraziranja ostavljeni su u originalu osim na mjestima očite omaške.
Koncert odiše nostalgijom za dalekom skladateljevom domovinom Hrvatskom i u njemu je primjetan utjecaj hrvatskog i bosanskog folklora. Iskrenost Kuncove inspiracije i majstorstvo skladateljskog metiera, uz originalnost melodijsko-ritamske fizionomije violinske dionice, stavlja ovaj Koncert u prvi plan hrvatskog koncertantnog stvaralaštva za violinu.
Djelo ne treba pokušati interpretacijom kultivirati, već mu treba ostaviti snagu izvorne emocije koja proizlazi duboko iz duha folklorne glazbe, pa redaktorovi prijedlozi prstometa idu u tom smjeru. Uskoro će doći vrijeme kad će Kuncova skladateljska poetika i stil biti shvaćeni u svem svom značaju i vrijednosti.

Koristim priliku zahvaliti Muzičkom informativnom centru Koncertne direkcije Zagreb, voditelju Davoru Merkašu i urednicima Ivanu Živanoviću i Jeleni Vuković, a osobito dr. Koraljki Kos te Hrvatskoj Akademiji znanosti i umjetnosti za pruženu financijsku potporu pri izdavanju Kuncovih violinskih djela. Zahvaljujem i Mladenu Ergiću za strpljivost pri notografiranju ovog gustog notnog teksta, kao i Felixu Spilleru za dodatne redaktorske sugestije i korekcije.

Radovan Lorković
Zagreb, 2012.
 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 110,00 Kn