hr | en

Povodom rekonstrukcije i izvedbe Simfonije Milka Kelemena

Objavljeno: 2012-10-02

Kada je pred 60 godina, 18. veljače, na koncertu pod ravnanjem Friedricha Zauna Zagrebačka filharmonija izvela diplomski rad, Simfoniju mladog Milka Kelemena, nazočni u publici, ali i tadašnja glazbena kritika i stručnjaci, nisu mogli vjerovati da se radi tek o studentskom radu.

Pod dubokim dojmom ogromne dramatične snage djela, dubinom misli i proživljenošću same glazbe, preplavljeni u dvorani uzvitlanim, gotovo opipljivim emocijama, prisutni su mladog skladatelja u općoj euforiji na kraju izvedbe mnogo puta pozivali na pozornicu. Kelemen je svojim djelom doživio kolosalan uspjeh. Baš poput mladog Picassa, koji je prije svojih apstraktnih faza u onim ranim, figuralnim, pokazao da je métier savladao do savršenstva, i Kelemen je svojom Simfonijom - iako ona nedvojbeno govori jezikom romantične, uglavnom njemačke tradicije, (mjestimično prepoznatljive wagnerovske provenijencije, ali i idiomom bliskom onom svoga učitelja, majstora Stjepana Šuleka) - pokazao majstorstvo, umjetničku zrelost, virtuozitet u ovladavanju zanata, gradnje monumentalne simfonijske forme, potpunu upućenost u tajne skladateljske tehnike i briljantno ovladavanje vještinom orkestracije.

Očuvana snimka s tog koncerta, baš kao i samo djelo, kao da dolaze „iz jednog drugog svijeta“ i ne samo da su impresivan dokument vremena u razvoju hrvatske glazbe, kada zbog stanja u poslijeratnoj Jugoslaviji informacije o novim svjetskim stremljenjima i tendencijama u suvremenoj glazbi još nisu doprle do nas  - što će upravo Kelemen osobno stubokom promijeniti - nego su i svjedočanstvo vremena užasa i strahota jedne od najvećih katastrofa i tragedija u povijesti ljudskog roda – Drugog svjetskog rata. Prema riječima samog Kelemena, „Simfonija odražava mrak i tragiku tog doba“, u nju su utkana njegova osobna strašna iskustva, rat, sve ono viđeno i doživljeno, dodir Smrti čiji dah je ledio krv u žilama onih o koje se okrznuo, a koje je poštedio. Vremenska blizina strahota posljednjeg domovinskog rata, Simfoniju i njen skriveni program upravo zbog toga svima onima koji su rat doživjeli na vlastitoj koži i danas čine strašnom i istinitom. U njoj, sukladno paradigmi romantičnih simfonija velikih majstora, svom silinom bukti borba Dobra i Zla; njen glazbeni put vodi kroz predjele tame prema dalekom svjetlu. U Kelemenovoj Simfoniji, taj put je još i duži. U sva tri prva stavka, dramatska tenzija ne jenjava: u prvom, široke uzbuđene teme dugog daha izmjenjuju se s kratkim uzburkanim motivima čija elementarna snaga djeluje zastrašujuće: metaforički - poput siline valova čije se zapjenjene krune osmatrane s palube krhkog broda zlokobno svjetlucaju u tami prijetećeg, olujnog oceana. U Scherzu nas prestravljuje demonski smijeh zloduha, a polaganim stavkom odjekuju ritam posmrtne koračnice, daleki prigušeni jecaji i žalobni ton korala. Posljednji stavak, sušta je suprotnost prethodnim: poput posljednjeg stavka Beethovenove Devete, i u njoj, nakon mraka prethodnih stavaka, obasjava nas nenadano svjetlo. Kraj Simfonije svojom gotovo djetinjom jednostavnošću i naivnošću, blještavim C-dur tonalitetom, kao da priziva i anticipira Ujevićevu želju „da generacijama iza sebe ostavi kristalnu kocku vedrine“: završetak simfonije, pun svjetla, ozbiljan je zavjet mladića koji svojom moćnom umjetnošću želi prenijeti svoju iskrenu, nepatvorenu želju za Boljim, Ljepšim, za srećom i svim onim što su milijunima u prah i pepeo srušile prethodne godine.

    Sudbina je htjela, da se partitura ovog impresivnog djela izgubi: postojeća već pomenuta fascinantna snimka bila je pokretač u potrazi za njegovim notnim zapisom. Partitura, nažalost, nije pronađena. Ipak, dionice djela skrivale su se u nekom zakutku Muzičke akademije u Zagrebu, gdje ih je pronašao autor ovog teksta. Bilo je dostatno da mladi skladatelj Domagoj Kresnik uz „blagoslov“ autora sačini zahtjevnu rekonstrukciju djela i ponovno „oživi“ partituru. Zahvaljujući financijskoj pomoći Ministarstva kulture Republike Hrvatske, danas, nakon točno 60 godina, imamo ponovno privilegij uživati u ovoj skladbi - jednom od najdramatičnijih i umjetnički najjačih dokumenata simfonijske hrvatske glazbe poslijeratnog razdoblja uopće.   

Davor Merkaš, voditelj Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb

(fotografija: Milko Kelemen, rad Josipa Vanište, u: Milko Kelemen, Labirinti, MIC KDZ, Zagreb 1994.)
 

Nazad