hr | en

Veliki Maestro, sretan Ti rođendan!

Objavljeno: 2011-03-01

Veliki Maestro, sretan Ti rođendan!

Nedavni pronalazak niza netragom izgubljenih Papandopulovih partitura po svojoj vrijednosti i važnosti i značaju za hrvatsku kulturu ravan je pronalasku ulja na platnu Vlahe Bukovca ili skulptura velikog Ivana Meštrovića!

Nakon dvogodišnje  mukotrpne potrage po  prašnjavim tavanima, memljivim podrumima, garažama, ladicama privatnih stanova ali i važnim svjetskim arhivima Njemačke, Italije, Srbije, Slovenije, ali i Francuske, Egipta, SAD-a, a dakako i Hrvatske otkriveno je više od sedamdeset do sada nepoznatih originalnih rukopisa velikog hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula! Na taj način ta divna glazba spašena je za budućnost.
Akribičnim istraživanjem, došlo se nažalost i do žalosne spoznaje: za neka od tih djela, zaboravljena i daleko od očiju svijeta, institucija i hrvatske muzikologije, potraga je došla prekasno i postoji više nego osnovana sumnja da su doslovno bačena u smeće! Neka pak od ovih nedavno pronađenih, «spašenih» djela, rasutih po svim tim zemljama u stavštinama izvrsnih svjetskih glazbenika nikad nisu izvedena u Papandopulovoj domovini, prava su remek djela hrvatske glazbene baštine.

Nesuđeni susret s Papandopulom

Daleke 1985. godine, još za vrijeme studija muzikologije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, profesorica je odredila baš mene, brucoša, da na susretu studenata i profesora s jednim od najvećih hrvatskih skladatelja, Borisom Papandopulom, budem taj koji će voditi razgovor. Za tako kratki vremenski rok, uspjelo mi je o Papandopulu prikupiti popriličnu količnu informacija, no, moram priznati, osjećao sam veliki strah jer mi se činilo da važnost prigode i Papandopulova veličina nadilaze moja muzikološka znanja i voditeljske sposobnosti...
Na dan kada se razgovor trebao održati, u cik zore, na vratima moje kuće osvanuli su ljudi u uniformi i obavijestili me da istog trena s njima moram krenuti na vojnu vježbu: umjesto s legendarnim skladateljem, dan sam proveo s rezervistima JNA u besmislenoj, potpuno neorganiziranoj i kaotičnoj vojnoj vježbi, koja se uglavnom sastojala od ležanja u blatu tik uz korito lokalnog potoka bogato napučenog guskama. U sjećanju mi je ostao tek svuda prisutni miris alkohola, primitivni muški razgovori, zveket oružja koje sam mrzio iz dna duše i strah od profesorice, sumnja da ću je ikad uspjeti uvjeriti u istinitost razloga mog izostanka i mog nepojavljivanja tog dana na Akademiji. (Profesorica je uistinu bila strašno bijesna, no potvrda od nadležne komande je u njenim očima popravila moju poljuljanu reputaciju). Moji jedini hipotetski susret s Papandopulom tako je zauvijek ostao u sferi želja: sudbina je htjela da me kasnije život više nikad ne dovede u njegovu blizinu.
A koliko sam samo puta u posljednje dvije godine poželio da se svijet zavrti unatrag, da ne odem na vojnu vježbu u Perjasicu, nego baš na razgovor s Papandopulom, i da još jednom dobijem priliku maestru, iz današnje perspektive, osobno postaviti nekoliko sasvim konkretnih pitanja!
Papandopulovu glazbu temeljitije sam upoznao i očarala me tek puno kasnije. Njegov Drugi koncert za glasovir i gudački orkestar sa svoja tri oprečna stavka puna fantastičnog ritmičkog pulsa, energije i najčistije, predivne poetike, melankolije i tuge na tragu najboljeg bosanskog sevdaha - te genijalne razrade ludo razigrane makedonske teme u finalu - dovodio me gotovo do ekstaze! Tada sam polako, na najrazličitije načine, počeo prikupljati i upoznavati i druge njegove skladbe te bio duboko pokrenut njihovom ljepotom, majstorstvom i originalnošću, ali i ostao zapanjen spoznajama do kojih sam došao!

Izgubljeni Papandopulo

Papandopulo je naime napisao preko 450 glazbenih djela i vrlo često imao običaj autografe skladbi poklanjati prijateljima glazbenicima, interpretima, a bez da ih je ikad kopirao ili prepisao. Ubrzo sam saznao da se - osim originalnih partitura iz njegove osobne ostavštine, koje je godinama predano čuvala muzikologinja Erika Krpan i 2006. godine ga na čuvanje predala u Hrvatski glazbeni zavod - za ogroman broj njih (više od stotine, što je gotovo jedna četvrtina cjelog opusa!) nastalih u dugom stvaralačkom periodu od 1925. do 1991., jednostavno ne zna gdje su! Veliki maestro svakodnevno je pisao glazbu koju su glazbenici zbog njene atraktivnosti, umjetničke ljepote, duha, duhovitosti i majstorske fakture jako rado svirali; njegova glazba se, jednom riječju, stalno izvodila, pa se on i nije previše opterećivao mišlju da za života pokuša prikupiti one svoje «već davno napisane» skladbe. Činilo se da ne postoji način da se tim po svijetu rasutim skladbama uđe u trag, da ih se ponovno pronađe...  
Kolega i prijatelj Anđelko Krpan (jedan od onih koji su po manijačkoj predanosti i opsjednutosti hrvatskom glazbom ravni meni) u jednoj prilici mi je donio kopiju autorovog vlastoručnog popisa djela. U taj popis, čiji je original brižno čuvala njegova umjetnička muza i velika ljubav, supruga Zdenka Papandopulo, Maestro je ipak stavio trag: na margini pored svake skladbe upisao je neko ime, naznaku, često teško čitljivu riječ... Te riječi postale su šifre za njihov pronalazak, ključevi koji su (u mojim rukama) postali putokazi u daljnjim potragama za njima.  

Glazbena arheologija

«Glazbena arheologija», potraga i «iskapanje» autografa hrvatskih skladatelja oduvijek je bila moja velika strast. Da bih pronašao ostavštinu Josipa Mandića, do sada premalo poznatog izvanrednog hrvatskog skladatelja trebalo mi je punih 7 godina predanog i sustavnog istraživanja. U tom kontekstu došao sam do zapanjujućeg zaključka da gotovo 95 % (ako ne i više) djela hrvatskih skladatelja nikad nije tiskano i da egzistiraju kao jedan jedini primjerak od kojih nemamo čak niti jednu kopiju, a za gotovo 40 % njih uopće i ne znamo gdje se nalaze. To najbolje govori koliko je naša glazbena baština uistinu ugrožena! Ta nemila  statistika rekla nam je i da za gotovo 25% ogromnog, umjetnički izuzetno vrijednog Papandopulova opusa nemamo pouzdanih informacija gdje su, te da li još uvijek uopće i postoje. Kako sam gotovo opsesivno zavolio Papandopulovu glazbu, a svoju sreću i njuškače kvalitete u pronalaženju izgubljenih nota sam već potvrdio u nizu sličnih akcija, takvom izazovu nisam mogao odoljeti.
Za takovu potragu čovjek mora biti oboružan beskrajnim strpljenjem i upornošću ravnu onoj, kao što to uvijek volim reći, Jehovinih svjedoka, te ogromnom predanošću poslu koji radi. Nije loše niti biti komunikativan:  Vrlo često osnovni alati tragača su telefonski imenici ili popisi ljudi koji plaćaju grobarinu na grobljima. Traži se uglavnom ljude koji su te skladbe mogli interpretirati; veliki dio njih nažalost je već mrtav, pa se potraga nastavlja kroz traženje njihovih ostavština u privatnim posjedima njihovih nasljednika i potomaka. Papandopulova djela, već za njegova života, praizveli su, ali i cijelo jedno stoljeće izvodili su neki od najvećih hrvatskih glazbenika, ali i glazbenika velike reputacije širom svijeta.

Je su li jedini primjerci nekih Papandopulovih skladbi završili u smeću?

Prvi pokušaji u traženju velikog broja partitura bili su bezuspješni: No u tijeku potrage pred mojim očima se polako otvarao cijeli jedan ogromni pejzaž (svijet) osoba hrvatske (ali i bivše jugoslavenske) glazbene povijesti bogate sjajnim interpretima o kojima na žalost danas znamo žalosno (tako) malo. U tijeku potrage za partitura upoznao sam i mnogo «živopisnih likova», upoznao drage ljude i čuo mnoge tragične priče iz njihovih života, ali i one smiješne vezane uz beskrajnu duhovitost maestra Papandopula.
U dešifriranju teško čitljivih riječi na margini upisanih uz pojedine skladbe u spomenutom rukopisu pomagali su mi primjerice vrsni poznavatelji hrvatskog i kroničari glazbenog života kakav je primjerice Branko Polić erudit i «hodajuća enciklopedija hrvatskog glazbenog života», ali i mnogi drugi glazbenici. Profesor Igor Gjadrov i ja tako smo upravo uz šampolionske napore uspjeli pročitati jednu važnu potpuno nečitljivu riječ upisanu uz isčeznulo djelo Mali koncert za klavir solo: u popisu je pisalo «Vrinjanin». Nakon mnogih telefonskih poziva pronašli smo sina te nedavno preminule pijanistice koji živi između Švicarske i Beograda, Radovana Hiršla, talentiranog slikara, «rodonačelnika smjera Psihonautika u slikarstvu»  i «doajena narkomanske scene bivše Jugoslavije», jednog od prvih u nas uopće koji je probao LSD, ali se i uspio spasiti opasnog poroka. Neobično drag i susretljiv, on je sve note svoje majke dao jednoj mladoj beogradskoj pijanistici koja se upravo ovih dana udaje u Split. Iz nekog razloga, Malog koncerta u toj teško pronađenoj hrpi nota nije bilo ...
Isto tako, jedan poznati zagrebački glumac je kompletnu ostavštinu ženine tete, koja je bila jedna od najvažnijih hrvatskih baletnih kostimografkinja, a njen muž poznati hrvatski baletan i koreograf s kojim je Papandopulo često surađivao, jednostavno, i ne otvarajući te kutije iz podruma bacio u smeće. Na telefonu mi je rekao: «Toga nečega je bilo četiri kamiona! Kutije su bile u takvom stanju da ih niti forenzičari u rukavicama ne bi dirali!». Sve indicije govore da se u tim kutijama nalazio barem jedan Papandopulov autograf!
Još žalosnija priča je vezana za skladbu Crvene cipelice, mali balet za glasovir uz pratnju bubnja koji je maestro pisao za Miru Sanjinu nedavno preminulu izuzetnu balerinu i dugogišnju prvakinju beogradskog baleta: iz razgovora s njom saznao sam da je na tu Papandopulovu skladbu plesala na jednom od svoj prvih javnih nastup. Njen tadašnji korepetitor na glasoviru bio je sjajni hrvatski pijanist Zdenko Marasović. U potrazi za ostavštinom tog u beogradskim krugovima izuzetno cijenjenog umjetnika, koji je prvi interpretirao i niz važnih skladbi srpskih autora, doznao sam da je nažalost umro potpuno pomračenog uma, a nakon smrti u njegov mali stan najprije su ušle «službe za dezinfekciju i deratizaciju». Dakako, Crvene cipelice nestale su netragom i opravdana je pretpostavka da je i ta skladba relativno nedavno, zbog izostanka pravovremenog truda nas muzikologa, završila na smetlištu.
Najnovija istraživanja potvrđuju i da je još jedna skladba – scenska glazba za klasičnu španjolsku dramu Donna Diana koja je izvođena u kazalištu u Rostocku - zauvijek izgubljena u požaru koji je nedavno progutao dobar dio kazališnog arhiva tog lučkog grada.

Pronađena djela

Prvo izgubljeno djelo Borisa Papandopula koje sam pronašao bio je predivni, poletni mladenački Concertino in modo antico za dvije violine, i to u Njemačkoj podno Alpa, 50-tak kilometara od austrijskog Bregenza, u malom gradiću Weiler Simmerberg. Udo Dammert, njemački pijanist koji je ugled stekao kao interpret avangardne glazbe neposredno poslije 2. svjetskog rata, izvodio je tu Papandopulovu skladbu 1948. u Darmstadtu, tadašnjem centru suvremene europske glazbe. Uz svesrdnu pomoć g. Zdenke Papandopulo, koja je požrtvovno krenula putem isčeznulih partitura svog supruga, Concertino smo pronašli na tavanu kuće njegove Dammertove unuke: na prašnoj polici: tamo je čamio više od pola stoljeća i pravo je čudo da je sačuvan!

Nastanak dijela Papandopulovog opusa 60-tih i 70-tih godina vezan je i uz njegova gostovanja i poznanstva s glazbenicima u tadašnjoj podijeljenoj Njemačkoj (BRD i DDR), gdje se imao prilike susresti s iznimnim umjetničkim osobnostima, ali i recentnim europskim glazbenim stvaralaštvom. Osim kontakata i prepiske s velikim Carlom Orffom o tome svjedoči prije svega njegovo poznanstvo sa sjajnim frankfurtskim scenografom i slikarom Paulom Struckom koje je rezultirao nadrealističkom operom Madame Buffault. Na njegov duhovit, makabrozan, gotovo morbidan ali izuzetno duhovit simbolistički libreto Papandopulo je napisao svoju po glazbenom izrazu najradikalniju operu koja još nikada nije bila izvedena! Autograf te partiture vraćen je u Hrvatsku istovremeno kad i vedri Concertino, a zajedno sa do sada poptuno nepoznatim Papandoplovim popijevkama na tekstove Otta Müllera-Neudorfa.

Jedan od apsolutno najvrijednijih «ulova» nestalih Papandopulovih partitura kojima je rezultirala moja potraga svakako je pronalazak partiture kompletnog baleta Gitanella, prvog velikog djela važne faze Papandopulovog stvaralaštva u kojoj počinje rabiti elemente dodekafonskih postupaka. Gitanella je rađena prema priči čuvenog Prospera Mériméea, a po sadržaju je zapravo hrvatska inačica Bizetove opere Carmen. Ugledni njemački nakladnik Rudolf Lück, čovjek koji je po pričanju Milka Kelemena „prerušen u klošara, s rupama na hlačama, početkom šesdesetih godina u Opatiju na Tribinu muzičkog stvaralaštva došao ´vrbovati´ sjajne hrvatske skladatelje i pridobiti njihov pristanak za izdavanje njihovih djela u Njemačkoj u nakladničkoj kući Gerig“, bacio je oko i na Papandopula. Lück se izuzetno zagrijao za Gitanellu, a Papandopulo mu je bez da je potpisao ikakav ugovor u ruke i bez ikakvog pitanja dao partituru svog novog baleta kako bi je izdao. Ubrzo nakon toga Gerig Verlag se zbog financijskih poteškoća ugasio, a Lück je sva svoja izdanja, uključujući i niz autografa skladatelja iz cijele Europe malim kamionom poslao iz Kölna nakldaniku Breitkopf & Härte u Wiesbaden u. Na tom putu Gitanella je, bez ikakvih «ispravnih dokumenata» bez potpisanog ugovora završila u jednom od Wiesbadena 30 km udaljenom sporednom skladištu tog velikog svjetskog nakladnika. Na osnovu osobnog Lückovog uputstva privolio sam djelatnike „Breitkopfa“ da temeljito pretraže sve svoje bogate depoe i arhive i na jednoj od zabitih polica iskrsnuo je autograf baleta Gitanella! Velikodušnošću jedne od glavnih vlasnica poduzeca  gospodje  Lieselotte Sievers i zalaganjem Dr. Andreasa Soparta ta dragocijena partitura pred neki dan vraćena je u Hrvatsku!
Premalo je prostora da bih ovdje na tako malo prostora opisao sve uzbudljive priče o tijeku potraga za izgubljenim djelima. Za jedan dio pronađenih autografa čak i ne smijem javno govoriti o načinu na koji sam do njih došao. Riječ je u originalima skladbe Capriccio za violinu i jazz kvartet (čija snimka je, prema riječima jedne naše muzikologinje, u «čistkama» fonteke Hrvatskog radija kao nepoćudna, bila uništena) nekim istovremenim skladbama inspiriranim socijalističkom revolucijom.
Partituru do sada u «novijoj povijesti» nepoznatog Papandopulovog Prvog koncerta za klavir pronašao sam u Arhivu bivšeg Radio Sarajeva, mladenačka Fantazija za klavir op.14 u ormaru dugogodišnjeg urednika Hrvatskog radija i skladatelja Borisa Ulricha, a na sjajnu glazbenu komediju Noć u kampingu pažnju mi je skrenula kolegica koja  ju je pronašla u jednom od velikih hrvatskih arhiva.

Opera Amfitrion ipak nije izgubljena!

Uz Gitanellu apsolutno najveći dobitak ove velike potrage je pronalazak sjajne Papandopulove opere Amfitrion od koje se do sada izvodila tek izvanredna uvertira! O kako zanimljivom glazbeno scenskom djelu je riječ, govori sama za sebe i vijest da će Amfitrion po svoj prilici ubrzo biti postavljen i na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu! Mjesto na kojem su godinama ležale tri velike partiture ove opere koja je pedesetak godina slovila kao «izgubljena», ovdje nećemo navoditi zbog mira u određenim institucijama, no evidentno je da je ono bilo više nego neadekvatno za pohranu toliko dragocijenog  artefakta hrvatske glazbene baštine. Recimo samo to da se nalazila u jednom spremištu koje je inače sastavni dio jedne velike garaže i da je u trenutku pronalaska bila poprilično vlažna!  To je samo potvrda konstatacije koja vrijedi generalno, a to je da se ogroman broj partitura hrvatske glazbe - koji su najčešće i unikatni primjerci - u velikom broj slučajeva, čak i kada su u okviru važnih institucija - čuvaju u uvjetima koji su daleko od minimuma profesionalnih bibliotekarskih standarda.
Okvir projekta koji sam pokrenu kao voditelj MIC-a KDZ pod nazivom «Hrčak» trebao bi takvoj praksi u očuvanju glazbene baštine s godinama u potpunosti stati na kraj. Jako je važno u tom kontekstu spomenuti da glasovirski izvadak opere Amfitrion nije pronađen u Hrvatskoj:  njega sam našao u Beču, u dijelu ostavštine jednog od najvećih svjetskih dirigenata – velikog Karla Böhma, što itekako govori o njenoj vrijednosti!

U nizu ponovno pronađenih paritura treba istaći i Pet orkestralnih pjesama za duboku glas, gudački orkestar i harfu stihove Kube. Potraga za tim popijevkama od kojih jedna već početkom 60-tih godina nosi signifikantni naziv Rock'n Roll u originalu je pisan na njemačkom jeziku i glasi Fünf Lieder auf die Texte von Kuba što na prvi pogled može upućivati na pjesme kojih su melodije možda podrijetlom s Kube. No „Kuba“  je zapravo pseudonim izuzetno zanimljivog njemačkog pjesnika, anarhista i dugogodišnjeg dramaturga kazališta u Rostocku kojeg su Britanci – kad je neposredno prije početka II. svjetskog rata pred fašizmom pobjegao u London – preventivno inhaftirali – Kurta Barthela. Pet briljantnih malih orkestralnih popijevaka pronašao sam u njegovoj ostavštini u Akademiji umjetnosti u Berlinu, i to tek kao blijedu kopiju, čini se jedini preživjeli oblik te skladbe uopće. No ona je sasvim dostatna da se ta divna glazba ipak isčita, rekonstruira i da je danas imamo sačuvanu!
Nažalost ovaj prostor nije dostatan da pobrojim sva vrijedna dijela našeg genijalnog skladatelja koje sam pronašao u posljednje dvije godine. No ovom prilikom želio sam hrvatskoj kulturnoj javnosti javiti tek «dobre vijesti». Još uvijek postoji cijeli niz izgubljenih djela i potrga po memljivim podrumima ide dalje. Upravo u srijedu iz jednog zagrebačkog podruma izronio je i izgubljeni majstorov Treći gudački kvartet, a na tragu sam još nekih drugih skladbi. Ipak, za još jedan izvjestan broj skladbi još uvijek ne znamo gdje su i potrebno ih je i dalje tražiti.
Kao muzikolog mišljenja sam da su tek sad stečeni uvijeti za iscrpno bavljenje Papandopulovim opusom koji ne samo da je jedan od najobimnijih u hrvatskoj glazbenoj povijesti, nego obiluje briljantnim glazbenim ostavarajima velike umjetničke vrijednost i u europskim razmjerima.

I na kraju, uistinu je žalosno da o velikom maestru još uvijek nemamo monografiju, a tragično je i da ogroman broj njegovih antologijskih djela još nije objavljen. Veliki interes za Papandoupulova djela pokazao je jedan veliki njemački nakladnik nosača zvuka: kad već mi u Hrvatskoj nismo uspjeli stvoriti uvjete da naše nosače zvuka s našom sjajnom glazbom distriburiamo i prodajemo u svijetu, učiniti će to za nas i od toga profitirati – stranci!

I da se vratim na početak: kada bih mogao, tako bih volio Maestru postaviti pitanja kome je poslao niz partitura za koje u svojem popisu na marginama nije upisao nikakvu bilješku. Možda bi to pomoglo ući u trag još nekom od njegovih remek djela.
Pred nekoliko dana, 25. veljače, Boris Papandopulo proslavio bi 105. rođendan. Nadam se da bi se veselio što je dio njegove glazbe ponovno dostupan i što će ona ponovno oduševljavati, ljepotom ispunjavati i duboko dirati glazbene ljubitelje i same glazbenike širom svijeta.

Veliki Maestro, sretan Ti rođendan!  

Davor Merkaš
 

Nazad