hr | en

Davor Merkaš u razgovoru s Milkom Kelemenom

Objavljeno: 2011-04-13

Milka Kelemena, svjetski poznatog hrvatskog skladatelja i utemeljitelja Muzičkog biennala Zagreb koji ove godine slavi svoj veliki jubilej, 50 godišnjicu osnutka, posjetio sam prije mjesec dana u njegovom domu u Stuttgartu. Nakon više od šezdeset godina od praizvedbe njegove Simfonije, 1951. godine, sjajnog diplomskog rada na Muzičkoj akademiji u Zagrebu koji je prema njegovim riječima «doživjelo kolosalan uspjeh, a odražava sav mrak i tragiku Drugog svjetskog rata», u njegov njemački domicil u Bergstrasse donio sam mu tu njegovu partituru. Ona je, naime, nakon praizvedbe netragom nestala i uz pomoć sredstava Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Muzičkog informativnog centar Koncertne direkcije Zagreb rekonstruirana iz orkestralnih dionica nedavno pronađenih u jednom od fondova Muzičke akademije Zagreb. Njegovo veselje što u rukama ponovno drži remekdjelo svojeg mladenačkog razdoblja bilo je neizmjerno. Imat ćemo ga prilike i uskoro ponovno čuti, toliko godina nakon uspješne praizvedbe.
Vitalan, lucidan i oštrouman, Kelemen se još uvijek, u 87. godini života, do u detalje sjeća uzbudljivih događaja iz godina osnivanja jednog od naših najvećih međunarodnih festivala uopće, svečanosti moderne glazbe i kulturnog projekta koji je Hrvatsku velikim slovima upisao u zemljovid svjetske kulturne scene i glazbe.
Kelemen je pristao dati intervju u kojem ne samo da po prvi puta vrlo iskreno javno progovara o događajima i osobama koji su sudbinski odredili Biennale, nego iz današnje perspektive, jasno i bez dlake na jeziku govori o političkoj klimi i okolnostima pod kojim je festival nastajao, kao i o uzbudljivim doživljajima iz svoje mladosti.
 
Što Vas je potaknulo na osnivanje Biennala?

U Hrvatskoj, nakon katastrofe Drugog svjetskog rata, osim primitivnih političkih pjesma koje su bile potpuno u službi Komunističke partije, glazba zapravo i nije postojala. U to vrijeme sam kao mladi hrvatski domoljubni skladatelj bio vrlo nesretan: preko radija sam čuo modernu glazbu iz Francuske, Njemačke i drugih europskih zemalja i uvidio da smo mi u Hrvatskoj, odnosno u tadašnjoj Jugoslaviji, u strašnom zaostatku.

Biennale je napokon hrvatsku glazbu dovelo na razinu tadašnjeg europskog stvaralaštva i po prvi put nismo zaostajali za Europom.

To je bio vrlo složen i dugotrajan proces. Kad se gleda iz današnje perspektive, čini se aje sve išlo jako brzo, no cijeli je proces zapravo trajao desetljećima. Zašto? Zato što je Jugoslavija, baš kao i ostale zemlje istočnog bloka, bila potpuno izolirana i bilo je jasno da smo i mi u jednom potpuno zatvorenom krugu i da ne znamo što se zapravo događa u drugim državama. Tako sam se ja i te kako morao pomučiti da dođem do kojekakvih novih imena i novih muzičkih struktura. Pedesetih godina dobio sam stipendiju za studij u Parizu i ondje sam studirao kod Oliviera Messiaena: tek sam tada uvidio da je naša glazba u zaostatku za europskom od gotovo 80 godina. Nije da si nešto utvaram, to je bilo uistinu tako. Publika je, baš kao i skladatelji bila potpuno dezorijentirana. Tek 1957. – zamislite koliko je to godina iza rata – dobio sam stipendiju za Njemačku gdje sam se usavršavao u avangardnom studiju glazbe u Darmastadtu. Ondje sam upoznao Stockhausena, Bouleza, Nona i ostale afirmirane skladatelje i postao član te „darmštatske škole“. I u glazbi je po mojem mišljenju jako važno stvarati nešto novo – na koncu i Beethoven bio veliki avangardist, baš kao i Debussy ili Wagner koji je rekao: «Djeco, stvarajte nešto novo!» To je velika istina, jer ako skladatelji samo imitiraju prošle glazbene strukture i prošla stoljeća, ostaju zatvoreni u svom istraživačkom krugu i ne dostižu međunarodnu razinu i značenje. Ja sam znao da se za hrvatsku glazbu mora pronaći autentičan, naš domaći identitet.

Napokon se i u Hrvatskoj počelo pisati, za ono vrijeme, suvremenim glazbenim jezikom. Vidite li, iz današnje perspektive, u tome vidite neku vrstu «eklektičnosti» imitiranja i uvoza vanjskih stilova ili to doživljavate kao prekid s tradicijom i istinsku «modernizaciju» hrvatske klasične glazbe? Sigurno ga je tadašnji režim doživljavao kao neku vrst «političke geste»?


Prije svega moramo znati da je MBZ imao zapravo dva lica. Prvo je ono iz 1961. godine. Bila je to velika revolucija. Ljudi to danas ne mogu u potpunosti ni pojmiti. Te su godine, jedno poslijepodne, k meni došla dva čovjeka i rekli mi da sam uhićen zbog protudržavnog organiziranja MBZ-a. U zatvoru sam proveo dva dana. Tada me je direktor Udbe pitao: «Što ti to tamo radiš? Što je to? Kakav je to Biennale?» Rekao sam mu na to da sve to radim za Hrvatsku i za grad Zagreb. On je na to dodao: «Pa to je sjajno! Nastavi to i dalje raditi!» Bio sam iznenađen što te riječi čujem od velikog udbaša. No sve je to već bio pripremio Ivo Vuljević, veliki partijac koji me i izvukao iz zatvora. Bio je toliko slobodan i drzak da je u vrijeme mog zatvaranja uvjerio onog udbaša da moram nastaviti raditi na organizaciji MBZ-a.

To je bila prva, «revolucionarna» etapa. Sad kada je ta etapa završila i kada je nastala naša država, sad je sasvim nova situacija. To je sad svojevrstan kulturni prodor u svijet, veza s ostalim državama svijeta, sa svim kontinentima, uz pomoć medija koji su nam danas na raspolaganju. Danas više nismo revolucionarni; svatko daje nešto svoje. Kao što Njemci ili Talijani imaju svoju specifičnu kulturu, tako je imamo i mi i ona je u svijetu već vrlo prepoznatljiva.

Je li bilo teško animirati velikog Stravinskog da dođe u Zagreb na Biennale? Jeste li mu platili da dođe?


Bilo je veliko pitanje hoće li ili neće doći. Dobio sam stipendiju za Ameriku. Kad sam došao u Los Angeles najprije sam otišao posjetiti Stravinskog. Kad sam došao k njemu, rekao sam mu da sam tako sretan što sam upoznao skladatelja kolosalne kompozicije „Sacre du printemps“. Na to mi je odgovorio: „Joj, prestanite mi odmah o tome govoriti. To je jedna moja jako loša studentska kompozicija. Nemojte mi ništa o tome govoriti. Ako ćete mi je i dalje spominjati, tu su vam vrata pa izvolite izaći!“ Bio sam šokiran. Pa, svi mi znamo što je „Sacre“: bio je to uistinu početak avangarde. Stravinski je bio u strahu da će ga Boulez i Stockhausen nadmašiti i biti «moderniji» od njega. U toj bojazni je i rekao da je to „đačka kompozicija“. Zanimljivo je da skladbe koje je kasnije skladao, po mom mišljenju, i nisu bile tako dobre kao „Sacre“.

Nakon toga zvali smo ga telefonom, pisali mu pisama da dođe na Biennale, no on nije htio doći. Napokon sam došao do jednog njegovog prijatelja u Los Angelesu koji mi je dao savjet: «Pošaljite mu telegram i ponudite 20 000 dolara, a njegovom asistentu 5000 dolara, pa ćete vidjeti kako će reagirati“. Stravinskog je strašno zanimao novac. Tada sam poslao telegram s ponudom i za jedan sat je stigao njegov odgovor da pristaje doći. Tako je došao sa svojim asistentom koji je sa Zagrebačkom filharmonijom uvježbao cijeli program. Stravinski je dirigirao koncerte. Moram reći da je bio prilično zbunjen pri dirigiranju pa je prvi violinist morao dobro paziti da orkestar bude zajedno i da se sve ne raspadne.

A od kuda Vam novac za financiranje Biennala?

To je financirao Grad Zagreb. Ovo javno zapravo ne bih smio reći, no od tada je prošlo toliko vremena pa ću Vam ipak odati tajnu: bio sam dobar prijatelj s Perom Pirkerom, tadašnjim gradonačelnikom Grada Zagreba. Rekao sam mu koliko je važno da Hrvatska uđe u veliko kolo svjetskih festivala. Točno u to vrijeme grad je zadesila velika, gotovo katastrofalna poplava u Zagrebu. Pirker je rekao: «Znaš, još mi je ostalo nešto novaca za saniranje poplava koje sam dobio iz Amerike. Ja ću ti dati tih 20 000 dolara.»  
Osim toga dobar prijatelj mi je bio i Rolf Liebermann, intendant hamburške opere koju je kolosalno razvio. U to doba je Hamburška opera bila svjetski centar moderne glazbe. Onamo su dolazili mladi skladatelji; među njima sam bio i ja. Od Liebermanna su svi dobivali velike narudžbe za djela. I ja sam je dobio, ali nisam htio da se izvede moja skladba na Biennalu. Rekao da kod nas još nikad nije bila izvedena, primjerice, Bergova opera „Lulu“; nikad nije bila izvedena niti velika Bergova opera Wozzeck, jer Hrvatska opera jednostavno nije bila u stanju izvesti je, budući da je riječ o jako teškom djelu. Onda sam Libermana zamolio da za taj projekt pokuša pribaviti novac i on ga je pribavio od njemačkog Saveznog ureda. Tako smo u dva aviona smjestili ogroman orkestar i zbor i prevezli ih iz Hamburga u Zagreb. Bio je to grandiozni početak 2. biennala. Istovremeno je tada dirigirao i Stravinski, a odmah iza toga je bila izvedba Wozzecka. Dan iza toga“ Lulu“ – ogromna senzacija za Zagreb.

U vašoj ste kući za vrijeme Drugog svjetskog rata muzicirali s Nijemcima koji su u to vrijeme okupirali Slatinu. Možete li nam malo opisati tu situaciju? Kasnije ste, kako bi spasili obitelj, otišli u partizane. Jeste li to učinili iz ideoloških pobuda ili je to bio čisto pragmatičan čin?


U Slatini sam išao u gimnaziju. Imao sam veliku sreću da sam tada ondje našao dva izvanredna muzičara: čelistu koji je svirao u Praškom kvartetu te violinistu koji je kasnije bio u Filharmoniji. Ja sam svirao glasovir – učio sam kod Melite Lorković pa sam čisto pristojno svirao. Tako smo u kući imali svoj mali orkestar. Svaki smo utorak i četvrtak muzicirali. Na taj sam način upoznao gotovo svu literaturu za trio, violinu solo i glasovir solo. I moja baka, inače učenica Franza Listza sudjelovala je u tom muziciranju. Bila je jako dobra pijanistica. Za mene mladog skladatelja koji još nije imao prilike raditi s nekim velikim profesorima, već sam više bio samouk, bilo je to fantastično iskustvo. U to sam vrijeme puno skladao i napisao nekoliko trija i kvarteta.

Ratno vrijeme bilo je opasno. U našoj kući redovito se sviralo svaki utorak i četvrtak. Pored kuće su često prolazili njemački vojnici. Među njima je bilo vojnika koji su bili glazbenici u frankfurtskoj i minhenskoj operi. Bili su jako iznenađeni da se tu u Virovitici svira Schubertov kvintet „Pastrva“ pa su rekli «idemo mi njima pokucati na prozor» i pitali nas mogu li svirati s nama. Moji roditelji nisu imali ništa protiv, pa su oni tako dolazili svaki utorak i četvrtak. Svirali smo cjelokupnu glazbenu literaturu, velik broj kompozicija. U međuvremenu su pored kuće prolazili partizani i kroz prozor sve to vidjeli: «Kod ovog Kelemena sviraju njemački oficiri! Oni su tu, u njihovoj kući! Pa što oni to rade?» I tako je moja kuća došla na loš glas kao «njemačka kuća» što uopće nije bila istina, jer je moj otac bio veliki Hrvat - još veći nego ja. Bila je to velika opasnost za oca. Uskoro su došli partizani i uhitili mog oca: dospio je u logor u Voćinu i zamalo su ga ubili. Zamislite, samo zato što smo svirali! To je velika tema u mojoj kući. Ja sam bio u zatvoru radi osnivanja Biennala, a mog su oca skoro ubili jer su partizani vidjeli da njemačka vojska – bili su to obični vojnici, orkestraši iz Münchena i Frankfurta, kolosalni svirači – svira kod nas.

U Slatini su istovremeno bili i njemačka vojska i partizani? Kako je to izgledalo?

Bilo je to tako da su 14 dana bili Nijemci, a onda su ih partizani potjerali iz Virovitice van. Onda su došli partizani i bili ondje mjesec dana. Onda je opet došla njemačka vojska – pa smo opet svirali s Nijemcima (smijeh). Nije to bilo kao u Zagrebu gdje je stalno bila hrvatska vojska. A u ovim našim malim mjestima je svakih 14 dana ili svakih mjesec dana bila druga vojska.

Kakav je uopće bio Vaš stav prema Titu? Rekli ste da ste zbog njega bili i u zatvoru? Smatrate li da je bio «diktator»? Nije li Vam on osobno ili možda indirektno omogućio realizaciju Biennala? Ili ste Vi iskoristili stav Zapada, ali i Istoka kako bi pokrenuli Biennale?  


Moram reći da nisam bio veliki prijatelj Tita jer sam znao da je on diktator, čovjek koji ne misli demokratski kao ja. No kasnije, kad je došao na vlast, moram priznati da je ipak bio tržišno osviješten. Kad je Hruščov bio u Zagrebu, slučajno sam bio i u Institutu za radničko samoupravljanje“, kamo su došli Tito i Hruščov. Iza stolice jedne naše „drugarice“ bila je najmodernija Murtićeva slika. Hruščov je, vidjevši sliku, rekao Titu: «A što ti to imaš? To tvoji radnici slikaju takve strašne slike? Pa to nisu nikakve slike, to je nešto strašno!» A Tito je na to rekao to «Ma pusti to! To se oni nešto zabavljaju, igraju se! Hajde idemo brzo dalje, imam ti još neke druge važne stvari za pokazat.“ Titu je bilo jako neugodno, ali je bio tako dobro pozicioniran, da si je to očigledno mogao priuštiti.


Kako gledate danas na avangardni pokret u glazbi nakon drugog svjetskog rata? Je li on iz današnje perspektive «mrtav»? Ekstremna disonantnost glazbe tog razdoblja, osim skandaloznosti i ekscesivnosti za to vrijeme potpuno neuobičajenih metoda, učinila je Biennale jednim od najbolje posjećenih priredaba uopće. Pričali ste kako se sve ono što je bilo najstrože zabranjeno od vlasti upravo činilo na koncertima Biennala. U tom kontekstu je zanimljiva Vaša priča o Johnu Cageu koji je, iako ste mu rekli da ne plazi pod glasovir na koncertu, upravo to učinio i time izazvao bijes tadašnje komunističke vlasti. Možete li nam reći podrobnije o čemu se radilo?

Bilo je to vrlo interesantno. Imali smo jednu večer s Cageom pa smo se jako bojali. Mislili smo da publika neće doći, da je to za njih nešto strašno. Taj Cageov koncert smo zato stavili na program kasno navečer, u pola 1 iza ponoći. Vuljević i ja smo se, očekujući najgore, stisnuli u jedan kut. Bilo je to u kinu - još nije bilo velike dvorane. Kad je navalila publika! Nismo mogli vjerovati da je tako nešto moguće! Ljudi su bili gladni slobode. A Cage je  svojim eksperimentima – od kojih mnoge dan danas ne priznajem – zaludio publiku! Bilo je to nešto sasvim novo. Ljudi su mislili: «Moramo čuti što rade ti Amerikanci!»
Na Centralnom komitetu su mi rekli da Cagea moram upozoriti da ne ide pod klavir. Inače je na svakom svom koncertu prvo išao pod klavir kao majmun. Zaprijetili su mi da će isti tren zabraniti Binnale, ako Cage ode pod klavir. Toga smo se jako bojali. Ja sam čak posebno otišao u hotel Palace, gdje je Cage odsjeo, i rekao mu: «John molim te kao Boga, nemoj ići pod klavir! Uništit ćeš nam cijeli festival!» Ali kad je došao na pozornicu, a publika počela oduševljeno pljeskati kao u deliriju, odmah je otišao pod klavir. Publika je urlala od oduševljenja, ne zbog toga što je to bila kolosalna muzika, nego zato što je to bio akt slobode, zapravo politička stvar. Bilo je to nešto veliko; danas ljudi uopće ne mogu shvatiti koliko je taj njegov čin imao snažno djelovanje. A djelovao je upravo zbog tog osjećaja slobode; a mi smo svi bili u jednom velikom zatvoru koji je Tito stvorio. To nije bila demokratska država.

Kakvo je Vaše mišljenje o razvoju hrvatske glazbe od vremena osnivanja neovisne Hrvatske do danas? Kako gledate na odraze Tuđmanove kulturne politike u glazbenom životu? Pratite li najnovija zbivanja na planu suvremene hrvatske glazbe i kako ih ocjenjujete? Slažete li se s tezom da je domaća klasična glazba u Hrvatskoj u vrlo lošoj situaciji, da ima sve manje interesenata i publike i da je zapostavljenija nego ikad?

Najveći uspjeh svih Biennala bio je dolazak Stravinskoga i gostovanje Opere iz Hamburga... Nakon toga nastala je nova situacija. Berislav Šipuš, po mojem mišljenju, izvanredno organizira tu veliku kulturnu manifestaciju. MBZ je danas jedan veliki međunarodni kulturni događaj s kojim smo postigli ono što su postigle velike države i moramo biti jako sretni zbog toga. Šipušu nije lako jer je to neobično težak, vrlo kompliciran i skup projekt. Divim mu se. Ja sam Biennale organizirao 10 godina i znam kako je to teško.

A da ljudi nisu zainteresirani? Ja ne bih rekao da nisu zainteresirani. MBZ je međunarodni festival na kojem gostuju dobri umjetnici iz cijelog svijeta. Zato će on uvijek imati svoje posjetitelje. Naravno da neće biti toliko slušatelja kao na koncertima klasične glazbe. Klasika je klasika. Mi ne možemo danas imati toliko puno posjetitelja kao kad se svira Beethovenov klavirski koncert. To je isključeno. Ali se i naša publika mora odgajati. Njoj se mora dati vrijeme da se priuči na nove zvukove. Prvi zanimljiv slučaj je Slatina, moje rodno mjesto gdje sam osnovao, moglo bi se reći, jedan mali «muzički biennale». Ondje sam održao i niz predavanja, tako da sad na koncerte dolaze i obični radnici, seljaci i činovnici. Svi su koncerti u Slatini rasprodani jer sam ih ja odgojio. Sve je pitanje pedagogije. Pedagogija je najvažnija stvar! Ukoliko uspijemo pedagoški djelovati na publiku, bit će sve više i više koncertne publike. Samo se ne smijemo toga bojati. Danas, kad imam koncert u Slatini, dođu radnici i kažu: «Joj gospon Kelemen, pa dajte još malo više te avangarde! Premalo modernih stvari dajete. Vi bi morali još modernije komponirati!»

Jeste upoznati s programom ovogodišnjeg jubilarnog Biennala? Mislite li da je on uistinu avangardan i da prikazuje ono najnovije i najkvalitetnije u svjetskoj produkciji klasične glazbe kao što ste to Vi željeli etablirati 1961.?

Današnji programi su drugačiji nego naši. Naši su programi bili revolucionarni i bili su uvijek s puno anvangardne muzike. S Boluezom. Znam da Josipović ne voli Bouleza. A danas imamo i Bouleza na programu. Danas se ne moramo ničega više bojati. Možemo apsolutno sve izvesti i publika prima sve.
Npr. ako se u Palais de Chaillot izvodi Boulez, sve je rasprodano. Ljudi dolaze kao da se svira  Beethoven. Za Bouleza je to stvarno teško jer je on jako težak, iznimno „intelektualan“ kompozitor. Kad je Stockhausen bio u Zagrebu, dvorana Glazbenog zavoda bila je puna. Još se moja mama čudila. «Pa kako to da taj Stockhausen ima toliko publike?» Na kraju mu je ona išla i čestitati. To je pitanje odgoja. To sam već jednom rekao. Mi moramo nastojati publiku odgajati sustavno. To Berislav Šipuš jako dobro radi. On u programu Biennala ima i tamburaški orkestar, izvodi i kojekavke stvari na rubu kabarea. Ali zato slušatelj koji sluša tamburaški okrestar mora slušati i Bouleza. Tako da mu se proširi horizont. Postoji samo dobra i loša muzika, to je ta prastara rečenica. Ljudi moraju biti otvoreni i imati interes za sve vrste muzike. Jer glazba je kolosalan ljudski fenomen u kojem smo svi dužni sudjelovati.

Postigli ste veliki uspjeh svojim koncertom za glasovir «Madrigal rouge» u interpretaciji sjajne mlade pijanistice Martine Filjak. Kako danas skladate? Kako biste mogli opisati svoju današnju glazbenu poetiku? Je li se ona u posljednjih godina mijenjala i evoluirala?

Da to je jako moderna kompozicija, koja je prije nekoliko tjedana bila izvedena u nekoliko gradova u Njemačkoj. Meni je sad žao što je Berislav Šipuš za koncert otvaranja Biennala odredio moj Koncert za glasovir koji sam radio još kao student. Taj moj Koncert za klavir je u stvari vrlo jednostavna kompozicija, ali jako dobra za publiku. Možda to i nije loše jer će publika reći: «Pa nije taj Kelemen ni tako strašan!» To je jedan fini koncert koje je u stilu manje moderan. A ovaj koncert za klavir koji sam sad napisao moja je posljednja kompozicija i (pra)izvedena je u nekoliko njemačkih gradova. Zove se «Madrigal rouge». Komponirao sam je s 87 godina! Posvećena je slikaru Marku Rothko, avangardnom slikaru koji je radio apstraktne slike u crvenoj boji na velikim formatima. Taj koncert su zapravo moje impresije na crvenu glazbu. Na koncu tog koncerta cijela dvorana ostaje osvijetljena u jarko crvenoj boji, od poda do plafona. A naša velika pijanistica Martina Filjak to svira kolosalno, s velikom snagom jer ja sam dramatičan kompozitor, moja karakteristika je dramatika, a ona je dramatična pijanistica, onakva kakva je bila i moja profesorica Melita Loroković. Bio je to velik uspjeh kod publike. Nakon koncerta morao sam ljudima davati autograme, svi su htjeli da im se potpišem na program. «Madrigal rouge» moj je sedmi klavirski koncert!

Skladate li još uvijek?  

Upravo ovih dana dobio sam veliku narudžbu na koju sam sada, na kraju svog života, jako ponosan. Godina 2013. je obljetnica rođenja Richarda Wagnera i od mene je naručena skladba za tu, za njemačku kulturu veliku i važnu obljetnicu.
To je za mene velika čast. Pored dvojice čuvenih njemačkih skladatelja, i meni Hrvatu dodijeljena je ta čast. Još ne znam kakav će biti sastav, no vjerojatno će to biti neka vrsta komorne glazbe.
 

Nazad