03. studeni – 14. prosinac 2011.
Skladatelji
Boris Tex Benini bubnjar i skladatelj (1931. Maribor- 2001. Zagreb) u djetinjstvu je učio violinu, kontrabas i gitaru, a u gimnazijskim danima počeo je svirati bubnjeve. Na početku karijere svirao je u Big Bandu što ga je u Karlovcu vodio gitarist Nikica Korbar. Pozavršetku gimnazije seli u Zagrebgdje provodi najveći dio života. Bio je stalnim članom Zabavnog orkestra Radiotelevizije Zagreb. Surađivao je s hrvatskim i mnogim stranim jazzistima, a vodio je i svoje sastave raznih stilova, primjerice Afro-jazz Ensemble, Kvartet, Kvintet i sastav s kojim je svirao sambe i bossa nove.
Kao skladatelj bavio se svim žanrovima glazbe, od scenske, preko narodne i zabavne, do simfonijske i komorne, te jazza u kojem je ostvario više od šezdeset djela. Strastveno je proučavao folklornu glazbu, kako hrvatsku tako i onu drugih naroda, i napravio je niz jazzističkih obrada hrvatske narodne glazbe. Veliki dio njegovih skladbi može se naći među arhivskim snimkama Hrvatske radiotelevizije kao i na drugim radio i TV postajama u zemlji i svijetu.
Bruno Bjelinski (Trst, 1909. - Zagreb, 1992.) najprije je u Zagrebu završio studij prava s doktoratom nakon čega i radi neko vrijeme kao sudski pripravnik. Paralelno studira i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje je diplomirao kompoziciju (1936., Blagoje Bersa, Franjo Dugan). God. 1944.-1945. nastavnik na Muzičkoj školi u Splitu, a od 1945.-1977. profesor kontrapunkta i polifone kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti). Dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo (1975.).
U polustoljetnom djelovanju Bjelinski je stvorio golem opus u kojemu se dotaknuo svih područja glazbe, od manjih komornih forma instrumentalnih sonata i popijevke, preko orkestralnih koncerata i simfonija, do vokalno-orkestralnih djela. Njegov se glazbeni jezik nadovezuje na klasičnu tradiciju s naglašenom sklonošću prema vedrom raspoloženju i humoru, ali i prema lirskoj kontemplaciji i sjetnim ugođajima. Djela mu se temelje na čvrstim tonalnim osnovama i žive su ritmike, izvorne melodike i bogate harmonije. Iz njih izbija vedrina i optimizam.
U Bjelinskijevu bogatom opusu ima nalazi se petnaest simfonija među kojima se ističe četvrta, Sinfonia jubilans (1965.). Pet simfonijeta ubraja se u njegova najpoznatija i najčešće izvođena djela, posebno Mediteranska sinfonietta (1958.), Sinfonietta brasileira (1961.) nastala je po povratku iz Brazila te Sinfonietta concertante za klavir i orkestar (1967.). Iz koncertantne literature valja izdvojiti Koncert za violu i orkestar (1950.). Osobitu popularnost stekli su ciklusi popjevaka Bez povratka (1953.) za alt i komorni orkestar na stihove iz stare kineske lirike i Candomblé (1973.) za sopran, klavir i udaraljke u kojemu se miješaju elementi starih afričkih kultova i kršćanstva.
Poseban dio Bjelinskijeva opusa čine brojna glazbeno-scenska djela. (Komorna komična opera Heraklo (1969.), Močvara (1972.), Zvona (1975.), Orfej XX. stoljeća (1981.)) od kojih najveću popularnost imaju djela namijenjena djeci (Operna priča Pčelica Maja prema istoimenom romanu Waldemara Bonselsa (1952.), baleti Pinocchio (1959.), Peter Pan (1966.), Mačak u čizmama(1977.)). Skladao je i glazbu za film Plavi 9 (1950.) redatelja Kreše Golika.
Emil Cossetto (Trst, 1918. - Zagreb, 2006.), skladatelj, dirigent, zborovođa i glazbeni pedagog od najranijeg je djetinjstva živio u Zagrebu, gdje je 1947. na Muzičkoj akademiji diplomirao dirigiranje (Mladen Pozajić, Friedrich Zaun). U skladanju se privatno usavršavao kod Stjepana Šuleka (1960.-62.). Kao dirigent i zborovođa surađivao je s mnogim domaćim i međunarodnim umjetničkim ansamblima. Bio je dugogodišnji dirigent više ansambala među kojima i Mješovitog zbora Radio Zagreba, Simfonijskog orkestra JNA u Beogradu te Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO u Zagrebu. Najveći pečat ostavio je u radu s amaterskim zborovima Joža Vlahović (od 1992. Emil Cossetto) i Moša Pijade (danas Lira) koje je vodio dugi niz godina i čije je izvedbene sposobnosti uspijevao održavati na najvišoj razini.
S obzirom da je cijeli život bio vezan uz pjevačke zborove, ne čudi da se najveći dio Cossettova skladateljskog opusa odnosi na zbor, uglavnom uz pratnju raznih instrumentalnih sastava. Glavna obilježja njegovih skadbi su komunikativnost i vrlo česta stilizacija folklora, najčešće hrvatskog, židovskog ili onoga iz zemalja bivše Jugoslavije. Uz mnoštvo kraćih skladbi tu su i veće forme poput kantata pa i dvije opere prema Legendama Miroslava Krleže (Kristofor Kolumbo i Kraljevo). Pisao je i vokalnu liriku uz pratnju glasovira ili orkestra, a instrumentalni dio Cossettova opusa sadrži pretežno skladbe za solo gudačke ili puhačke instrumente uz pratnju glasovira ili orkestra. Održao je ogroman broj nastupa u zemlji i inozemstvu te ostvario velik broj snimaka na nosačima zvuka i radio i TV postajama. Osvojio je sa svojim zborovima prva mjesta na najrenomiranijim svjetskim festivalima u Italiji (Arezzo, Gorizia i Fivizzano), Austriji (Spittal), Mađarskoj (Debrecen) i Španjolskoj (Torrevieja). Njegove su skladbe bile uvrštene među zadanu literature na zborskim natjecanjima u Velikoj Britaniji (Llangollen International Musical Eisteddfod) i Švicarskoj (Neuchatel, Montreux). Za svoj rad dobio je brojna najviša priznanja u zemlji i inozemstvu. Njegove skladbe i danas čine znatan dio repertoara gotovo svih pjevačkih zborova u Hrvatskoj.
Premda je hrvatski orguljaš, skladatelj, glazbeni pisac, matematičar i fizičar Franjo Dugan (Krapinica, 11. September 1874 – Zagreb, 12. Dezember 1948) i tijekom života, kao orguljaš zagrebačke katedrale, glazbeni pedagog, aktivni član mnogih umjetničkih udruga, jedan od osnivača i glavni pobornik Cecilijanskog pokreta u Hrvatskoj, zasigurno bio cijenjen glazbenik, važan u kulturno-glazbenom životu Hrvatske, ipak njegovo stvaralaštvo u ono doba, a i zbog kasnijih povijesnih okolnosti, nije bilo u potpunosti vrednovano.
Prašina socrealističkog prisilnog zaborava, koja je prekrila njegov opus nakon njegove smrti, u svojem sivilu ignorancije i izopčenja svake duhovnosti, onemogućila je stvarnije proučavanje Duganova sakralnog opusa, a time i onog vezanog uz orgulje. A baš taj opus povezuje Franju Dugana s europskim orguljaštvom.
Kao petnaestogodišnjak, Dugan postaje učenikom orguljaša zagrebačke katedrale Vartroslava Kolandera, te se oduševljava glazbom J. S. Bacha, čiji opus ostavlja neizbrisiv trag u njegovu orguljskom stvaralaštvu. Zanimljivo je možda samo usput spomenuti da, poput Bacha koji je svoju znamenitu Toccatu i fugu u d-molu skladao u svojem mladenačkom razdoblju, Dugan svoju možda najpoznatiju skladbu širem slušateljstvu, Toccatu u g-molu sklada sa samo 18 godina.
Polifono umijeće svrstava Dugana u opći kontrapunkt europskog orguljaštva prve polovice XX. stoljeća. Budući da je studij kompozicije završio u Berlinu 1908. u klasi čuvenih skladatelja i glazbenih pedagoga Maxa Brucha i Roberta Kahna, njegovo se obrazovanje osniva na njemačkoj tradiciji, te ga neminovno povezuje sa tadašnjim orguljaškim uzorima. Njemačko se orguljaštvo, naime, krajem XIX. stoljeća razvija na temeljima lisztovskog virtuoziteta, mendelssohnovske očaranosti Bachovom umjetnošću, i tada vrlo aktualnom opusu kontrapunktičara Josefa Gabriela Rheinbergera. Međutim, baš smjena stoljeća donosi sa sobom istinsku sponu koja povezuje tradicionalnu bachovsku polifoniju s kasnoromantičarskim harmonijama i lisztovskim virtuozitetom u izuzetnoj glazbenoj osobnosti Maxa Regera.
Zgodna slučajnost godine rođenja (1874.) stavlja Franju Dugana izmedu starijeg Regera i mlađeg Alberta Schweitzera, jednog od najpredanijih interpreta i poznavatelja Bachove glazbe toga razdoblja, te mu je odabirom sudbine pripala dužnost da baš on svojom reproduktivnom djelatnošću upozna hrvatsku glazbenu javnost s orguljskim djelima neumrlog Bacha, te da toj publici podari prva opsežnija i važnija djela za orgulje. Naime, upravo Dugan, iako mnogo umjerenijom, ali ipak vrlo osobenom regerovštinom, provodi u Hrvatskoj svojevrsnu renesansu baroknih oblika u orguljskom opusu.
Pune sugestivnosti, njegove se skladbe odlikuju elegantnim polifonim stilom i bogatim harmonijskim tkivom osjenčanim narodnim duhom što izvire iz njegova bavljenja hrvatskom sakralnom glazbom. Pripradnost Cecilijanskom pokretu i cecilijanskoj ideji koja, osim što njeguje gregorijansko pjevanje i klasičnu polifonu glazbu, obnavlja crkvene pjesme na narodnim jeziku i traži visoku umjetničku razinu u liturgijskoj praksi, povezuje opet Franju Dugana s drugim europskim sredinama.
Dio Duganova opusa za orguljaše čini i niz polifonih verseta filigranske strukture, u kojima je Dugan pravi majstor ugođaja. Harmonijski labirint tih minijatura koje se provlače kroz sve tonalitete, secesijskim viticama kontrapunkta ocrtava Duganova glazbena raspoloženja prelijevajući se zvukovnom paletom orguljskih registara od sjetnih u Andanteu u f-molu do vedrih i odlučnih u Risolutu u Es-duru. Dugan teži za zasićenim orguljskim zvukom i ne upušta se u isticanje izrazito diferenciranih kolorističkih nijansi koje mogu pružiti orgulje. Čini se da je Walckerovo glazbalo zagrebačke katedrale Dugana ponajprije oduševljavalo svojim moćnim, tamnim zvukom i bojom osamstopnih i šesnaeststopnih registara. Takva, u osnovi tamno obojena polifonija Franje Dugana, u svojem melodijskom tijeku nostalgično priziva hrvatski narodni duh koji je zacijelo, preko starih crkvenih popijevki vrlo nadahnjujuće djelovao na njegov stvaralački rad. Hrvatski "lari" i "penati", odredili su njegovu čvrstu pripadnost sredini i korijenima, dajući tako, u općim okvirima Duganovu opusu i dodatnu vrijednost. I premda je Duganova glazba kroz protekla razdoblja bila zaboravljana i nedovoljno afirmirana, sreća je što svaka istinska glazba ima i čudesnu moć preživljavanja. Moguće joj je uzdići se iz pepela zaborava i reinkarnirati pod prstima izvođača. Upravo takva je i glazba za orgulje Franje Dugana.
Ljerka Očić
Jakov Gotovac (Split, 11.10.1895. - Zagreb, 16.10.1982.) nakon klasične gimnazije u Splitu upisuje 1913. Pravni fakultet u Zagrebu, a dva semestra 1914/15. studira i na Filozofskom fakultetu u Grazu. Glazbu uči privatno kod Antuna Dobronića i Josipa Hatzea, a 1920. odlazi u Beč gdje na Glazbenoj akademiji (Akademie für Musik und darstellende Kunst) pohađa satove kod Josepha Marxa. Po povratku u Hrvatsku, 1922. počinje glazbenu karijeru kao zborski dirigent i organizator orkestralne i zborske sekcije Filharmonijskog društva u Šibeniku. Godine 1923. seli u Zagreb gdje u Hrvatskom narodnom kazalištu djeluje kao korepetitor i operni dirigent, a od 1943. do 1945. i kao ravnatelj opere. Tamo djeluje sve do umirovljenja 1958. godine. Osim dirigiranja u Operi, kontinuirano je vodio i amaterske zborove, a najuspješnija na tom polju bila mu je suradnja sa Akademskim pjevačkim društvom Mladost-Balkan s kojim je održao brojne nastupe u zemlji i svijetu. Dopisnim članom Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti postaje 1965. a redovitim 1970. Za svoj rad je dobio brojna priznanja od kojih se ističu Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (1964.) i nagrada AVNOJ-a (1972.).
Autor je preko devedeset djela od kojih većinu čine zborske skladbe i solo popijevke od kojih su mnoge na stalnom repertoaru zborova i solista. U njegovoj harmonizaciji i obradbama za razne sastave redovito se izvodi i hrvatska himna Lijepa naša domovino.
Premda je sa skladateljskim pokušajima započeo mnogo ranije, kao svoj opus 1 označio je Dva scherza za mješoviti zbor iz 1916. godine. Već u prvim skladbama pokazuje jasno opredjeljenje za nacionalni smjer, što će zadržati kroz cijelo svoje stvaralaštvo. Sklonost prema folklornim motivima sam je komentirao na sljedeći način: "Držim da taj narodni izraz, koji se pojavljuje u mojoj glazbi, biološki, iskonski nosim u sebi. Upoznao sam mnogo narodne muzike, ali bilježio zapravo nisam ništa. Tu i tamo uzimao sam kakvu temu iz poznatih zbirki, ali sam komponirao u narodnom duhu, iz vlastitog ja." (Jakov Gotovac - zbornik radova, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 2003.)
Prvi veliki uspjeh postiže 1925. skladbom Koleda op. 11, narodnim obredom u pet dijelova za muški zbor i mali instrumentalni sastav. Već slijedeće godine postiže novi veliki uspjeh Simfonijskim kolom op. 12 za veliki orkestar, i danas najpoznatijom i najizvođenijom njegovom orkestralnom skladbom.
Očitovanje Gotovčeve strasti prema glazbenom kazalištu počinje stvaranjem scenske glazbe za pastoralu Dubravka Ivana Gundulića. Nakon toga sklada svoju prvu operu Morana, označenu kao op. 14 i praizvedenu 1930. u Brnu. Isti ansambl ju je sljedeće godine izveo u Pragu, a krajem 1931. Morana dolazi na repertoar opere HNK u Zagrebu. Ohrabren uspjehom Morane, Gotovac već 1932. na libreto Milana Begovića počinje skladati novu operu s naslovom Ero s onoga svijeta (op. 17). Opera je dovršena u svibnju 1935. i krajem godine praizvedena u Zagrebu. O njezinom uspjehu najbolje govori podatak da od svoje praizvedbe do danas Ero ne silazi s repertoara opernih kuća. Preveden je na devet jezika, a samo u Europi se prikazivao u preko osamdeset opernih kazališta.
Roman Gross (Samobor,1962.) djeluje od 1984. godine u Tamburaškom orkestru HRT-a kao glazbenik, aranžer i skladatelj, a danas i kao i glazbeni producent Tamburaškog orkestra HRT-a. Nekoliko godina bio je nastavnik tambure u glazbenoj školi Ferde Livadića u Samoboru te predavač predmeta tambure na Odjelu za narodne plesove pri Školi za klasični balet u Zagrebu, a danas je voditelj „male škole tambure“ pri T.D.“Ferdo Livadić“. Surađuje sa kazališnim družinama, festivalima i s nekoliko kulturno-umjetničkih društava.
Pravnik i skladatelj Ivo Josipović (Zagreb, 1957.) završio je studij prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1980.), a zatim studij skladanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Stanko Horvat, 1983.). U pravnim znanostima usavršavao se na uglednim inozemnim institutima i sveučilištima. Autor je šezdesetak znanstvenih i stručnih radova s područja kaznenog i međunarodnog kaznenog prava te suradnik u više zakonskih projekata. Profesor je na Pravnom fakultetu u Zagrebu i gost predavač na domaćim i inozemnim visokim učilištima. Zastupao je Hrvatsku pred međunarodnim sudovima i sudjelovao na više međunarodnih konferencija. Godine 2003. izabran je za zastupnika u Hrvatskom saboru. Kao glazbenik, Josipović je autor skladbi za solo instrumente, komorne sastave i simfonijski orkestar koje su snimljene u Hrvatskoj i inozemstvu i izdane na dvadesetak nosača zvuka. Josipović je pravi učenik razreda Stanka Horvata po brizi za skladateljski zanat koji će biti važan preduvjet svakog njegovog skladateljskog pokušaja. Skladatelj je to za kojeg se, međutim, može reći da je od učiteljskog uzora na stanovit način odstupio, jer je u svojim djelima, bilo da je riječ o Sambi da camera za trinaest gudača ili gudački orkestar iz 1985., Drmešu za Pendereckog za tamburaški orkestar iz 1986. ili Derneku za dva glasovira i gudače iz 1988. godine, negdje uz rubove prepoznatljivog formalnog obrasca uvijek pronalazio mjesta za dosjetku, radost uz glazbu i zaigranost umjetničkim činom. Za skladateljski rad, Josipović je dobio niz domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja.
U glazbenom životu Hrvatske Josipović je obnašao mnoge značajne funkcije (glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja, 1987.-2000.; direktor Muzičkog biennala Zagreb, od 1991.; direktor ISCM Svjetski dani glazbe 2005., i dr.). Posebno se bavio zaštitom autorskih prava i njenom organizacijom u Hrvatskoj. Član je brojnih domaćih i međunarodnih stručnih, znanstvenih i umjetničkih organizacija, između ostalih i član World Academy of Art and Science. Ivo Josipović od 2010. godine obnaša dužnost predsjednika Republike Hrvatske.
Alfi Kabiljo (Zagreb, 1935.) skladatelj, dirigent, aranžer i producent, libretist, tekstopisac. Pohađao je privatnu glazbenu školu hrvatskog skladatelja i pedagoga Rudolfa Matza, završio je Glazbenu školu "Vatroslava Lisinskog" u Zagrebu. Kompoziciju je usavršavao u Parizu. Diplomirani je arhitekt. Skladatelj je međunarodne reputacije vrlo široka raspona stvaralaštva – piše glazbu za kazalište, film, TV, zabavne melodije, šansone, orkestralna, komorna i solistička djela. Svoje diskografske i filmske projekte snimao je u Barceloni, Beču, Londonu (Pinewood, Twickenham), Los Angelesu (Hollywood), Ljubljani, Madridu, Parizu, Tokyju, a najviše u Zagrebu. Napisao je glazbu za 60-ak igranih filmova i oko stotinjak TV epizoda. Autor je brojnih popularnih pjesama i šansona, koje s u snimljene širom svijeta, te sudionik i pobjednik mnogih festivala popularne glazbe u domovini i inozemstvu (Zagreb, Split, Opatija, Krapina, Rio de Janeiro, Tokyo, Los Angeles, Tel Aviv, Malta, Seoul, Palma de Mallorca, Kairo, Alexandria, Atena, Caracas, Mexico City, Curaçao, itd.).
Mjuzikl Jalta Jalta kao najizvođeniji mjuzikl u Hrvatskoj doživio je oko 1000 izvedbi pa ne čudi da su Kabilja u tisku prozvali „kraljem hrvatskog mjuzikla“. Za gudači ansambl transkribirao je Slike s izložbe M. P. Musorgskog (izdavač Doblinger-Beč) i klavirski album Mlado lišće B. Kunca. Na nekoliko zimskih Olimpijada, najpoznatiji svjetski klizači klizali su na njegovu glazbu.
Dobitnik je mnogih priznanja ("lvan pl. Zajc", "Josip Slavenski", triju pulskih Arena, Povelje grada Zagreba, "Milivoj Koerbler",“Boris Papandopulo“,"Porin" za životno djelo, "Status", „Kairos“itd.). Bio je predsjednik Hrvatskog društva skladatelja i član je međunarodne organizacije FIDOF.
Skladatelj i orguljaš Anđelko Klobučar (Zagreb, 1931.) završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu teorijsko-historijski odsjek, kompoziciju (M. Cipra) i orgulje (F. Lučić). Kao orguljaš usavršavao se u Salzburgu (A. Nowakowsky), a kao skladatelj u Parizu (A. Jolivet).
Od 1952., kada izvodi svoju Passacagliu za orgulje, prisutan je u hrvatskome glazbenom životu, autorski i izvodilački, s velikim intenzitetom i podjednakim uspjehom. Skladatelj je bogatoga opusa simfonijske, koncertantne, orguljske, komorne, vokalne i vokalno-instrumentalne te filmske glazbe. Autor je "Papinske mise" skladane u povodu 900. obljetnice Zagrebačke nadbiskupije praizvedene 11. rujna 1994. u povodu prvog dolaska pape Ivana Pavla II. u Zagreb. Njegov repertoar, s druge strane, obuhvaća skladbe mnogih autora i glazbenih stilova, a posebno je zaslužan za promicanje opusa Oliviera Messiaena u Hrvatskoj. Uz vlastita djela, često izvodi skladbe kolega-suvremenika, poput Natka Devčića, Stjepana Šuleka, Borisa Papandopula, Marka Ruždjaka, Frane Paraća i mnogih drugih.
Klobučar je preko dvadeset godina stalni je orguljaš Zagrebačke katedrale. Posebno se ističe kao promicatelj i obnovitelj hrvatske crkvene glazbene baštine, pri čemu slijedi uzorne prethodnike cecilijanskog pokreta, poglavito Franju Dugana, Franju Lučića i Albu Vidakovića.
Svoju radnu karijeru Klobučar počinje kao srednjoškolski profesor i glazbeni suradnik u filmskoj produkciji, a zatim prelazi na Muzičku akademiju u Zagrebu kao profesor teoretskih predmeta. Na Institutu za crkvenu glazbu "Albe Vidaković" Teološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: vodi kolegije fuge, osnova polifone kompozicije i improvizacije.
Kao javnu potvrdu svoga rada, Klobučar je do danas dobio gotovo sve relevantne strukovne nagrade i državna odlikovanja. Od 1992. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Siniša Leopold (1957.), skladatelj, glazbeni pedagog, dirigent i publicist diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje djeluje kao viši predavač od 1985. godine. Posebno se posvetio folklornom glazbenom izrazu i radu sa tamburaškim orkestrima. Jedan je od autora prvoga udžbenika za tambure (1992.), a napisao je i knjigu Tambura u Hrvata (1995.).
Njegove skladbe i glazbene obrade nezaobilazan su dio repertoara mnogih ansambala i orkestara, a svoj rad on i dalje usmjerava prema promicanju glazbenih izričaja na području orkestralne tamburaške glazbe. Autor je filmske i scenske glazbe te dobitnik mnogobrojnih uglednih nagrada i priznanja
Najistaknutiji hrvatski skladatelj 19. stoljeća, Vatroslav Lisinski, rođen je u Zagrebu početkom srpnja 1819. godine. Opće je obrazovanje stekao u Zagrebu, završivši nakon gimnazije studij prava i filozofije. Glazbu je učio privatno kod orguljaša Jurja Sojke, a zatim kod Karla Wisnera von Morgensterna, svestranog reproduktivnog umjetnika i skladatelja, jednog od osnivača Musikvereina (današnjeg Hrvatskog glazbenog zavoda) i ravnatelja njegovog Društvenog orkestra. Mladenačke godine Lisinski provodi kao neplaćeni bilježnik (1842. – 1847.), skladajući istovremeno svoja prva djela u duhovnom okružju hrvatskog narodnog preporoda. Na nagovor prijatelja Ognjana pl. Štrige, pjevača i rodoljuba, prihvaća se skladanja prve hrvatske nacionalne opere na libreto Janka Cara (kasnije u preradbi Dimitrije Demetra). Ljubav i zloba bila je praizvedena, uglavnom amaterskim snagama, 28. ožujka 1846., a davana je još šest puta tijekom mjesec dana. Nakon Glinkina Ivana Susanjina (praizvedba 1836.), bilo je to prvo operno djelo na narodnom jeziku u Slavena.
Trogodišnja stipendija hrvatskih rodoljuba omogućila je Lisinskom stručno usavršavanje u Pragu, tada značajnom češkom i europskom glazbenom središtu. Krajnji cilj studija u Pragu bilo je stjecanje diplome. No, kako se zbog poodmakle životne dobi nije mogao upisati na Konzervatorij Lisinski je učio samo privatno kompoziciju i instrumentaciju kod ravnatelja Konzervatorija, Jana Bedřicha Kittla. Ovaj mu je i savjetovao da se upiše u dvogodišnju Orguljašku školu kao redoviti učenik, kako bi po završetku studija, uz molbu, mogao pristupiti završnim ispitima na Konzervatoriju. Lisinski nije prihvatio savjet , a ta je odluka bila kobna za njegovu budućnost, jer bi mu diploma Orguljaške škole bila kasnije dragocjena u Zagrebu. Ovako se nakon trogodišnjeg studija morao vratiti samo s odličnim privatnim svjedodžbama.
Prvo razdoblje studija u Pragu (od listopada 1847. do rujna 1849.) Lisinski je posvetio i skladanju stvorivši niz vrijednih vokalnih i instrumentalnih djela i započevši rad na svojoj drugoj operi – Porinu, na libreto Dimitrije Demetra. Zbog bolesti prekida boravak do lipnja 1850. godine. U tom je razdoblju pokrenuo znatnu reproduktivnu aktivnost. Novi boravak u Pragu (od početka lipnja 1850. do početka rujna iste godine) Lisinski je posvetio izdavanju svojih čeških popjevaka. No, vrhunac njegova boravka u češkoj prijestolnici i jedini vanjski uspjeh u tom gradu bila je javna izvedba njegove orkestralne idile Der Abend (Večer). Odjeci u češkom tisku bili su vrlo povoljni. Nakon povratka u Zagreb, u rujnu 1850., prve su dvije godine obilježene bogatim i raznovrsnim skladateljskim radom (11. siječnja 1851. dovršen je Porin), te organizatorskom, pedagoškom i reproduktivnom djelatnošću u Musikvereinu.
Krajem 1851. započinje posljednje razdoblje života Vatroslava Lisinskog.. Nastavio je besplatno voditi Društveni orkestar i zbor. Obratio se Matici hrvatskoj s molbom da mu pomogne oko izdavanja skladbi, no odgovor je bio negativan. Naposljetku mu je na skupštini Musikvereina, na zahtjev članova oduzeto i vođenje Orkestra. Ostao je i nadalje član tehničkog odbora, ali se ubrzo posve povukao i prestao skladati. U jesen 1853. godine razbolio se najprije od groznice, a zatim od tzv. vodene bolesti, tako da negativni odgovor na svoju molbu za mjesto kotarskog bilježnika nije više živ dočekao. Umro je, okružen skrbi malobrojnih prijatelja i zaručnice Hedvige Baan, 31. svibnja 1854. godine.
Kao skladatelj Lisinski se okušao u svim glazbenim vrstama, a u nekima je ostavio djela trajne vrijednosti. Njegove dvije opere tipične su romantičke opere: Ljubav i zloba (koju je instrumentirao Wisner von Morgenstern ) i Porin, tipična romantička povijesna nacionalna opera, u kojoj se tematikom aludira na aktualne prilike. Svoj autentični skladateljski nerv Lisinski je izrazio u 62 popijevke na hrvatske, njemačke i češke stihove. Tu su i brojni zborovi i budnice, zatim 32 skladbe za glasovir, među kojima prevladavaju stilizirani plesovi, te malobrojna komorna djela. Od većih orkestralnih radova valja spomenuti sedam uvertira, Grande polonaise i idilu Der Abend. Lisinski je skupljao i narodne napjeve, a neke je i harmonizirao.
Adalbert Marković (Zagreb, 1929.) rođen je u obitelji istaknutih hrvatskih glazbenika (otac Vilim i brat Zvonimir), što je vjerojatno bilo odlučujuće da i sam posveti život glazbenoj umjetnosti kao skladatelj, dirigent i pedagog. Studij glazbene teorije završava na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a studij skladanja na Akademiji za glazbu u Ljubljani (L. M. Škerjanec).
U pedagoškoj praksi prošao je sve stupnjeve obrazovanja - općeg i stručnog (glazbene škole, Pedagoška akademija, Muzička akademija). Autor je mnogih glazbenih udžbenika i priručnika za glazbene i opće škole. U tridesetogodišnjoj karijeri dirigenta vodio je mnoge istaknute hrvatske pjevačke zborove (npr. Akademski zbor I. G. Kovačića iz Zagreba), s kojima je osvajao nagrade na domaćim i međunarodnim natjecanjima.
Marković je vrlo aktivan u u strukovnim udrugama skladatelja i glazbenih pedagoga (u više navrata predsjednik Hrvatskog društva skladatelja), gdje se zalaže za promicanje i priznavanje prava i statusa glazbenika te promicanje hrvatskog glazbenog stvaralaštva u zemlji i inozemstvu.
Široki opus Adalberta Markovića obuhvaća djela kao što su solo pjesma, simfonija, oratorij, kantata, scenska glazba, a posebno mjesto pripada njegovoj komornoj glazbi. U većini svojih zborskih skladbi, kao i u djelima za tamburaški sastav, Marković poseže za bogatim folklornim nasljeđem; inspirira ga narodna glazba Istre, Hrvatskog primorja i Kvarnerskih otoka posebice. Markovićev se stil ne može odrediti unutar granica jednog glazbenog stila. Nakon što se okušao u neoromantičnom stilu pod kraj studija, kasnije je rabio aktualnije skladateljske metode i postupke, no nikad se nije ograničio na strogo određene tehnike. Suvremeniji se glazbeni izraz u djelima Adalberta Markovića odražava u njegovoj primjeni dodekafonije, aleatoričke i minimalističke glazbe, u djelima kao što je Studija za klarinet i gudače, Cantus za francuski rog i gudače, Moments musicaux, 4 Haikua i Raspoloženja za gudački kvartet i dr. Neoromantična bujnost njegovih ranih djela ustupila je mjesto jednostavnijem glazbenom obliku i sažetijem izrazu. U svojem eksperimentiranju s nekim skladateljskim tehnikama Marković se ne usmjerava na radikalna rješenja, pa se povremeno okreće neoromantici i neoklasicizmu, kao u Muzici za gudače - In modo classico.
Za svoj dugogodišnji i plodni rad dobio je brojne nagrade i javna priznanja, od kojih valja istaknuti Nagradu grada Zagreba, Državnu nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo, Nagradu Društva glazbenih i plesnih pedagoga Hrvatske za životno djelo, te odlikovanja s područja kulture - Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, a s područja pedagogije - Red Danice Hrvatske s likom Antuna Radića.
Rudolf Matz (Zagreb, 1901. - 1988.), skladatelj, dirigent i pedagog završio je studij skladanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (B. Bersa), gdje je također uči i violončelo (U. Fabbri, J. Tkalčić, V. Huml). Vrlo je aktivan kao glazbeni pedagog i organizator. Radi kao profesor violončela na srednjim i visokim glazbenim školama (Gradska muzička škola u Zagrebu, Muzička akademija u Zagrebu, Akademija za glazbu u Ljubljani i dr.), a uz to vodi i vlastiti glazbeni studio. Utemeljio je i vodio Glazbeno društvo intelektualaca, Zagrebački komorni zbor, Zagrebački komorni orkestar, Zagrebački omladinski komorni orkestar, Međunarodni omladinski komorni orkestar u Bayreuthu i zbor Zagrebački liječnici pjevači. Bio je dirigent Društvenog orkestra Hrvatskog glazbenog zavoda i Hrvatskog pjevačkog saveza, a nastupao je i kao komorni glazbenik. Znatno je pridonio razvoju glazbenog amaterizma u Hrvatskoj, a bavio se i glazbenom publicistikom i kritikom.
Matzov skladateljski opus obuhvaća stotinjak, po sastavu i formi vrlo raznovrsnih djela - od orkestralnih i koncertantnih do komornih, zborskih i solističkih čiji glazbeni izraz oscilira između bliskosti folkloru i neobaroku. Zahvaljujući preglednosti forme i komunikativnosti glazbenog jezika, Matzova glazba je duboko zaživjela u hrvatskoj, a i međunarodnoj izvodilačkoj praksi.
Za međunarodni ugled Rudolfa Matza sigurno je najzaslužnija pedagoška aktivnost na području violončela. Tu svakako valja izdvojiti njegovu školu "Prve godine violončela" u 32 sveska (1947. - 62.) koja je izvršila velik utjecaj u nastavi violončela druge polovine dvadesetog stoljeća kada su mnogi profesori širom svijeta prihvatili Matzove nastavne metode kao i vježbe koje je on za njihovu primjenu skladao.
Boris Papandopulo (Honnef am Rhein, 25. II. 1906 – Zagreb, 16.10 1991.) zauzima sasvim posebno mjesto u povijesti hrvatske glazbe. Sin Konstantina Papandopula, baruna grčkog podrijetla (čijem ocu je ruski car Aleksandar kao nagradu za gušenje bune na Kavkazu kao nasljedno dobro darovao cijeli jedan grad – Stavropolj) i velike hrvatske pjevačice Maje Strozzi, odrastao je i školovao se u Zagrebu, a cijeli život proveo je gotovo u potpunosti u Hrvatskoj. Nakon učenja i studija glazbe kod Franje Dugana i čuvenog hrvatskog glazbenog pedagoga i skladatelja Blagoja Berse kod kojeg je završio studij kompozicije, Papandopulo se u Beču na Neue Wiener Konservatorium u majstorskoj klasi Dirka Focka obrazovao i kao dirigent.
Kao punokrvni glazbenik, majstor koji je do u tančine svladao tajne zanata i briljantno ovladao skladateljskom tehnikom, Papandopulo je imao i aristokratski profinjeni osjećaj za sklad i ravnovjesje glazbenog sadržaja i forme. On je ujedno i nesvakidašnje plodan skladatelj (njegov glazbeni opus broji više od 450 skladbi) iz dubina čijeg je duha i stvaralačke fantazije čudesno lijepa glazbena supstanca gotovo do posljednjeg dana (daha) njegova života šikljala žestinom gejzira ili silinom vulkanske erupcije, koja je imanentna samo najneupitnijim elementarnim silama prirode.
Njegovu glazbu u podjednakoj mjeri odlikuje s jedne strane emotivnost koja svoj intenzitet i snagu vrlo često crpi iz folklorne glazbe (njegove) domovine, kao i duhovitost čovijeka kojem je vedrina i smisao za humor dana kao božanski dar, «duh vragolana», sofisticirana lakrdija kojom od sveg srca želi zabaviti i nasmijati sve oko sebe, a s druge strane intelektualni pristup glazbenoj strukturi. On u svojim skladbama nerijetko sintetizira utjecaje jazza, folklornog idioma, neostilova XX stoljeća, a ne preže niti pred izletima u carstvo trivijalne glazbe i šlagera, a da pri tom krajnji rezultat neupitno ostaje u sferi najčistije umjetnosti. Sve te utjecaje stapa i upotrebom skladateljskih metoda i tehnika kao što su primjerice dodekafonija, polifonija kojom se superiorno poigrava, a nije mu strano niti eksperimentiranje zvukom na nivou medija koje rezultira najneobičnijim, često vrlo apartnim tonskim tvorevinama koje krasi hrabrost istinskog istraživača nepreglednih tonskih prostranstava.
Papandopulo-virtuoz slušatelje u svojim djelima često povede na vratolomne vožnje kroz glazbene krajolike i baci na tobogane silno brzih (vrlo često neobaroknom motorikom pokrenutih) pasaža u kojima oni na njegovo veliko veselje vrlo brzo potpuno izgube tlo pod nogama i prepuste se užitku sasvim nepredvidivih i neočekivanih (harmonijskih) «iskliznuća».
Usprkos toj nestašnoj zaigranosti i neobuzdanosti, strasti i istinskog veselja, razuzdanog i spontanog glazbovanja, kad rasklopimo forme Papandopulovih djela i bacimo pogled u njihovu unutrašnjost, na njihov «mehanizam», vidjet ćemo da je unutra u zapanjujućoj harmoniji gradbenih dijelova i elemenata, motiva i tema opet sve čisto i precizno posloženo baš kao u nekom švicarskom satu, što je privilegij koje je nebo podarilo samo najvećima.
Veliki promicatelj hrvatske folklorne glazbe, skladatelj, dirigent i pedagog Božo Potočnik (Zagreb, 1932.) završio je studij književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Glazbom se bavi od najranijeg djetinjstva. Svira mandolinu, a zatim i tambure. Sudjeluje u radu mnogih amaterskih i folklornih društava (Vinko Jeđut, Joža Vlahović i dr.), a još kao gimnazijalac osniva i vodi dječji mandolinistički orkestar i zbor. Godine 1955. uključuje su u rad profesionalnog folklornog ansambla Lado gdje ubrzo postaje voditeljem orkestra, a zatim i zbora. U okviru Lada pokreće (zajedno s bratom Zlatkom) ženski vokalni sekstet, kasnije nonet, Ladarice. Za Lado, Ladarice i druge ansamble obradio je oko osam stotina narodnih napjeva te komponirao oko sto šezdeset vlastitih skladbi uključujući iglazbu za nekoliko filmova i kazališnih predstava.
Ne prekinuvši suradnju s Ladom, 1966. prelazi na Televiziju Zagreb gdje utemeljuje Redakciju narodne glazbe i običaja. U dvadeset i pet godina djelovanja ta je redakcija da la ogroman doprinos afirmaciji narodne glazbe u zemlji i svijetu. Redakcija producira brojne emisije i serije (Večer za tamburu, Male priče, Raspuća, Susret na žici i dr.) koje se emitiraju u zemlji i inozemstvu. U tom razdoblju Božo Potočnik povremeno, kao gost dirigent, vodi Tamburaški orkestar Radio Zagreba. Godine 1985. preuzima umjetničko vođenje Glazbenog ansambla Trešnjevka u Zagrebu, kojemu znatno širi repertoar i izražajne mogućnosti. Godine 1974. započinje intenzivan rad u hrvatskoj dijaspori. Dvadesetak godina traje suradnja s ansamblom Duquesne University Tamburitzans u Pittsburghu, devet je puta putovao u Australiju (Sydney, Melbourne, Perth, Wooloongong, Geelong i Adelaide) gdje je pokrenuo nekoliko tamburaških orkestara hrvatske djece, kraće je vrijeme djelovao u Pomurju (Mađarska), Kanadi (Toronto), a više je desetljeća prisutan među Gradišćanskim Hrvatima u Austriji čije ga je glazbeno nasljeđe uvijek zanimalo. Božo Potočnik dobitnik je brojnih stručnih nagrada i priznanja, a predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je Redom hrvatskog pletera i Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.
Luka Sorkočević (Dubrovnik, 1734. – 1789.), izdanak razgranate patricijske dubrovačke obitelji, danas je poznat kao skladatelj prozračnih pretklasičnih simfonija. Međutim, njegovo prvotno i glavno zanimanje bilo je vezano uz različite administrativne zadaće koje je obavljao za Dubrovačku Republiku. U skladu s tradicijom dobio je odlično obrazovanje: stroga disciplina i curriculum isusovačkog kolegija bili su upotpunjeni privatnom podukom. Luka, njegov brat Miho te sestre Mara i Katarina imali su privatnog učitelja glazbe, Talijana Giuseppea Valentija, 1750-ih godina aktivnog kao maestro di cappella u katedrali, skladatelja skromne invencije, ali znatnog teorijskog znanja. Prema kratkoj biografiji sačuvanoj u arhivu Bizzaro u Državnom arhivu u Dubrovniku, Luka je potom boravio u Rimu na studiju glazbe kod Rinalda da Capue, vjerojatno u razdoblju između 1757. i 1762., a čini se da je studirao i književnost. Popovratku u Dubrovnikuključio se u obavljanje državnih poslova. Naime, već od svoje 18. godine do smrti (izuzev godine studija) obnašao je različite službe (činovničke, sudske, upravne i diplomatske); tako je npr. bio sudac za civilne poslove, savjetnik Malog vijeća, vijećnik, diplomat itd. Shrvan bolešću i depresijama, koje su ga mučile u posljednjim godinama, oduzeo si je život u obiteljskoj palači u Dubrovniku. U obitelji Sorkočević, Luka nije bio jedini glazbenik; njegov sin Antun (1775. – 1841.), književnik i posljednji dubrovački poslanik u Parizu prije ukinuća Republike, također je skladao, i to simfonije, komorne i vokalne skladbe. Popijevke je skladala Elena Pucić-Sorkočević (Pozza-Sorgo, rođena Ranjina, 1784. – 1865.), a kao glazbeno aktivna spominje se i Antunova sestra Marina(1767. - ?), no njezina djela dosad nisu pronađena. Sve skladbe navedenih članova obitelji Sorkočević sačuvane su u glazbenoj zbirci Samostana Male braće u Dubrovniku. Tamo su dospjele sredinom 19. st. kad je Ivan Evanđelist (Vanđo) Kuzmić, apotekar, orguljaš u samostanu i bibliotekar, prikupljao muzikalije od dubrovačkih obitelji i tako ih spašavao od zaborava i nemara.
O životu skladatelja, violinista i kapelnika Stjepana N. zvanog Spadina koji je djelovao u 18. stoljeću neznamo gotovo ništa. Popodacima s naslovnica njegovih partitura može se zaključiti da je bio dalmatinski plemić. Od djela tiskanih u Parizu (Bayard) i Amsterdamu (J. J. Hummel) za sada su otkrivena samo tri opusa: Dvanaest talijanskih menueta za dvije violine i basso continuo (jedan primjerak se čuva na Konzervatoriju u Milanu), Šest sonata za violinu i basso continuo op. 3 (čuva se na Konzervatoriju u Bruxellesu, a novo izdanje tog opusa tiskao je 1975. Muzikološki zavod Muzičke akademije u Zagrebu, priredio Vladimir Ruždjak) te Šest sonata za dvije violine op. 6 (BritishMuseum u Londonu).
Sudeći po visokom stupnju virtuoznosti njegovih skladbi, može se zaključiti da je bio dobar violinist, a neki istraživači (A. Pougin) tvrde da je bio Tartinijev učenik u Padovi. Dva sonatna stavka i Capriccio (u op. 3 je zapravo samo pet sonata, a šesta skladba je Capriccio) uvršteni su mu u glasovitu zbirku, antologiju violinske glazbe 18. stoljeća L'Art du violon ou Collection choisie dans les Sonates des écoles italienne, française et allemande (Paris, 1798, drugo izdanje izmijenjena naslova 1801.). Iz njegova života također je poznato da je sredinom 18. stoljeća obavljao kapelničku službu na dvoru monsignora W. S. Leskija, velikog poljskog senatora i biskupa u Kulmu (Chełmno), iz čega se može zaključiti da se Spadina rodio u prvoj polovini stoljeća.
.
Juraj Stahuljak (Sv. Jana kod Jastrebarskog, 1901. – Zagreb, 1975.) potječe iz obitelji u kojoj je glazba bila dio svakidašnjice, u kojoj su djeca uz oca Vladimira, violončelista, skladatelja, zborovođu i orguljaša i majku Paulu, rođenu Huber, zapaženu pjevačicu, od djetinjstva primala glazbene pobude i stručnu poduku. uz obavezno kućno obiteljsko muziciranje. Kao i njegovu ocu, Jurju glazba nije bila jedino i prvo zanimanje. Nakon gimnazijske mature 1919., upisao je studij prava, a usporedno je krenuo i na Konzervatorij Hrvatskog glazbenog zavoda. Loše financijske prilike primorale su ga da se uzdržava sviranjem u kinu i time si je, od 1920. do 1924. godine, osiguravao egzistenciju. Budući da ga studij prava nije dovoljno zaokupio napušta ga i upisuje se na Filozofski fakultet sa studijskim grupama povijesti i zemljopisa. Diplomirao je 1928. godine i odmah počeo raditi kao profesor povijesti i zemljopisa na zagrebačkim gimnazijama.
Konzervatorij Hrvatskog glazbenog zavoda pohađao je pet godina i diplomirao 1924., a nastavnici su mu bili tadašnji ugledni pedagozi (teorija Ćiril Junek, glasovir Vjekoslav Rosenberg-Ružić, pjevanje Milan Reizer, harmonija Fran Lhotka, kontrapunkt Franjo Dugan st., vokalna kompozicija Antun Dobronić, instrumentacija Blagoje Bersa).
Jedno od trajnih aktivnih bavljenja glazbom bilo je za Jurja Stahuljaka orguljanje u crkvama, čime se počeo javno baviti još u dobi od jedanaest godina, zamjenjujući oca na orguljama, a orguljao je i po dolasku na školovanje u Zagrebu crkvi Sv. Petra, gdje je vodio i crkveni ženski pjevački zbor. Često je nastupao i kao pratitelj na glasoviru, posebice na koncertima uglednog violinista Miroslava Šlika.
Skladanjem se počeo baviti kao petnaestogodišnjak, zapisavši svoj prvijenac, Fantaziju za glasovir.
Ostavština Jurja Stahuljaka obuhvaća djela za glasovir, vokalnu liriku, zborove, komorne skladbe, orkestralna djela, glazbeno-scenska ostvarenja i crkvene skladbe. Svoj skladateljski credo Juraj Stahuljak je sam opisao sljedećim riječima: „Inspiraciju crpim iz više vrela. Prvu i najjaču pobudu za pisanje muzike daju mi događaji koje mi donosi život, bilo da su vedri, bilo da su tužni. Hrvatska narodna muzika iz raznih područja baza je moga muzičkog stvaralaštva. Teme u mojim djelima i njihovu provedbu stvaram u duhu narodne muzike. Što se tiče tehničke strane, nastojim da je na visini, tj. da dokazuje svladavanje kompozitorskog zanata. Kako se iz svega vidi, ja sam romantik. Što se forme tiče, kompozicije izrađujem većinom u stilu klasike – sonatna forma, forma pjesme, s jasnim i preglednim vođenjem dionica, a osobito naglašenim izrazom unutrašnjih emocija.
Josip Štolcer Slavenski (Čakovec, 11. 5. 1896- Beograd, 30. XI 1955) jedan je od najosebujnijih stvaraoca hrvatske glazbe XX stoljeća. Isprva je kao mladić, siromašni pekarov sin iz Međimurja i sam u očevoj pekari noćima pekao kruh i, po vlastitim riječima, dok se unutra dizalo tijesto on bi izlazio van i gledao zvijezde «dok se u njemu budila znatiželja s za sve što se događa s vječnim pitanjem - zašto?». No ubrzo je Štolcer kao glazbeno izuzetno nadaren dječak uz pomoć novca imućnijih Varaždinaca otišao u Budimpeštu gdje je na tamošnjem Konzervatoriju postao učenik Zoltána Kodálya, a kasnije svoje glazbeno školovanje okrunio i trogodišnjim studijem na na Konzervatoriju u Pragu u majstorskoj klasi Vitszeslava Nováka. Cjelokupni iznimni opus Štolcera Slavenskog obilježilo je nekoliko sasvim izuzetnih činilaca: autorova osebujna zvukovna imaginacija uz pomoću koje je dopro «na rub tada zvukom spoznatog prostora» (E. Sedak), uporaba za njegovo vrijeme radikalnih kompoziciono tehničkih postupaka, oduševljenje folklornom glazbom tla rodnog Međimurja kao i čitavog Balkana te opsesivna zaokupljenost misterijem stvaranja te interes za zvijezde, kozmologiju i astronomiju. Osim utjecaja iz tih sfera njegovo stvaralaštvo obilježava i znatiželja za istraživanjem zvukvovnih potencijala tada novih instrumenat (npr. trautonija), a sve je to rezultiralo i bavljenjem «astroakustikom» o kojoj je Štolcer u svojoj ostavštini ostavio niz bilježaka – Sve to ej «bilo na pola puta izmedju umjetničkog scinece fictiona i u ono doba prilično popularnih glazbenog teorijskih nagadjanja s tendecijom da se postojeći zvukovni sustav organiziraju prema zakonima nekog novog, svim dosadašnjim sustavima nadredjenog svemirskog reda[...]» (E. Sedak). O svim tim sferama interesa Štolcera - Slavenskog bjelodano svjedoče i njegova glazbena remek djela Religiofonija, Balkanofonija, Chaos baš kao i gudački kvarteti ili Sonata za glasovir, a svakako i Sonata religiosa za orgulje i violinu, mladalačko djelo koja u sebi vrlo paradigmatično već sintetizira i zrcali sve aspekte njegovih raznolikih interesa.
Tomislav Uhlik (Zagreb, 1956.) na Prirodoslovno matematičkom fakultetu u Zagrebu započeo je studij fizike (od 1975., nedovršeni). Skladatelj i dirigent Emil Cossetto pobudio je u njemu ljubav prema glazbi, zbog čega je napustio studij fizike i 1978. upisao studij teorije glazbe na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji (diplomirao 1981.). Još kao student počeo je skladati, isprva pod utjecajem Cossetovih zborskih djela. Godine 1983. započeo je studij kompozicije u razredu prof. Stanka Horvata, ali ga nije dovršio. Studij dirigiranja u razredu prof. Igora Gjadrova na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji diplomirao je 1989. godine, a u dirigiranju se specijalizirao na Seminaru za zborovođe u Gwattu, Švicarska (1990.). Bio je glazbeni rukovoditelj Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado (1983. – 85.) i tijekom boravka u njemu unapredio zborsko pjevanje te snimio album Pjesme naroda Evrope. Od 1985. do 1987. je radio kao korepetitor u zagrebačkoj Baletnoj školi. U zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija djeluje od 1987., prvo kao korepetitor, a potom kao dirigent (od 1992. do 2002.). Trenutno je profesor teorijskih glazbenih predmeta u zvanju docenta na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji (od 2002.).
Član je Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatskog društva glazbenih umjetnika. Dobitnik je nagrada i priznanja na Matetićevim danima u Ronjgima (Viškovo, Rijeka), Proljetnim susretima zagrebačkih glazbenih amatera u Zagrebu, Susretima Naš kanat je lip u Poreču, Susretima harmonikaških orkestara i solista u Puli, Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu, Memorijalu Josip Štolcer Slavenski u Čakovcu te Danima duhovne glazbe Hrvatske glazbene mladeži u Splitu. U više je navrata nagrađen nagradom Ministarstva kulture Republike Hrvatske na Natječaju za poticanje hrvatskog glazbenog stvaralaštva (1987., 1991., 1997., 2002.), nagradama na Natječaju za skladbu namijenjenu puhačkom orkestru (1998., 2001.) i pjevačkom zboru (2001.) Hrvatskog sabora kulture, te nagradama na Natječaju za skladbe za tamburaške sastave (Zagreb, 1999., 2000., 2001.). Godine 1998. primio je Nagradu Josip Slavenski za skladbu Satyricon za simfonijski puhački orkestar. Kao dirigent gostovao je u Hrvatskim narodnim kazalištima u Zagrebu i u Osijeku. Kao dirigent i skladatelj surađivao je sa Simfonijskim puhačkim orkestrom Hrvatske vojske. Od 1992. do danas u zagrebačkom je Gradskom kazalištu Komedija premijerno izveo nekolicinu opereta i musicala kao što su Kneginja čardaša i Grofica Marica I. Kálmána, Barun Trenk i Madame Troubadour S. Albinija, Kralj je gol i Tko pjeva zlo ne misli A. Kabilja. U suradnji s s Vidom Balogom praizveo je i vlastito djelo, božićno prikazanje Narodil se mladi Kralj. Sklada djela za različite sastave, pokušavajući uskladiti gotovo podjednake afinitete prema ozbiljnoj glazbi, folkloru i jazzu.