hr | en

Missa Profana Croatica

Ivan Brkanović

Godina izdanja: 2010

ISMN: 979-0-706701-80-6

Jezik: hrvatski, engleski

 

 

 

 

 

 

Brkanović, Ivan (27. prosinca 1906., Škaljari, Boka Kotorska – 20. veljače 1987. Zagreb). Hrvatski skladatelj. Studirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Frana Lhotke i Blagoja Berse (skladanje) gdje je i diplomirao 1935. Studij je zatim nastavio kod J. Léfebrea u Scholi Cantorum u Parizu. Od 1935. do 1951. podučavao je na raznim školama u Zagrebu. Godine 1951. imenovan je glazbenim savjetnikom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a 1954. postaje direktor Zagrebačke filharmonije. Bio je predsjednik Saveza kompozitora Bosne i Hercegovine (1950.-1951.) i Hrvatske (1953.-1955.) i (…) profesor na Muzičkoj akademiji u Sarajevu (1957.-1962.). Također je bio i plodan pisac o glazbi (…), naročito u razdoblju od 1932. do 1941.

Brkanović je bio jedan od najistaknutijih predstavnika tzv. nacionalnoga stila u hrvatskoj glazbi. Rabeći tradicionalna glazbena sredstva, stapao je elemente hrvatske narodne glazbe s vlastitim snažnim umjetničkim idejama, a u pokušaju evociranja svih aspekata narodne umjetnosti oslanjao se na tradicionalne obrede, naročito na njihova najarhaičnija obilježja. Glazbeni mu se stil odlikuje inovativnim formalnim i harmonijskim postupcima i gustim polifonim slogom. Njegov osjećaj za dramatsku napetost i snažne emocije učinile su ga idealnim opernim skladateljem. Prva njegova opera Ekvinocij jest realistička glazbena drama, dok je opera-oratorij Škrinja svetog Šimuna, nadahnuta prizorima sa svete škrinje iz Zadra iz 14. stoljeća, izrazito arhaična. Brkanovićevo najpoznatije djelo jest Triptihon iz 1936., rekvijem po epskoj narodnoj poeziji. U ovome djelu, bogatome intenzivnim emocijama, skladatelj suzdržanim zborskim dijelovima, dojmljivim po slavenskim melodijskim infleksijama suprotstavlja odlomke plamteće strasti i napetosti, pojačane britkom orkestracijom. Pet je simfonija koncipirano dramatski. Među njima se ističe tradicionalno koncipirana, tragična Druga simfonija. Njezina slobodno tonalitetna, ponekad opora harmonijska struktura pokazuje Brkanovićevo veliko kontrapunktno umijeće u radu s jednostavnim melodijskim linijama koje često podsjećaju na narodnu pjesmu. Spomena je vrijedno gomilanje motiva i sjajno baratanje limenim puhačima. Za razliku od većine njegovih suvremenika Brkanović nije izabrao put na kojemu će se ispitivati nove tehnike, nego je namjeravao izvući ono najbolje iz tradicionalnih sredstava.


Prema: O'Loughlin, Niall, Ivan Brkanović, u: Sadie, Stanley (ur.), The New Grove Dictionary of Music and Musicians, sv. 4: Borowski – Canobbio, New York: Oxford University Press, 2001, str. 406; prijevod Nikša Gligo.


Missa Profana Croatica Ivana Brkanovića

Osjećao sam potrebu dovršiti posljednji značajni projekt mog oca, Ivana Brkanovića. Preda mnom su stajale djelomična partitura opsežnog oratorija Missa Profana Croatica (1986.; dovršen 1994.) za mezzosopran i bariton solo te mješoviti zbor i simfonijski orkestar, potom nepotpuna, olovkom pisana glasovirska skica čitavog djela te na zasebnom listu rukom ispisane dodatne bilješke. Stavci Kyrie, Gloria, Credo i Sanctus bili su uglavnom instrumentirani i, osim nekih beznačajnih korektura vezanih za notni zapis, nije bilo potrebno ništa korigirati niti nadopunjavati. Međutim, posljednji stavci Benedictus, a napose Agnus Dei, zapisani su samo kao solističke dionice s dodanom dionicom zbora te ispisanim tekstom. Naznake orkestralnog tkiva bile su samo u skici djelomične i vrlo oskudne i nisu sadržavale gotovo nikakve instrumente.
Uspoređujući skicu i partituru čitavog djela uočio sam da se na određenim mjestima međusobno ne podudaraju, ali i da se obje razlikuju od napomena u dodatnim bilješkama. Naravno da mi je osnovni orijentir bila partitura prethodnih stavaka koja je bila dovršena (uz moje manje intervencije), jer je ukazivala na materijal koji slijedi. Praznine u partituri, često i u skici (Benedictus) nadopunjavao sam pojedinim motivičkim elementima iz dodatnih bilježaka. Agnus Dei nije bio instrumentiran te je zahtijevao potpunu obradu motivičkih materijala i njihovo variranje, a vrlo često sam morao i posezati za harmonijskim strukturama karakterističnima za autorov rukopis.
Odustajanje od klasične koncepcije stavaka, jer se ovdje ne može govoriti o liturgijskoj koncepciji osim po nazivlju, vidljivo je već na prvi pogled kod stavka Agnus Dei kojem u podnaslovu stoji Uspavanka, što me navelo da dodatnu pozornost posvetim tekstu. Shvatio sam da je izvanredni tekst Dunje Robić bio glavni pokretač glazbenog odvijanja. Tako se, kao u psalmima, oko osnovne misli i glazbene ideje neprekidno odvija svojevrsna simbioza riječi i glazbe. Glavna misao je doslovno uvijek RIJEČ koja dominira čitavim stavkom. Ona kao takva manipulira osnovnom glazbenom idejom.

U Kyrie:
Čuj GOSPODINE moj glas iz tame
To te moja krv zove,
Siđi nad paklove
I prebroji muke moje.

U Gloriji:
SLAVA zemlje i mora
S nebom vjenčanih…

Tekst je na neki način odredio i pravilnu simetriju samog djela tako da sam isti princip slijedio pri dovršavanju posljednja dva stavka. Zbor je glavni pokretač radnje i on je prisutan u svim stavcima, dok se solisti izmjenjuju. Benedictus i Agnus Dei čine završnu cjelinu. Dok Benedictus počinje u dubokom registru, muški zbor postepeno izrasta u zajednički pokret cijelog zbora i orkestra; Agnus Dei je mnogo intimniji. On je solistički tretiran te tek pri kraju završni zbor donosi apoteoznu poruku vječnog smisla:

Dopusti zemljo, majko naša
Da među svijećama Tvoga oltara
Budeš naša RIJEČ.

Željko Brkanović
 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 140,00 Kn