hr | en

Njemačka nakladnička kuća "cpo" objavila CD s djelima Borisa Papandopula

Objavljeno: 2018-10-15

Svjetski poznati njemački nakladnik "cpo" (Classic Production Osnabrück) nedavno je objavio jedanaesti u nizu nosač zvuka s antologijskim djelima hrvatske glazbe u čijoj realizaciji je sudjelovao i Muzički informativni centar Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.


Zahvaljujući direktoru labela Burkhardu Schmilgunu, strastvenom tragaču za manje poznatim skladateljima čija djela su, iako umjetnički vrlo  vrijedna, prekrivena “prašinom vremena” nepravom zaboravljena ili nedovoljno poznata, cpo je izdao jedanaesti nosač zvuka zaredom s djelima hrvatskih skladatelja. Osim što je objavio gotovo integralni opus Dore Pejačević, Schmilgun je u svoju ediciju uvrstio i skladbe Sorkočevića, Gotovca, Štolcera Slavenskog, Tajčevića, a u tijeku je izdavanje i djela jednog od najvećih skladatelja hrvatske glazbe 20. stoljeća Borisa Papandopula. S obzirom da cpo svoje nosače zvuka kroz svoju razgranatu distribucijsku mrežu dovodi na sve kontinente, nije potrebno posebno naglašavati vrijednost i važnost njihovih nastojanja za promidžbu hrvatske kulture i glazbe: djela hrvatskih skladatelja koje je cpo snimio jednostavno imaju ogromnu „viđenost“ i slušanost širom svijeta, budući da cpo ne samo da prodaje svoje nosače zvuka, već ih i poklanja najvažnijim radio-postajama širom svijeta koje emitiraju klasičnu glazbu. Upravo zbog tog iznimno važnog doprinosa u širenju hrvatske glazbe, Burkhardu Schmilgunu 2016. godine Hrvatsko društvo skladatelja dodijelilo je nagradu Vatroslav Lisinski za iznimne zasluge u promidžbi hrvatske glazbe u svijetu. 
 
Najnoviji nosač zvuka cpo-a sadrži tri skladbe Borisa Papandopula: njegove efektne, duhovite i virtuozne koncerte za piccolo i gudače te čembalo i gudače, kao i vrlo interesantnu skladbu Pet pjesama na stihove Kurta Barthela. Barthel, osebujni intelektualac, pjesnik i dramatičar, umjetnik koji je pred nacizmom iz Njemačke pobjegao još 1939. (da bi ga Englezi kao „enemy-alien-a“ „preventivno“ inhaftirali, pa je tamo u zatvoru proveo punih 6 godina), uspio se poslije rata vratiti u tadašnju DDR, gdje je djelovao kao šef-dramaturg u kazalištu u Rostocku. Papandopulo je Barthela po svemu sudeći upoznao posredovanjem svog ujaka hrvatskog redatelja i glumca Tita Strozzija, koji je u to vrijeme radio na nekoliko kazališnih projekata u Rostocku. Suradnja Barthela i Papandopula rezultirala je s pet neobičnih pjesama za gudački orkestar i harfu u tematskom rasponu od religioznih (što je začudno za jednog uvjerenog ljevičara, koji je čak pisao i kantatu u slavu Staljina, kao što je to bio Barthel!) preko onih socijalno angažiranih pa sve do autobiografskih tekstova sa znatnom dozom sentimenta koje je Papandopulo pretočio u glazbu intenzivne atmosfere i velikog emotivnog naboja. Neobičnost cijelog projekta otkriva i podatak da je ova Papandopulova skladba iščeznula i godinama se nije znalo gdje se nalazi. Autor ovih redaka skladbu je našao u Berlinu u Akademiji umjetnosti gdje su čuva Barthelova kompletna ostavština. Kako je autograf izgubljen, djelo je sačuvano tak kao blijeda kopija koju je 60-tih godina Papandopulo poslao Barthelu i iz koje je djelo teškom mukom rekonstruirano. Ipak, vrijedna glazba je spašena, pa Pet pjesama uz briljantne Papandopulove koncerte za piccolo i čembalo punim tipično papandopulovske vedrine, prštave energije i profinjenih poetičnih sporih stavaka na ovom nosaču zvuka doživljava svoju svjetsku premijeru i pojavljuje kao interesantno „otkriće“ u kontinuitetu povijesti hrvatske glazbe 20. stoljeća.   
Sve Papandopulove skladbe na nosaču zvuka izvodi vrhunski njemački Komorni orkestar jugozapadne Njemačke iz Pforzheima (Südwestdeutsches Kammerorchester Pforzheim) pod ravnanjem izvrsnog mladog dirigenta Tima Handschuha i solista međunarodne reputacije: solo-flautista Münchenske filharmonije Michaela Martina Koflera, čembalista Jörga Halubeka i našeg baritona Miljenka Turka, koji je svoju sjajnu solističku karijeru izgradio u Njemačkoj nastupivši na niz opernim pozornica u naslovnim baritonskim ulogama antologijskih svjetskih opera, u statusu prvaka državne Opere Köln. 
 
Cpo intenzivno radi na objavljivanju novih Papandopulovih opusa, kao i na antologijskim hrvatskim djelima Vatroslava Lisinskog i Jakova Gotovca, što će hrvatsku glazbu još više približiti svijetu u kojem je usprkos umjetničkoj vrijednosti glazbenih djela iz njene bogate glazbene baštine, uistinu nepravedno premalo poznata. 
Zahvaljujući direktoru labela Burkhardu Schmilgunu, strastvenom tragaču za manje poznatim skladateljima čija djela su, iako umjetnički vrlo  vrijedna, prekrivena “prašinom vremena” nepravom zaboravljena ili nedovoljno poznata, cpo je izdao jedanaesti nosač zvuka zaredom s djelima hrvatskih skladatelja. Osim što je objavio gotovo integralni opus Dore Pejačević, Schmilgun je u svoju ediciju uvrstio i skladbe Sorkočevića, Gotovca, Štolcera Slavenskog, Tajčevića, a u tijeku je izdavanje i djela jednog od najvećih skladatelja hrvatske glazbe 20. stoljeća Borisa Papandopula. S obzirom da cpo svoje nosače zvuka kroz svoju razgranatu distribucijsku mrežu dovodi na sve kontinente, nije potrebno posebno naglašavati vrijednost i važnost njihovih nastojanja za promidžbu hrvatske kulture i glazbe: djela hrvatskih skladatelja koje je cpo snimio jednostavno imaju ogromnu „viđenost“ i slušanost širom svijeta, budući da cpo ne samo da prodaje svoje nosače zvuka, već ih i poklanja najvažnijim radio-postajama širom svijeta koje emitiraju klasičnu glazbu. Upravo zbog tog iznimno važnog doprinosa u širenju hrvatske glazbe, Burkhardu Schmilgunu 2016. godine Hrvatsko društvo skladatelja dodijelilo je nagradu Vatroslav Lisinski za iznimne zasluge u promidžbi hrvatske glazbe u svijetu. 
 
Najnoviji nosač zvuka cpo-a sadrži tri skladbe Borisa Papandopula: njegove efektne, duhovite i virtuozne koncerte za piccolo i gudače te čembalo i gudače, kao i vrlo interesantnu skladbu Pet pjesama na stihove Kurta Barthela. Barthel, osebujni intelektualac, pjesnik i dramatičar, umjetnik koji je pred nacizmom iz Njemačke pobjegao još 1939. (da bi ga Englezi kao „enemy-alien-a“ „preventivno“ inhaftirali, pa je tamo u zatvoru proveo punih 6 godina), uspio se poslije rata vratiti u tadašnju DDR, gdje je djelovao kao šef-dramaturg u kazalištu u Rostocku. Papandopulo je Barthela po svemu sudeći upoznao posredovanjem svog ujaka hrvatskog redatelja i glumca Tita Strozzija, koji je u to vrijeme radio na nekoliko kazališnih projekata u Rostocku. Suradnja Barthela i Papandopula rezultirala je s pet neobičnih pjesama za gudački orkestar i harfu u tematskom rasponu od religioznih (što je začudno za jednog uvjerenog ljevičara, koji je čak pisao i kantatu u slavu Staljina, kao što je to bio Barthel!) preko onih socijalno angažiranih pa sve do autobiografskih tekstova sa znatnom dozom sentimenta koje je Papandopulo pretočio u glazbu intenzivne atmosfere i velikog emotivnog naboja. Neobičnost cijelog projekta otkriva i podatak da je ova Papandopulova skladba iščeznula i godinama se nije znalo gdje se nalazi. Autor ovih redaka skladbu je našao u Berlinu u Akademiji umjetnosti gdje su čuva Barthelova kompletna ostavština. Kako je autograf izgubljen, djelo je sačuvano tak kao blijeda kopija koju je 60-tih godina Papandopulo poslao Barthelu i iz koje je djelo teškom mukom rekonstruirano. Ipak, vrijedna glazba je spašena, pa Pet pjesama uz briljantne Papandopulove koncerte za piccolo i čembalo punim tipično papandopulovske vedrine, prštave energije i profinjenih poetičnih sporih stavaka na ovom nosaču zvuka doživljava svoju svjetsku premijeru i pojavljuje kao interesantno „otkriće“ u kontinuitetu povijesti hrvatske glazbe 20. stoljeća.   
Sve Papandopulove skladbe na nosaču zvuka izvodi vrhunski njemački Komorni orkestar jugozapadne Njemačke iz Pforzheima (Südwestdeutsches Kammerorchester Pforzheim) pod ravnanjem izvrsnog mladog dirigenta Tima Handschuha i solista međunarodne reputacije: solo-flautista Münchenske filharmonije Michaela Martina Koflera, čembalista Jörga Halubeka i našeg baritona Miljenka Turka, koji je svoju sjajnu solističku karijeru izgradio u Njemačkoj nastupivši na niz opernim pozornica u naslovnim baritonskim ulogama antologijskih svjetskih opera, u statusu prvaka državne Opere Köln. 
 
Cpo intenzivno radi na objavljivanju novih Papandopulovih opusa, kao i na antologijskim hrvatskim djelima Vatroslava Lisinskog i Jakova Gotovca, što će hrvatsku glazbu još više približiti svijetu u kojem je usprkos umjetničkoj vrijednosti glazbenih djela iz njene bogate glazbene baštine, uistinu nepravedno premalo poznata. 
Zahvaljujući direktoru labela Burkhardu Schmilgunu, strastvenom tragaču za manje poznatim skladateljima čija djela su, iako umjetnički vrlo  vrijedna, prekrivena “prašinom vremena” nepravom zaboravljena ili nedovoljno poznata, cpo je izdao jedanaesti nosač zvuka zaredom s djelima hrvatskih skladatelja. Osim što je objavio gotovo integralni opus Dore Pejačević, Schmilgun je u svoju ediciju uvrstio i skladbe Sorkočevića, Gotovca, Štolcera Slavenskog, Tajčevića, a u tijeku je izdavanje i djela jednog od najvećih skladatelja hrvatske glazbe 20. stoljeća Borisa Papandopula. S obzirom da cpo svoje nosače zvuka kroz svoju razgranatu distribucijsku mrežu dovodi na sve kontinente, nije potrebno posebno naglašavati vrijednost i važnost njihovih nastojanja za promidžbu hrvatske kulture i glazbe: djela hrvatskih skladatelja koje je cpo snimio jednostavno imaju ogromnu „viđenost“ i slušanost širom svijeta, budući da cpo ne samo da prodaje svoje nosače zvuka, već ih i poklanja najvažnijim radio-postajama širom svijeta koje emitiraju klasičnu glazbu. Upravo zbog tog iznimno važnog doprinosa u širenju hrvatske glazbe, Burkhardu Schmilgunu 2016. godine Hrvatsko društvo skladatelja dodijelilo je nagradu Vatroslav Lisinski za iznimne zasluge u promidžbi hrvatske glazbe u svijetu. 
 
Najnoviji nosač zvuka cpo-a sadrži tri skladbe Borisa Papandopula: njegove efektne, duhovite i virtuozne koncerte za piccolo i gudače te čembalo i gudače, kao i vrlo interesantnu skladbu Pet pjesama na stihove Kurta Barthela. Barthel, osebujni intelektualac, pjesnik i dramatičar, umjetnik koji je pred nacizmom iz Njemačke pobjegao još 1939. (da bi ga Englezi kao „enemy-alien-a“ „preventivno“ inhaftirali, pa je tamo u zatvoru proveo punih 6 godina), uspio se poslije rata vratiti u tadašnju DDR, gdje je djelovao kao šef-dramaturg u kazalištu u Rostocku. Papandopulo je Barthela po svemu sudeći upoznao posredovanjem svog ujaka hrvatskog redatelja i glumca Tita Strozzija, koji je u to vrijeme radio na nekoliko kazališnih projekata u Rostocku. Suradnja Barthela i Papandopula rezultirala je s pet neobičnih pjesama za gudački orkestar i harfu u tematskom rasponu od religioznih (što je začudno za jednog uvjerenog ljevičara, koji je čak pisao i kantatu u slavu Staljina, kao što je to bio Barthel!) preko onih socijalno angažiranih pa sve do autobiografskih tekstova sa znatnom dozom sentimenta koje je Papandopulo pretočio u glazbu intenzivne atmosfere i velikog emotivnog naboja. Neobičnost cijelog projekta otkriva i podatak da je ova Papandopulova skladba iščeznula i godinama se nije znalo gdje se nalazi. Autor ovih redaka skladbu je našao u Berlinu u Akademiji umjetnosti gdje su čuva Barthelova kompletna ostavština. Kako je autograf izgubljen, djelo je sačuvano tak kao blijeda kopija koju je 60-tih godina Papandopulo poslao Barthelu i iz koje je djelo teškom mukom rekonstruirano. Ipak, vrijedna glazba je spašena, pa Pet pjesama uz briljantne Papandopulove koncerte za piccolo i čembalo punim tipično papandopulovske vedrine, prštave energije i profinjenih poetičnih sporih stavaka na ovom nosaču zvuka doživljava svoju svjetsku premijeru i pojavljuje kao interesantno „otkriće“ u kontinuitetu povijesti hrvatske glazbe 20. stoljeća.   
Sve Papandopulove skladbe na nosaču zvuka izvodi vrhunski njemački Komorni orkestar jugozapadne Njemačke iz Pforzheima (Südwestdeutsches Kammerorchester Pforzheim) pod ravnanjem izvrsnog mladog dirigenta Tima Handschuha i solista međunarodne reputacije: solo-flautista Münchenske filharmonije Michaela Martina Koflera, čembalista Jörga Halubeka i našeg baritona Miljenka Turka, koji je svoju sjajnu solističku karijeru izgradio u Njemačkoj nastupivši na niz opernim pozornica u naslovnim baritonskim ulogama antologijskih svjetskih opera, u statusu prvaka državne Opere Köln. 
 
Cpo intenzivno radi na objavljivanju novih Papandopulovih opusa, kao i na antologijskim hrvatskim djelima Vatroslava Lisinskog i Jakova Gotovca, što će hrvatsku glazbu još više približiti svijetu u kojem je usprkos umjetničkoj vrijednosti glazbenih djela iz njene bogate glazbene baštine, uistinu nepravedno premalo poznata. 
Zahvaljujući direktoru labela Burkhardu Schmilgunu, strastvenom tragaču za manje poznatim skladateljima čija djela su, iako umjetnički vrlo  vrijedna, prekrivena “prašinom vremena” nepravom zaboravljena ili nedovoljno poznata, cpo je izdao jedanaesti nosač zvuka zaredom s djelima hrvatskih skladatelja. Osim što je objavio gotovo integralni opus Dore Pejačević, Schmilgun je u svoju ediciju uvrstio i skladbe Sorkočevića, Gotovca, Štolcera Slavenskog, Tajčevića, a u tijeku je izdavanje i djela jednog od najvećih skladatelja hrvatske glazbe 20. stoljeća Borisa Papandopula. S obzirom da cpo svoje nosače zvuka kroz svoju razgranatu distribucijsku mrežu dovodi na sve kontinente, nije potrebno posebno naglašavati vrijednost i važnost njihovih nastojanja za promidžbu hrvatske kulture i glazbe: djela hrvatskih skladatelja koje je cpo snimio jednostavno imaju ogromnu „viđenost“ i slušanost širom svijeta, budući da cpo ne samo da prodaje svoje nosače zvuka, već ih i poklanja najvažnijim radio-postajama širom svijeta koje emitiraju klasičnu glazbu. Upravo zbog tog iznimno važnog doprinosa u širenju hrvatske glazbe, Burkhardu Schmilgunu 2016. godine Hrvatsko društvo skladatelja dodijelilo je nagradu Vatroslav Lisinski za iznimne zasluge u promidžbi hrvatske glazbe u svijetu. 
 
Najnoviji nosač zvuka cpo-a sadrži tri skladbe Borisa Papandopula: njegove efektne, duhovite i virtuozne koncerte za piccolo i gudače te čembalo i gudače, kao i vrlo interesantnu skladbu Pet pjesama na stihove Kurta Barthela. Barthel, osebujni intelektualac, pjesnik i dramatičar, umjetnik koji je pred nacizmom iz Njemačke pobjegao još 1939. (da bi ga Englezi kao „enemy-alien-a“ „preventivno“ inhaftirali, pa je tamo u zatvoru proveo punih 6 godina), uspio se poslije rata vratiti u tadašnju DDR, gdje je djelovao kao šef-dramaturg u kazalištu u Rostocku. Papandopulo je Barthela po svemu sudeći upoznao posredovanjem svog ujaka hrvatskog redatelja i glumca Tita Strozzija, koji je u to vrijeme radio na nekoliko kazališnih projekata u Rostocku. Suradnja Barthela i Papandopula rezultirala je s pet neobičnih pjesama za gudački orkestar i harfu u tematskom rasponu od religioznih (što je začudno za jednog uvjerenog ljevičara, koji je čak pisao i kantatu u slavu Staljina, kao što je to bio Barthel!) preko onih socijalno angažiranih pa sve do autobiografskih tekstova sa znatnom dozom sentimenta koje je Papandopulo pretočio u glazbu intenzivne atmosfere i velikog emotivnog naboja. Neobičnost cijelog projekta otkriva i podatak da je ova Papandopulova skladba iščeznula i godinama se nije znalo gdje se nalazi. Autor ovih redaka skladbu je našao u Berlinu u Akademiji umjetnosti gdje su čuva Barthelova kompletna ostavština. Kako je autograf izgubljen, djelo je sačuvano tak kao blijeda kopija koju je 60-tih godina Papandopulo poslao Barthelu i iz koje je djelo teškom mukom rekonstruirano. Ipak, vrijedna glazba je spašena, pa Pet pjesama uz briljantne Papandopulove koncerte za piccolo i čembalo punim tipično papandopulovske vedrine, prštave energije i profinjenih poetičnih sporih stavaka na ovom nosaču zvuka doživljava svoju svjetsku premijeru i pojavljuje kao interesantno „otkriće“ u kontinuitetu povijesti hrvatske glazbe 20. stoljeća.   
Sve Papandopulove skladbe na nosaču zvuka izvodi vrhunski njemački Komorni orkestar jugozapadne Njemačke iz Pforzheima (Südwestdeutsches Kammerorchester Pforzheim) pod ravnanjem izvrsnog mladog dirigenta Tima Handschuha i solista međunarodne reputacije: solo-flautista Münchenske filharmonije Michaela Martina Koflera, čembalista Jörga Halubeka i našeg baritona Miljenka Turka, koji je svoju sjajnu solističku karijeru izgradio u Njemačkoj nastupivši na niz opernim pozornica u naslovnim baritonskim ulogama antologijskih svjetskih opera, u statusu prvaka državne Opere Köln. 
 
Cpo intenzivno radi na objavljivanju novih Papandopulovih opusa, kao i na antologijskim hrvatskim djelima Vatroslava Lisinskog i Jakova Gotovca, što će hrvatsku glazbu još više približiti svijetu u kojem je usprkos umjetničkoj vrijednosti glazbenih djela iz njene bogate glazbene baštine, uistinu nepravedno premalo poznata. 
 
 

Nazad