hr | en

Koncert za rog i orkestar - glasovirski izvadak

Krešimir Baranović

Godina izdanja: 2015

ISMN: 979-0-801337-70-2

Jezik: Hrvatski, engleski

Baranović, Krešimir, hrvatski skladatelj i dirigent (Šibenik, 25. VII. 1894 – Beograd, 17. IX. 1975). Školovao se u Zagrebu (1908. – 12.), privatno kod Dragutina (Carla) Kaisera i u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (rog kod F. Lhotke), potom na Glazbenoj akademiji u Beču (1912. – 14.) te u Berlinu (1921. – 22.). Od 1915. do 1943. dirigent Opere HNK-a u Zagrebu (1929. – 40. i njezin ravnatelj), koja u to doba doživljuje jedno od svojih najsjajnijih razdoblja. Uz to je u sezoni 1927./28. dirigent pri baletnoj trupi A. Pavlove na njezinoj europskoj turneji, te dugogodišnji dirigent zbora Lisinski. Nakon odlaska iz Zagreba prvih ratnih godina bio je zatočen u logoru Stara Gradiška; potom je neko vrijeme bio dirigent radijskog orkestra u Bratislavi (1943.) te direktor tamošnje Opere (1945./46.). Od 1946. do 1964. profesor je dirigiranja i orkestracije na Muzičkoj akademiji u Beogradu te od 1951. do 1961. dirigent i direktor Beogradske filharmonije. Od 1954. redoviti je član JAZU u Zagrebu.
U duhu svojevrsnoga slavenskog ekspresionizma, prepoznatljiva u djelima L. Janáčeka i ruskih majstora XIX. st., Baranović je bolje od ijednoga hrvatskog skladatelja svojega doba uspio nadići raskorak između nacionalnoga i univerzalnoga, prisutan u hrvatskoj glazbi između dvaju svjetskih ratova. U svojim vrjednijim ostvarenjima, baletu Licitarsko srce (1924.), vokalnom ciklusu Z mojih bregov (na stihove F. Galovića, 1927.) i komičnoj operi Striženo-košeno (1932.), autentičnost izraza izvodi iz folklora Hrvatskoga zagorja kao temelja umjetničke transformacije stravinskijevskih razmjera. Sjajan instrumentator, izrazita osjećaja za ritamsku strukturu i posebna smisla za humor, čak i grubu grotesku (balet Imbrek z nosom, 1935.), Baranović izmiče restauratorskoj gesti neoklasicizma, šireći raspone naslijeđene izričajnosti osobito na harmonijskom planu. Dok Baranovićeva djela nakon 1943. – orkestralne pjesme Iz osame (na vlastiti tekst, 1944.) i Oblaci (na stihove D. Cesarića, 1963.) – radikalnije oslobađaju disonantne harmonijske sklopove, dotle njegova veća vokalno-instrumentalna ostvarenja iz 1960-ih i 70-ih god. plaćaju danak pojednostavnjenjima što ih nalaže estetika tzv. angažiranog realizma.
Kao simfonijski, a osobito operni dirigent, Baranović je znatno obogatio reproduktivnu praksu. Prvi je u Hrvatskoj dirigirao izvedbom opera Boris Godunov M. P. Musorgskoga 1918. i Katarina Izmajlova D. Šostakoviča 1937., prvi je na zagrebačku pozornicu postavio najvažnije balete I. Stravinskoga, prvi je izvan Češke izveo Smetaninu operu Libušu. Osobitu je pozornost posvećivao praizvedbama najvažnijih glazbeno-scenskih ostvarenja hrvatskih skladatelja.
Ostala važnija djela: scenska djela: baleti Cvijeće male Ide (1925) i Kineska priča (1955.), komična opera Nevjesta od Cetingrada (1951.); orkestralna djela: Koncertna predigra (1916.), Simfonijski scherzo (1921.), Poème balkanique (1926.), Sinfonietta u Es-duru (1939.), Koncert za rog i orkestar (1973.); vokalno-orkestralna djela: Moj grad (tekst Vinko Nikolić, 1941.), Pan (tekst M. Krleža, 1957.), Šume, šume (1967.), Na moru (tekst G. Krklec, 1974.).
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=5818 (16. 8. 2015.)


Baranovićev Koncert za rog i orkestar, praizveden 25. travnja 1973, ima neobičnu prethodnicu, Elegiju za rog i klavir iz 1950. godine, vrlo popularnu Baranovićevu skladbu koju je skladatelj jednostavno orkestrirao i umetnuo kao drugi stavak ovoga Koncerta (Elegija – Andante sostenuto). Izvornu Elegiju može se poslušati  na albumu Minijature za rog ali i na Youtubeu (https://www.youtube.com/watch?v=oZpqacnRe9g; 17. 8. 2015). Moglo bi se, dakle reći da je Elegija jezgra Koncerta, da prvi i treći stavak (koji slijedi attacca iza Elegije) „komentiraju“ onaj srednji. Kako?
Prvi stavak (Allegro) otvara se s uzlaznim kvartama u 4. t. koje od početka pripremaju timpani. (Podudarnost s kvartnom temom u Schönbergovoj Prvoj komornoj simfoniji, op. 9 iz 1906. doista je tek slučajna. Ili pak nije?) Kasnije će se (od br. 2 u partituri) razviti upečatljiva melodija koja će biti tematski kostur cijeloga stavka, unatoč posebno kontrastnoj melodiji druge teme u Ges-duru (br. 8 u part.) čiji nastup Baranović kratko ali uvjerljivo priprema kroz svega pet taktova. Najprije je donosi klarinet solo a dalje se vješto kontrapunktira s rogom i puhačkim i gudačkim orkestralnim grupama, sve do br. 11 u partituri kada rog opet poseže za uzlaznim kvartama s početka. Baranović će ponovno posegnuti za početkom druge teme, no ovog puta u oboi solo, i to u trećem taktu u br. 18 u partituri i tako će upozoriti na potpunu ravnopravnost tematske građe, što dovodi u pitanje oslanjanje na formalni model sonatnoga oblika koje su ponekad spominje u analitičkim prikazima ovoga stavka. Osim toga, stavku manjkaju i izraziti provedbeni postupci koji bi odgovarali srednjem dijelu (provedbi) toga formalnog modela.
Drugi je stavak već spomenuta Elegija (Andante sostenuto), jasan primjer tzv. „imaginarnog folklora“, kako je Serge Moreux nazivao onaj folklorni kolorit kod Bartóka kojemu je nemoguće egzaktno definirati folklornu pozadinu. (Dakle, ne može se govoriti o citatima folklorne građe!). Stavak je trodijelni: drugi dio započinje na br. 3 u partituri a prvi se dio ponavlja u br. 7 u partituri da bi se cijeli stavak attacca sunovratio u treći stavak, tj. u  Allegro vivo (attacca) u kojemu Baranović rafiniranije priziva imaginarni folklor, naročito u prvome i trećemu dijelu stavka, npr. horizontalnim polimetrima od br. 1 u partituri (2/2 dva takta; 3/4 jedan takt; 1/2 jedan takt; 3/4 jedan takt; opet 2/2 tri takta itd.). Drugi, srednji dio (poco meno mosso; br. 3 u partituri) istaknut je po pjevnoj melodiji oboe solo kojoj se u šestom taktu tog istog broja u partituri priključuje rog. Treći dio stavka započinje u broju 6 u partituri (Tempo I. Giocoso), no u broju 12 (meno mosso) Baranović opet kratko podsjeća na drugi dio stavka. A u kodi (broj 14 u partituri) opet rabi uzlazne kvarte s početka prvoga stavka Koncerta, zatvarajući tako cjelinu.
U hrvatskoj se glazbenoj historiografiji Baranovića uglavnom smješta pod skladatelje nacionalnoga smjera, što je neizdiferencirana karakterizacija. Doduše, ne može se osporavati njegovu načelnu pripadnost tomu smjeru (koji i sam nije u potpunosti definiran), no ne smije se prešutjeti njegov jedinstveni odnos prema folklornoj građi, koji smo prethodno pokušali okarakterizirati pozivajući se na Moreuxov „imaginarni folklor“, kao i uzor što mu ga je predstavljao Stravinski, naročito njegova „ruska faza“. Ovaj Koncert to najbolje potvrđuje.

Nikša Gligo
Zagreb, 2015.
 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 200,00 Kn