hr | en

Notno izdanje opere Porin - povijesni trenutak za hrvatsku kulturu

Objavljeno: 2012-10-04

Prigodom predstavljanja novog izdanja Muzičkog informativnog centra KDZ - partiture i glasovirskog izvatka opere Porin Vatroslava Lisinskog, 2. listopada 2012. u Zagrebu, na 115. obljetnicu praizvedbe, o značenju toga pothvata za hrvatsku glazbu i kulturu uopće progovorio je voditelj Muzičkog informativnog centra KDZ, Davor Merkaš. Njegov govor prenosimo u cijelosti.

Dame i gospodo, poštovani kolege, dragi prijatelji,

Dobar dan, dobro došli na dio ove tiskovne konferencije posvećen predstavljanju novog izdanja Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb!

Jasno je da današnji dan nismo tek slučajno izabrali za ovu promociju: danas naime obilježavamo točno 115 godina od praizvedbe djela koje ovom prilikom u tiskanom obliku predstavljamo: riječ je dakako o operi «Porin» Vatroslava Lisinskog koja je 2. listopada 1897. godine po prvi put davana u Hrvatskom zemaljskom kazališu pod ravnanjem Nikole Fallera.

Smatram da bez pretjerivanja, ali i lažne skromnosti možemo ustvrditi da je ovo izdanje -  a samim time i današnji dan kada se ono predstavlja – od povijesnog, značenja ne samo za hrvatsko glazbeno izdavaštvo, nego i za hrvatsku kulturu uopće.

Opera «Porin» svakako je jedna od najvažnijih hrvatskih opera XIX. stoljeća; posebno mjesto u hrvatskoj povijesti ona zauzima na samo zbog svoje do tada u hrvatskoj glazbi nikad dosegnutog zanatskog nivoa i umjetničke vrijednosti, nego i zbog aktualnosti uglazbljenog Demetrovog libreta u kojem se simbolički odažavaju svi napori i tendencije tada žive borbe hrvatskog naroda za nacionalno somoodređenje, za vlastiti jezik, a u krajnjoj liniji i samostalnost – kratko: ono je svojevrstan odraz svih previranja jednog politički uistinu uzburkanog vremena.

Da podsjetimo: Lisinski je operu «Porin» počeo pisati 1848. a završio1851. Velikim dijelom ju je skladao za vrijeme boravka u Pragu gdje se privatno školovao kod direktora Praškog konzervatorija Jana Kittela i Karela Pitscha, profesora čuvene Orguljaške škole, a da bi ju zvaršio i konačni oblik joj dao po povratku u Zagreb.

No u ovoj prilici važno je ponovno dozvati u sjećanje i to, da je Lisinski autor prve hrvatske nacionalne opere «Ljubav i zloba», praizvedene 28. ožujka 1848., kojom je Hrvatsku «uvrstio» na glazbeni i kulturni zemljovid Europe i svijeta: tom operom, Hrvatska je dobila prvu nacionalnu operu u slavenskom svijetu odmah poslije ruske opere «Život za cara» Mihaela Glinke (1834-36), prije primjerici poljske Moniuszkove «Halke» (1847.), a puno prije Smetanine «Prodane nevjeste».

Istinska tragika života Vatroslava Lisinskog, o kojoj je puno pisano i govoreno – a tu tragiku jako dobro naglašava i slučaj «Porin» – čini se da je paradigmatična za cijelo stoljeće hrvatske glazbe, pa čak i da sebi nosi za ovo podneblje, za ovu kulturu – možda i mentalitet – jednu nažalost još uvijek živu i aktualnu, (čini se neiskorjenjivu) «potku».

Kada se samo prisjetimo da je Lisinski, kao jedan od najbolje obrazovnih hrvatskih glazbenika tog vremena, vrativši se u zagrebačku sredinu bio «osuđen» da vrši dužnost «besplatnog nadzornika učiona» u tadašnjem Musikvereinu, i da kasnije, usprkos velikih napora i želje, iako se dokazao kao sposoban organizator i dirigent, nije uspio pronaći «kruh svoj svagdašnji» u glazbi nego se morao vratiti svojem pravničkom, zapravo službeničkom  poslu, da se, prema svom važnom biografu Kuhaču – citiram:  «radeći u nezagrijanoj uredskoj prostoriji jako prehladio, pa najprije dobio groznicu, a onda vodenu bolest» koja ga je koštala života, kad uzmemo u obzir da mu je – iako je 1846. nakon izvedbe «Ljubavi i zlobe» slavljen u svim tadašnjim javnim glasilima – na pokop 1854. došla doslovno tek nekolicina ljudi, – dobivamo na uvid tek par karika u lancu tragičnih događaja iz njegova života.

No teško je i nazahvalno sudbinu jednog čovjeka sagledavati i stavljati u bilo kakve okvire; pa čak i uvidom u širi kontekst vremena i kompleksnih zbivanja.  
Kao moguća usporedba ili polazište za promišljanja, neka nam u ovoj prilici posluži slučaj Jeana Sibeliusa, nacionalno važnog finskog skladatelja, kojem su njegovi zemljaci dali doživotnu stipendiju da bi se u miru mogao posvetiti svom skladateljskom i glazbenom radu.
Iako su se Sibeliusov skladateljski „prinosi“ nakon dodjeljivanja stipendije znatno smanjili, i on je ubrzo potom potpuno prestao skladati (nakon 1926. on nije napisao niti jedno značajnije djelo), Fincima nije palo na pamet da mu ukinu ili uzmu stipendiju!

No da se vratimo na samog Porina: nakon praizvedbe opere 1897. tada uvaženi glazbeni kritičar Ernst Schulz u listu Agramer Tagblat bez euforije i pretjerivanja primjećuje da je «ta zakašnjela praizvedba, da se odigrala pravovremeno, dakle u vrijeme njenog nastanka, za našu domovinu mogla značiti «epohu» i «da je u slučaju Lisinski izgubljen, uništen talent koji, uz dovoljno podrške, ne samo da je mogao učiniti velika djela za svoju naciju, nego je njegovom tragičnom, ranom smrću i svijet izgubio potencijalno velikog skladatelja». Schulz postavlja i vrlo znakovito pitanje: «tko može reći (tko zna) što bi danas bilo s nacionalnom glazbom Južnih slavena uopće, da se talent Lisinskog podržalo, njegovalo i poticalo». Schulz pokušava i dati odgovor: «glazbeni život Hrvatske sasvim sigurno ne bi ostao  podređen i tako dominantno podložan duhu talijanske opere, te bi kroz Lisinskog glazbena umjetnost u nas dostigla neslućenu samostalnost kako u glazbenom osjećanju tako i mišljenju, i već do danas bi dala velike i osebujne plodove!»

Tom, već drugom našem velikom grijehu prema Lisinskom (ja uvijek polazim od sebe, ja sam kriv, mi muzikolozi smo za to krivi!) – tako presudno zakašnjeloj praizvedbu, pridružuje se konačno i još jedan, apsurdan i na prvi pogled potpuno nerazumljiv: Činjenica da se jedna od naših najvažnijih naših opera – u tiskanom izdanju – dakle kao partitura – u našim rukama našla tek danas, punih 160 godina nakon njenog nastanka, zapravo je trpka, gorka travestija, nastavak svojevrsnog tragičnog «igrokaza Lisinski». Dakako, «Porin» je nakon 1897. bio puno puta izvođen. Od tada djelu su se vrlo često nalazile raznovrsne zamjerke – koje često i nisu bile opravdane, jer «prerađivači» djelo nisu uspjeli sagledati stručno i u kontekstu vremena, pa je opera doživjela  i velik broj obrada i redakcija (učinjenih u najboljoj namjeri) od kojih su se neke u velikoj mjeri odmaknule od izvornika, ali i iz kojih se opera sve do nedavno i dalje izvodila. S današnje točke gledišta one predstavljaju ne samo vrstu anakronizama, nego i još uvijek živućih «falsifikata» povijesti. Sam autograf partiture opere – prijepis iz kojeg se – zamislite – sve do sada Porin izvodio u svim našim narodnim kazalištima – u svojem projektu MIC je iz HNK u Zagrebu, uz puno razumijevanje i podršku ravnateljstva preselio u Naconalnu i sveučilišnu knjižnicu. Taj primjerak – potpuno uništen i pohaban, upotrebljen za izvedbe bezbroj puta – istinsko je svjedočanstvo onog što je dirigent Mladen Tarbuk u svojem predgovoru za novo MIC-ovo izdanje  - operu N. Š. Zrinjski Ivana Zajca – sjajno okarakterizirao kao «oblik suvremenog (kulturnog) barbarizma». Dakle, u tu partituru su nebrojeni dirigenti svako svojom rukom unosili proizvoljne izmjene, tako da je izvornik «unakažen» gotovo do neprepoznatljivosti!»
Takovi slučajevi, mogu ih navesti još mnogo iz vlastitog iskustva, događaju nam se još i danas!

No današnje izdavanje partiture Porina, koliko god nas veseli i ponosni smo na njega, ostavlja gorak okus u ustima: zamislite da tek danas Austrijanci izdaju Mozartovu „Čarobnu frulu“, Nijemci Weberovog „Strijelca vilenjaka“, Beethovenovog „Coriolana“ ili Talijani pak neku od velikih Verdijevih opera?
Glavni redaktor opere gospodin Zoran Juranić tu apsurdnu situaciju u svom predgovoru operi artikulira još jednostavnije i bolje kad kaže: «Ne jednom mi se dogodilo da sam se morao crvenjeti nakon dirigiranja i izvedbama domaćih djela, kad bi me neki strani glazbenik ili muzikolog priupitao gdje i kako može nabaviti partituru i snimku izvedene skladbe. Još mi u uhu odzvanjaju riječi jednog američkog muzikologa kad sam mu nakon izvedbe Zajčeve opere «Zlatka» morao negativno odgovoriti na mogućnost nabavke tiskane partiture «Pa kakav ste vi to narod? Da mi u Sjedinjenim Državama imamo takovu operu, ne samo da bismo imali tiskani materijal, već i nekoliko vrhunskih snimaka kojima bismo se hvalili pre svijetom...!» Ovim riječima mislim da ne treba više nikakav komentar...

Ipak, htio bih još jednom ponoviti – i u potpunosti stojim iza svoje tvrdnje – da je  glazbeno izdavaštvo u Hrvatskoj u katastrofalnom stanju i da je jedan od najzapušteniji segemenata ne samo glazbene djelatnosti, nego bit će i kulturnih djelatnosti u Hrvatskoj uopće. To se posebice odnosi na operno i simfonijsko stvaralaštvo. Zato u ovoj prilici apeliram na sve one koji materijalno pomažu tu djelatnost – prvenstveno na naše najvažnije financijere – Ministarstvo kulture i Grad Zagreb - Gradski ured za obrazovanje kulturu išport, pa i na sve one koji podupiru projekte u kulturi, da ovoj iznimno važnoj djelatnosti omoguće bolje financiranje.

Upravo Ministarstvu kulture i Uredu za kulturu, šport i obrazovanje dugujemo i ovo izdanje: ovo je i njihov podvig i uspjeh jer su oni u potpunosti materijalno poduprijeli izdavanje partiture i kl. izvatka opere. Zato u ovoj prilici, njima veliko, veliko hvala i poruka da su oni najzalužniji što smo uspjeli realizirati ovaj projekt i ovu ideju!

Oni kojima isto tako ide posebna zahvala su prije svega glavni redaktor izdanja Zoran Juranić i priređivač Felix Spiller. Oni su napravili ogroman posao, prošli i detaljno, minuciozno pregledali sve izvore i autografe skladbe, 1000 stranica koje se čuvaju u Državnom arhivu, NSK i u HNK u Zagrebu, ujedno prepisali i pregledali stotine tisuća, valjda i milione nota i notnih znakove ove velike opere u pet činova. U tom zapravo nepojmljivo kompleksnom poslu, trebalo je arbitrirati, donositi važne sudove na mnogim mjestima - u smislu sićušnih ali važnih intervencija. Veliku zahvalnost iskazujemo i kolegici Vjeri Katalinić za izvrsni tekst predgovora, a u timu koji je realizirao izdanje su i grafičari Daniel Ille i Vladimir Pavlić, prevoditelj  Graham McMaster i timu MIC-a urednicima Jeleni Vuković i Ivanu Živanoviću.

Tako je napokon u ovom izdanju «Porin» kao skalpelom očišćen od svih umetnutih silikona, godinama taloženih i ugrađivanih slojeva i tkiva svih onih «plastičnih kirurga» koji su ga izvodili. Napokon je ispod tih gustih kozmetičkih naslaga na lice dana izašlo na jedno svježe, prekrasno lice, lijepih i čistih crta!

No najveći dio posla je zapravo tek ispred nas: «Porin» treba doći do svjetske publike – prije svega do glazbenika, dirigenata i muzikologa, a onda i do najšire glazbene publike. Počinjemo partituru slati u svjetske knjižnice najpoznatijih američkih i europskih glazbenih sveučilišta. Distribucija hrvatskih glazbenih izdanja u svijet de facto uopće i ne postoji i još je jedna je velikih izazova i naših važnih zadataka. Zadataka cijele struke, a posebice većih notnih izdavača.
U ovoj prilici kao uspješan primjer distribucije želimo pokazati nove nosače zvuka s djelima Dore Pejačević. S obzirom da nakladnik «cpo» ima distribuciju u cijelom svijetu, djela ove naše velike skaldateljice napokon će biti dostpuna na svim kontientnima.
Naša velika želja je da i Lisinski i njegov opus – prije svega današnje izdanje postane poznato u cijelom svijetu!




 

Nazad