hr | en

Uz 30. obljetnicu smrti Jakova Gotovca (16. 10. 1982. - 16. 10. 2012.)

Objavljeno: 2012-10-17

U utorak, 16. listopada 2012., navršila se 30. obljetnica smrti istaknutog hrvatskog skladatelja Jakova Gotovca (Split, 11. 10. 1895. - Zagreb, 16. 10. 1982.). Sjećanjima Pere Gotovca na vlastitog oca, objavljenima u zbirci tekstova "Jakov Gotovac", urednice Jagode Martinčević, u izdanju Muzičkog informativnog centra KDZ, Zagreb 2003., želimo podsjetiti hrvatsku kulturnu javnost na ovu inimnu ličnost hrvatske glazbe 20. stoljeća.

Pero Gotovac

Moj otac Jakov Gotovac
Napisati par memoarskih redaka o vlastitom ocu bez prethodne sustavne pripreme i plana, čini mi se da nije sasvim jednostavno. No, unatoč stanovitoj neodlučnosti – pokušat ću to. Prošlo je punih deset godina od onog jutra kada je maestro izvan svog dnevnog »penzionerskog bioritma« ustao od svog radnog stola oko devet–deset sati i posrćući, hvatajući se o rubove stola, stolica i kvaka vratiju, krenuo u kupaonicu. Sestra Ranka (koja je živjela s ocem nakon majčine smrti) uplašeno je skočila uz upit – što mu je, treba li što? Nije ga poznavala u takvu stanju.

Promrsio je kroz zube tiho, no uz neku čudnovatu unutrašnju snagu, njemu nesvojstvenu (posebno u zadnjem razdoblju života): »Pusti me... sâm ću...!« Nije mu bilo dobro. Njegova navika ustajanja relativno rano, pisanja redovite korespondencije, obvezno praćenje tiska i obavljanje prijateljskih i poslovnih razgovora u prijepodnevnim satima, bila je poremećena. Naglo i iznenadno. Ponovno je legao i zadrijemao. Nije ručao, nije odgledao poslijepodnevni TV program, i nije pokazivao znakove svoje inače žustre i bistre staračke vitalnosti. Sjedio je u svojoj velikoj fotelji pokrivenih nogu, šutio i razmišljao.

Tih dana očekivao je televizijsku praizvedbu ekraniziranog Ere. Režiser Daniel Marušić obećao mu je prikazati prvu projekciju, te je sve bilo organizirano da mu se to i tehnički omogući. Maestrovo zdravstveno stanje bilo je uglavnom dobro, bez ikakvih znakova ozbiljnijih bolesti i bilo kakvih patoloških promjena u organizmu. Srce je redovito pregledavao kod doktora Ivančića. Dapače, prije par dana vratio se s rutinskog pregleda bez nekih posebnih primjedbi.

Živio je uporno svoj dugi vijek bez napuštanja svojih, gotovo polemičkih navika. Znao je braniti svoje životne i umjetničke stavove, baratajući svojstvenim argumentima, tražeći uvijek čvrste protuargumente u slučaju bilo kakvih sukoba mišljenja. Nije to bila tvrdoglavost, već dosljednost stava i uvjeravanja da čini onako kako smatra da je ispravno. No nikad nauštrb tuđih mišljenja i stajališta.
Znao je biti i beskompromisan u sitnicama, za koje je smatrao da ne zaslužuju pozornost većih rasprava. Sjećam se, pjevač Branko Blaće, koji je sinkronizirao ulogu Ere u TV adaptaciji, nosio je u ono vrijeme lijepo njegovanu bradu – »bradu!?... mora obrijati... tko je vidio Ero i brada... u Vrlici se nikad nisu nosile brade... Gubec da, ali Ero ne!« – Bio je odlučan i odbijao svaku mogućnost razgovora na tu temu. Pokušavši mu ublažiti njegovu nepotrebnu ljutnju, održao mi je čitav »mali seminar« na temu operno–scenske kostimografije i maske.
O snažnom valu europske i svjetske avangarde bio je temeljito obaviješten. Primao je razne glazbene časopise iz Europe, uglavnom Njemačke. (Vladao je dobro njemačkim i talijanskim jezikom, te čitao bez teškoća.) Pratio je mnoge izvedbe preko medijâ, a i ja sam mu povremeno donosio ploče posebno zanimljivih snimaka. (U to vrijeme bio sam urednik diskografske kuće Jugoton). Od svojih nakladničkih suradnika redovito je naručivao tiskana izdanja partitura svih vrijednih i potvrđenih djela raznih autora. Znam da je na jednoj partituri uz rub tiskane stranice – a riječ je bila o nešto »modernijoj« skladateljskoj fakturi – napisao kratku primjedbu »Ja to ne razmem!« (Kao izraziti Mediteranac nikada se nije oslobodio nekih tipičnih izraza i govornih akcenata, premda je govorio i pisao ispravno. Katkad bi se poslužio i zagrebačkom kajkavštinom, vjerojatno želeći dati izričaju posebni akcent i sadržajni smisao.)

Živio je svoj život u svijetu vlastite imaginacije, snova i glazbe. Ideje je nosio dugo u sebi i realizirao ih u trenutku kad su u njemu sazrele. Rizvan agu skicirao je još u gimnazijskim danima (!), a Petar Svačić ga je tematski progonio cijelog života.
Znao mi je govoriti: »... pa što sam ja kriv... ja pišem kako znam i mogu... kako osjećam... onako kako mi mašta diktira... hajde, kaži mi, kada sam komponirao neki loš stih ili lošu literaturu... ja ne znam drugačije, a i ne osjećam potrebu drugačije... jesam li ja išta 'kriv' što moje kompozicije imaju umjetnički uspjeh... pa gotovo sva moja značajnija djela tiskali su strani nakladnici... i ne samo moja... cijele moje generacije... znači da smo bili na pravom putu...«.

Vječne dileme tipičnog umjetnika gotovo naivne iskrenosti, ne lišene unutarnjeg žara i mediteranskog temperamenta, pratile su ga cijeli život. Godila mu je slava i bio je ponosan na svoj rad. Javna priznanja bila su mu dokazom da nije griješio u svojim estetskim i umjetničkim stavovima. Uvijek je naglašavao da piše od naroda za narod. Ljutio se i vrijeđao na podjelu takozvane »elitne« i »seljačke« kulture i umjetnosti, tvrdeći da su je izmislili pojedinci bez dovoljno stvaralačkog potencijala. Nazivao ih je epigonima.
U dubokoj starosti ostao je jedan od posljednjih iz svoje generacije. Što stariji, bivao je sve taštiji i osjetljiviji. No i duhovit je bio, šaleći se često na vlastiti račun. Neki su znali primijetiti da je »zločest«, ne shvaćajući da je to tipično mediteranska »zloća« bez ozbiljnijih posljedica. Nikad nije težio za vlašću. U duši duboko demokratičan, kad bi se našao u situaciji »da vlada« – nije se snalazio. Učinivši pritom neobičnu pogrešku, bio je duboko nesretan (»... pa nisam ja tako mislio...«).

Družio se uglavnom s generacijom svojih umjetničkih istomišljenika. Sjedeći u legendarnoj »Kazališnoj kavani«, uz obvezni cappuccino, nazivali su se u šali »hrvatska petorica«, po uzoru na svoje slavne ruske kolege. (Ako se ne varam, riječ je o Gotovcu, Grgoševiću, Vrhovskom, Tajčeviću i petom, kojem sam zaboravio ime.) U to vrijeme nastala je Koleda. Izbor iz narodne poezije donio mu je Grgošević i doslovno ga natjerao da ga uglazbi.  Od mlađe generacije nježno je volio Brkanovića. Kao danas, prisjećam se kako je izvadio iz ormara svežanj notnog »partitur–papira« velikog formata i dao ga mlađem kolegi kako bi mogao završiti instrumentaciju svoga Triptihona. Romantično vrijeme hrvatske glazbene boheme. S obzirom na činjenicu da je Krešimir Baranović moj krsni kum, pretpostavljam da su ih vezivali ne samo profesionalni nego i prijateljski odnosi. S Borisom Papandopulom bio je u redovitom dopisivanju sve do kraja života.

Godine 1945. proveo je mjesec i pol dana u istražnom zatvoru pod optužbom da je skladao »ustašku« himnu. Radilo se zapravo o redakciji i harmonizaciji Lijepe naše koja je prihvaćena kao službena varijanta, nakon internog natječaja. Kao takva tiskana je i objavljena, koristila se i nakon rata, te je i danas čujemo svake večeri pri svršetku TV programa.
Vratio se iz zatvora uplašen i psihički utučen. Neposredno nakon toga nastao je i ciklus pjesama Intima na Nazorov tekst. Najprije je skladao Bor, da bi nakon toga, izborom stihova, nastao cijeli ciklus. Ja, već odrastao i emocionalno sazrio mladić, shvatio sam da se poslužio stihom pjesnika kako bi izrazio svoju vlastitu intimu. (Tu Gotovac napušta »folklorni citat« – uvjetno rečeno – i pokušava progovoriti svojim vlastitim glazbenim jezikom.)

Dugo se nije oporavio od navedenog »šoka«, tim više što je uskoro uslijedio i novi, još snažniji. Nakon očita uspjeha na premijeri njegove opere Kamenik, druge večeri, uz spektakularni »scenarij«, djelo je izviždano i predstava je prekinuta u drugom činu. Gotovac je pobjegao kroz zapadni izlaz iz kazališta, kako bi izbjegao masu demonstranata koja ga je čekala pred ulazom za glumce. Među raznim parolama koje su izvikivali pitomci partizanske gimnazije, mogla se čuti i »dolje Artur!« (vjerojatno »autor«!?). Kozaračko kolo oko cijele zgrade HNK protegnulo se i krenulo kasnije kroz Masarykovu sve do tadašnjeg Trga Republike. Toga sam se živo prisjetio nedavno, početkom ovih ratnih dana, kad je Magelli izrežirao sličnu »ringa–ringa–raja« oko zgrade teatra. O tempora, o mores!
Kasnije, kad su se duhovi smirili i stavovi iskristalizirali, doživio je mnoge počasti i pohvale. Nije bilo zbora koji nije s velikim oduševljenjem pjevao njegovu Zvonimirovu lađu, Nove brazde i Pjesme obnove. – »Da se razumijemo« govorio je, »i ranije sam posezao za socijalnim temama. Moje Pjesma žitonoša, Pjesme vječnoga jada, O klasje moje,... sve je to na istoj liniji razmišljanja i osjećanja...«
Pokušao sam mu objasniti da je u slučaju Kamenika bio žrtva trenutačne situacije u kulturi. Imali smo »ždanovljevštinu« i »socrealizam«, a epitet »umjetničkog formalizma« lijepio se na sve što je bilo iole talentirano ili drukčije. Nije prihvaćao nikakva teorijska obrazloženja, već samo činjenice koje su ga pogađale. Svoga Petra Svačića, kao životno–tematsku opsesiju nije dočekao. Neposredno nakon predviđene premijere, skinut je s repertoara. Povukao se u sebe i samovao. Prijatelji iz generacije odlazili su jedan za drugim. Tu nastaje još, u skicama završna balada Moj hat i posljednja skladba Pjesmo moja raspjevana. Oba djela nose na neki način u sebi emotivno–biografske konotacije. Maestrova ruka se umorila.

Živeći uz oca imao sam prilike pratiti cjelokupni njegov opus u nastajanju, naravno ovisno o vlastitoj mogućnosti procjene. Radio je uvijek uz glasovir, često i do kasno u noć. Par akorda, pokoja glazbena fraza, pa stanka potrebna za zapis. Zatim ponovno ispočetka, uz meni pomalo komično pjevanje. Rugao sam mu se da pjeva »falš«. Ljutio se pri tome i bacao me iz sobe. »... Nema to veze sa sluhom, ja nemam glasa, ne znam ja pjevati... ne mogu ja to... aj' ća...!« – Znao je imitirati pojedine pjevače (no uvijek sa simpatijom!) praveći usporedbe. Za jednu mladu pjevačicu nešto problematičnije vokalizacije kazivao bi da »piva ka' kroz šubiot«, postavljajući usta u oblik vokala »u«. (U Dalmaciji je šubiot vrsta tjestenine za koju mi Zagrepčani kažemo »pužeki«.) To su trenuci njegove duhovitosti s primjesom splitske »zloće«. Da se razumijemo: volio je i visoko cijenio dotičnu umjetnicu.
Nije imao smisla za pedagoški rad. Kad sam kao gimnazijalac prvi put zapisao svoju umotvorinu na notni papir, zanimalo ga je što sam to napravio. Bio je zadovoljan formom, no ljutio se na nepismenost. »... Ne može ovako... ne valja...!« – »Što ne valja?!« – »Ne valja... moraš učit' harmoniju... nepismen si... imaš 'gramatičke' greške'... uči harmoniju...!«

Telefonirao je prof. Franu Lhotki i odmah me poslao k njemu: »Fran, pogledaj ovog mog mulca, počeo je nešto drljati... ne zna harmoniju... ja nemam za to smisla ni strpljenja... ti imaš više prakse...« – Kao danas čujem ovaj prijateljski razgovor dvojice generacijskih prijatelja – dvaju otaca. (Kod prof. Lhotke radio sam harmoniju šest mjeseci i stekao odlične temelje za svoj kasniji studij glazbe. Svu »čaroliju« kvintnih i kvartnih krugova doživljavao sam kao neki novi uzbudljivi svijet. Kasnije na Akademiji bio mi je rektorom. Sjajan čovjek. Brižno je volio svoje učenike. Radio je neumorno i samoprijegorno sve do smrti.)

Moj kasniji studij glazbe otkrio mi je konačno tajnu očeva ormara s obiljem glazbene literature. Više od stotinjak »tašenpartitura« svih mogućih djela što klasike, romantike, i posebno slavenskih autora bilo mi je na dohvat ruke. Posebno veliki broj knjiga i udžbenika: harmonija, kontrapunkt, nauka o fugi, instrumentacija i glazbenih oblika. U svakom primjerku po neka marginalija očeve ruke. Sve je to on pročitao i proučio. U biti autodidakt, crpio je »tehniku zanata« listajući stručnu literaturu. U posebnom ormaru bile su zbirke poezije, kompleti izdanja narodnih pjesama, uz obveznog uredno uvezanog Kuhača. Leksikoni, povijesti glazbe i brojne biografije. Više no sretne okolnosti za kasnijeg studenta glazbe.

Sjećam se jedne zgode u povodu izvedbe Petruške u HNK. Dirigirao je Boris Papandopulo. Pijanističku solo–dionicu svirao je pokojni Darko Lukić. S uzbuđenjem sam pratio pokuse s partiturom iz očeva ormara. Te noći, kasno, oko tri – pola četiri, našao me otac kako listam partituru.

– »Ne spavaš? Što radiš tako kasno... a, čitaš? Čitaj, čitaj... svi smo mi gubili noći nad tom partiturom...«
Tom me je prilikom nježno pogladio po glavi, što inače nikada ne bi činio. Prvi i zadnji put u životu. – (Gotovci, oni »iz kamena«, prema sinovima su vrlo često »nesmiljeni«. To je vjerojatno svojevrsna »tradicija odgoja«. I sami »uče život« uz muku, pa i ne pomišljaju na drukčije mogućnosti. O tome postoje potvrđena svjedočanstva.)

Nikada mi nije kazao da sam skladao lijepu ili dobru pjesmu. Tvrdio je da sam naučio mnogo o glazbi. Da dobro instrumentiram, da imam spretnu ruku (drago mu je bilo kad sam otišao u kazalište tvrdeći da sam »kazališno dijete«), draga su mu bila javna priznanja moga rada, dapače davao mi je da obavim neke preradbe i adaptacije vlastitih djela kad bi naručitelj to od njega tražio. – »To će vam najbolje napraviti Pero, njemu se obratite u moje ime...«, govorio je s puno povjerenja. To si dobro napravio, znao bi kazivati, a ja sam očekivao da barem izusti »zgodna ti je« ili »lijepa ti je« ova pjesma ili bilo što drugo. Čudio se kako »brzo« moja generacija piše, primjerice filmsku glazbu. Gotovo preko noći. Nije mogao shvatiti tempo u kojem živimo, što ga diktiraju mediji.
Tu enigmu odnosa nisam nikada dokučio. Tumačim je »gotovčevskim« odnosima Očeva i Sinova. (Prije tri godine posjetio sam Vinovo Gornje i Vinovo Donje, dva seoceta jedno do drugoga, u vrleti Dalmatinske zagore. Vodio me tamo dr. Petar Gotovac, liječnik epidemiolog, u rodni kraj moga djeda, očeva oca, i sâm rođen »na kamenu«. Najmlađa generacija intelektualaca iz toga kraja. Mislim da su mi neke stvari postale pomalo bliže i jasnije.)

Jednom zgodom, sjedeći za očevim stolom, pisao sam fugu kao školski zadatak. Upravo sam završio ekspoziciju, kad se nagnuo nada mnom gledajući što radim. – »Daj meni malo... ja ću provedbu...!« – »Ti znaš kontrapunkt?«, upitah pomalo bezobrazno. »Pa nešto sam učio u Beču kod Marxa...« – Sjeo je i začas (na svoj način) napisao provedbu. Iznenadio sam se znajući da u svom radu ne koristi polifoniju u klasičnom smislu riječi. – »Zašto nikad nemaš polifonih pasusa?«, upitah. – »Što će mi? Ne treba mi! Ja tako ne mislim glazbu. Uostalom folklor ne trpi polifoniju«, kratko je replicirao.

Drugom prilikom radio je na Mili Gojsalića. Danima sam prosviravao Odu zemlji, onu popularnu ariju na svršetku prvog čina. Prožet spoznajama o glazbi i školskim disciplinama, te uz stanovito znanje, prosviravajući »izaranžirao« sam cijelu ariju, služeći se motivičkim materijalom, gradeći »veliku orkestralnu zgradu« na temelju glavne teme i ostalih opernih lajtmotiva. Slušao je što radim i kazao neka to zapišem. Tri dana je »studirao« moj pristup materijalu i konačno me pozvao. – »Sve je to u redu. Moglo bi i tako. Vidi se da si naučio zanat. Ali... reći ću ti nešto. To nije Gotovac!« Bilo je to prvi put da smo razgovarali ozbiljno. Imao je pravo. Oda zemlji živi u punom intenzitetu svoje jednostavnosti izražaja još i danas, kao dokaz Gotovčeve »tvrdoglavosti« i stava.
Možda će se nekom ova moja glasna razmišljanja činiti pomalo pretencioznim. No ja sam svoga oca doživljavao na dva plana. Kao roditelja, i kao umjetnika jake ličnosti. Da nisam izabrao glazbu kao profesiju, možda do takvih osjećanja ne bi ni došlo.

Umro je sutradan tiho i nečujno u ranim jutarnjim satima onoga dana kad je odlučno izgovorio rečenicu: »Pusti me, sam ću...!« Bio je »državni pokojnik«, no sâm je platio pogreb. (Kad sam želio pokriti troškove u pogrebnom poduzeću, rekoše mi da to snosi protokol. Nakon nekog vremena obaviješten sam da nitko »ne prihvaća fakturu«. Direktor pogrebnog poduzeća gospodin Somek želio je intervenirati, tvrdeći da on zna što je uobičajeno u sličnim prigodama. Nisam dopustio nikakve intervencije. Uvjeren sam da bi i moj otac, ponosan kakav je bio, postupio na isti način.)

Preda mnom leži hrpa od dvjestotinjak već izblijedjelih brzojava. Od onih službenih do privatnih. Čitam i prisjećam se. Obavještavao sam toga jutra zagrebačka novinska uredništva. Ondašnja urednica kulturne rubrike Vjesnika stupidno mi je replicirala: »... ja sad nemam vremena... imam kongres, dostavite biografske podatke, pa ćemo objaviti...« – Ja (!) da »dostavim podatke«!? – Miroslav Lilić s TV nježno mi poručuje neka se smirim. Kaže, našli su filmski materijal, imaju sve za prilog. I danas mu hvala na lijepom i dostojnom TV komentaru. U sobi intendanta HNK, gdje sam se našao u društvu Danijela Marušića koji je prvi priskočio da mi pomogne u nastaloj situaciji, intendant Karlo Kraus blijed u licu telefonira i nešto »poslušno« mrmlja u slušalicu. (Pokojnika nitko neće. Ni »grad«, ni »republika«, ni »Jugoslavenska akademija«... ni »komitet«...!) »Dobro, dajte ga meni!« odlučno izgovara Karlek. »Ja ću ga izložit' u predvorju zgrade i napraviti komemoraciju«.

Odvezen je u otvorenom furgonu pogrebnog poduzeća bez poklopca na sanduku. Nije bilo ljudi da ga nose. (»... preteško je... moramo skinuti poklopac...«) Ni benzina nije bilo. Direktor gospodin Somek vadi benzin iz svog osobnog auta za službeni mercedes kad ga voze u HNK na komemoraciju. (U međuvremenu isti taj dragi Somek samoinicijativno svojim profesionalnim vezama daje u institutu skidati Maestrovu posmrtnu masku. Nedavno smo je tražili. Izgubili su je. Kao nekad i njegov glasovir, pohranjen u skladištu HNK.)
Nakon dirljive i iskrene komemoracije u HNK–u počasna straža na Mirogoju. Sasvim sabran, suhih očiju promatram zbivanja oko sebe, dok budno pazim na obje sestre koje emotivno teško podnose situaciju. Stari očevi prijatelji ozbiljna lica u crnim odijelima i blještavo bijelim košuljama izmjenjuju se svaki čas. Predstavnici mnogih ustanova. U trenutku nešto mi upada u oči poput disonantnog akorda. Uvaženi uglednik još uvaženije ustanove stoji u svijetlosivom ljetnom odijelu s ne baš korektno izglačanom košuljom uz ovlaš pridodanu crnu kravatu. Izraz lica nezainteresirano odsutan. Sve ga gnjavi, ali eto... mora se...! – (Ako mi niste voljeli oca, nemojte ga barem vrijeđati...!)
»Odbor za pokop« uspio se okupiti tek toga jutra. U zadnji čas. Neumorni Emil Cossetto sastavlja na brzinu pjevački corpus i pred mrtvačnicom mu izvodi Terra tremuit, jednu od rijetkih duhovnih skladbi iz očeva opusa. Nad rakom muški zbor intonira njegov Marjane, Marjane... Među pjevačima nazirem i lica starih prijatelja iz muškog zbora Mladost–Balkan i Vladimir Nazor, koje je godinama vodio. Sretno i plodno razdoblje Maestra. Oko mene sestre, nećaci, unuci, kći. Netko me čvrsto drži za mišku. Ljerka. Uz mene je stalno, gotovo neprimjetna.

Sunčan jesenski dan... u zjenicama blješti podne... Ol' si prizlovojan, ol' te voja nije... – odjekuje arkadom pianissimo...
Tu sam zaplakao. Sjetio sam se kad me je jedini put i nikad više pogladio po glavi, našavši me noću nad partiturom.
Nikad više...

Pjesmo moja raspjevana
(Drago Britvić)
Tražila je pjesma grudi, da se iz njih jača rodi.
Zvale su i grudi pjesmu, da ih snaži, da ih vodi.
Zapretanu vatru budi, da razraste i da plodi.
Sto godina žive vatre na našemu ognju plamti,
I sve što nam vrijeme zatre u pjesmama to se pamti!
Kovali smo teški lemeš, zaorali u dubinu,
Plodili smo u toj brazdi našu staru djedovinu,
Bogatu je žetvu dala, ovu lijepu domovinu!
Sad slobodi pjesmu poj, pjesmu poj, ti rode moj!
Oj, slobodo nasmijana, pjesmo moja nesputana!
Oj, slobodo raspjevana, njivo naša osunčana!
Pjesmo moja nesputana, pjesmo moja raspjevana!
Ti slobodi uvijek poj, pjesmu poj,
Narode moj!
Stihovi koje je Jakov Gotovac skladao kao svoj posljednji rad, a u povodu 100. obljetnice djelovanja hrvatskog pjevačkog društva Rodoljub iz Virovitice.
Preneseno iz Biltena Hrvatskog društva skladatelja,
br. 73–74, Zagreb, prosinac 1992.


prema: Jakov Gotovac, ur. Jagoda Martinčević, Muzički informativni centar KDZ, 2003.

Nazad