hr | en

Biografija


Dora Pejačević - životni put

(ulomci iz knjige: Koraljka Kos, Dora Pejačević, Muzički informativni centar KDZ, 2008.)

MP3
Dora Pejacevic, Symphony in F Sharp Minor Op 41 (1), Zagreb Philharmonic Orchestra, conductor Pavle Dešpalj

Dora Pejacevic, Symphony in F Sharp Minor Op 41 (2), Zagreb Philharmonic Orchestra, conductor Pavle Dešpalj

Dora Pejacevic, Symphony in F Sharp Minor Op 41 (3), Zagreb Philharmonic Orchestra, conductor Pavle Dešpalj

 

Nasice

Povijesni tragovi Našica, slavonskog gradića u blizini Osijeka, sežu daleko u prošlost. Srednjovjekovni castrum svjedoči da je jezgro budućeg naselja bila važna strateška točka. Do turskog osvajanja 1532. našićkim posjedima vladaju razne feudalne porodice, a nakon povlačenja Turaka nasljeđuju ih u 18. stoljeću grofovi Pejačevići, koji su u Slavoniju stigli s istoka, bježeći pred Turcima. Oni su otada najsnažnija velikaška obitelj u tom kraju. Od Karla, utemeljitelja našićke loze potječu preci Dore Pejačević, od kojih su neki odigrali važne uloge u političkom životu Hrvatske. Skladateljičin djed, Ladislav Pejačević, bio je hrvatski ban od 1880. do 1883. i za njegova je vladanja sjedinjena austrijska Vojna Krajina s banskom Hrvatskom. Otac Dore Pejačević, grof Teodor Pejačević (1855. - 1928.) obnašao je bansku čast od 1903. nakon zloglasnog Khuena Héderváryja, da bi već 1907. zbog zakona kojim se na svim ugarskim željeznicama (dakle i u Hrvatskoj) uvodi mađarski jezik, dao ostavku. Njegova supruga, mađarska grofica Lilla Vay de Vaya (1860. - 1942.) bila je višestruko nadarena. Ta izuzetno lijepa žena bila je školovana pjevačica, svirala je glasovir i amaterski se bavila slikarstvom. U Našicama je organizirala kućne priredbe, a bila je aktivna i kao mecena i pokroviteljica Hrvatskog glazbenog zavoda. Dora je od majke naslijedila umjetničke sklonosti, no, ne treba prešutjeti da je tijekom godina došlo do otuđenja između autoritativne grofice Lille i mlade skladateljice koja je svim svojim bićem težila neovisnosti od životnih normi svoje klase, što je vjerojatno i utjecalo na njezinu odluku da se udajom uoči svog 36. rođendana odvoji od obitelji.

Dvorac u Nasicama

Dvorac u kojem se odvijao život obitelji Pejačević bio je sagrađen 1812. u kasnobarokno-klasicističkom stilu (bočni su tornjevi dodani 1865.) i bio je iznutra bogato ukrašen štukaturama, rokoko pećima, asetiranim stropovima i ornamentiranim parketom. Manji dvorac sagrađen je 1907. za Dorinog brata Markusa i njegovu obitelj. Obje zgrade bile su okružene prekrasnim engleskim parkom s umjetnim jezerom i otočićem u obliku labuda te drvenim paviljonom na obali, gdje je Dora često čitala i skladala. U tom je romantičnom okružju, u atmosferi istinske kulture odrasla Dora Pejačević - rođena 10. rujna 1885. u  Budimpešti - primajući glazbene poticaje s majčine strane, obogaćujući svoj intelekt lektirom iz bogate dvorske biblioteke. O tome svjedoči njezin Dnevnik pročitanih knjiga koji je dosljedno vodila od 1902. gotovo do smrti gdje nalazimo naslove kapitalnih djela svjetske književnosti i filozofije. Opće obrazovanje i znanje nekoliko svjetskih jezika zahvaljuje skladateljica poduci svoje engleske guvernante, Miss Davison, koja ju je pratila i na njezinim brojnim putovanjima. Kada se obitelj preselila u Zagreb Dora je privatno učila glazbu kod profesora Glazbene škole Hrvatskog glazbenog zavoda: violinu kod Václava Humla i teoriju kod Ćirila Juneka; Bečanin Dragutin Kaiser koji je u Zagrebu imao privatnu glazbenu školu podučavao ju je u instrumentaciji. Zacijelo je tih ranih godina 20. stoljeća posjećivala i priredbe u Hrvatskom glazbenom zavodu; na jednom od koncerata bila je izvedena i njezina mladenačka glasovirska skladba Molba. Počela je skladati 1897. u dobi od 12 godina. Kada su roditelji prepoznali autentični stvaralački poriv mlade djevojke, odlučili su omogućiti joj usavršavanje u inozemstvu. Otada je njezin životni put jasno usmjeren i u znaku je probijanja uskih i sigurnih okvira porodične idile prema postupnom širenju intelektualnih obzora, obilježen nemirom i potrebom za putovanjima i novim poznanstvima, da bi je uvijek nanovo poveo izvorima - u okrilje našičkog doma gdje je tražila mir i koncentraciju.

Dora Pejacevic

Dora Pejačević usavršavala se privatno u Dresdenu i Münchenu, izvan visokoškolskih glazbenih ustanova. Studij u Dresdenu započeo je 1909. ili 1910. pa sljedećih godina bilježimo i drezdenske izvedbe njezinih djela. U tom gradu bogate kulture uči kontrapunkt i skladateljstvo kod Percyja Sherwooda i violinu kod Hansa Petrija, a u Münchenu kompoziciju kod majstora orkestralnog kolorita Waltera Courvoisiera. Oba joj grada pružaju raznovrsne umjetničke doživljaje kao što je to bila premijera opere Kavalir s ružom (Der Rosenkavalier) Richarda Straussa 26. siječnja 1911. u Dresdenu. Tih godina uoči Prvog svjetskog rata Dora Pejačević intenzivno radi. Kao samouka preskače ili u koncentriranom procesu svladava uobičajene faze studija. O tome govore notne bilježnice iz njezine ostavštine - vježbe iz teorije, kontrapunkta i fuge, te naročito Bilješke o instrumentima i njihovoj uporabi u orkestru sastavljene u Našicama 1909. godine.
 

Skladateljica širi svoje obzore putovanjima. Osim u Dresdenu i Münchenu često je i u Beču, Pragu, Budimpešti, upoznaje i Egipat, a opetovano boravi u dvorcu dugogodišnje prijateljice, grofice Sidonije Nádherny von Borutin u Janovicama u Češkoj. Upravo preko Sidonije Dora Pejačević upoznaje neke od istaknutih umjetnika i intelektualaca svog vremena, tako književnike Rainera Mariu Rilkea i Annette Kolb, skulptoricu Claru Rilke-Westhoff i pijanisticu Alice Ripper. No, poseban je pečat njezinom duhovnom životu dalo poznanstvo s austrijskim književnikom i publicistom Karlom Krausom (1874. - 1936.), jednom od najsnažnijih osobnosti europskog duha u prvoj polovici 20. stoljeća. Trag dugogodišnje ljubavne i prijateljske veze Karla Krausa i Sidonije Nádherny von Borutin sačuvan je u Krausovim pismima Sidoniji gdje se često spominje i njihova zajednička prijateljica Dora, koja je Krausa upoznala 1914. godine. Bilješke o skladateljici koje u Krausovim pismima Sidoniji pratimo do Dorine smrti, važan su izvor za popunjavanje mozaika njezine biografije i upoznavanje njezine ličnosti. Ona je i skladala Krausove stihove (Verwandlung, An eine Falte), bila je vjerna čitateljica njegova časopisa Die Fackel i vjerojatno je upravo pod njegovim utjecajem u zrelim godinama čitala revolucionarne spise Aleksandra J. Hercena i Karla Kautskoga. Lik skladateljice Karl Kraus je ovjekovječio i u stihovima (pjesma Drei s akrostihom S(idi) D(ora) K(arl) i druge), a njezin je rukopis pokazao čuvenom grafologu Raphaelu Schermannu te je njegovu iscrpnu ekspertizu poslao Sidoniji, tako da je u jednom od njegovih pisama sačuvan i taj neobični dokument.

Godine Prvog svjetskog rata Dora Pejačević proživljava bitno drugačije od većine pripadnika njezine klase. Njezina se senzibilna narav užasava nad ratnim strahotama, ne samo nad onima o kojima govore izvještaji s ratnih bojišnica, već i nad naličjem, često grotesknim, ratnih zbivanja. Kada su u Našice počeli pristizati ranjenici, ona se i aktivno angažira kao njegovateljica. Ipak, upravo u ratnim godinama, možda vođena potrebom da se ogradi od surove stvarnosti, Dora Pejačević intenzivno sklada i stvara neka od svojih najvećih djela: glavnina Simfonije u fis-molu nastala je 1916. i 1917.; dva su njezina stavka pod ravnanjem Oskara Nedbala praizvedena u Beču 25. siječnja 1918. godine. I u domovini se upravo tih godina njezino ime opetovano javlja na koncertnim programima: u Zagrebu je 5. veljače 1916. u kazalištu praizveden njezin Glasovirski koncert (skladan 1913.), a tu su sljedeće godine izvedene i njezine dvije pjesme za glas i orkestar. Zapaženo autorsko veče održano je 4. travnja 1918. u Hrvatskom glazbenom zavodu. Nakon završetka rata nove privredne i političke okolnosti dovode do sumraka imanja u Našicama, nekoć žarišta kulture i umjetnosti. Pa, iako izmijenjene životne prilike i poljuljana sigurnost vanjskog života nisu mogle bitno ugroziti introvertiranu narav skladateljice, kojoj je težište bilo u sferi stvaralačkih traganja, izvan domašaja ispraznih formi društvene reprezentacije, ne može se poreći snažan preokret koji se u njezinoj svijesti zbiva pri kraju ratnih i prvih poslijeratnih godina.

I dok poput mnogih naprednih intelektualaca traži informacije o revoluciji i ratu u tada aktualnoj političkoj lektiri, potpuno se sve više distancira od vlastite klase, zgražajući se zbog egoizma njezina mladog “jet-seta” i njegovog indiferentnog odnosa prema strahotama ratnih mučilišta. O svemu tome pa i o svom odnosu prema Nietzscheu govori skladateljica budućoj zaovi, Rosi Lumbe-Mladota u pismu iz Našica, 22. srpnja 1920. godine: “Ne razumijem uopće kako se može živjeti bez rada - a kako mnogi to mogu! - naročito “visoki” aristokrati. Mislim da ih zbog ove njihove neprirodnosti prezirem. Naravno, postoje iznimke, ali one samo potvrđuju pravilo i čine da se kod ove gospode divimo djelima koja uopće nisu naročito dostojna divljenja - ali, to je takav događaj kad oni uopće jednom nešto urade da se to odmah ludo precjenjuje. Pred mnogo godina, kada smo još živjeli u Pešti, promatrala sam način života gornjih 10.000 i morala sam ustanoviti užasno tužne stvari. Većina muškaraca i mlađih ljudi nisu znali, a ne znaju još ni danas druge i više svrhe života nego ‘poker’ i ‘bridge’; no da oni nakon iskustava jednog četverogodišnjeg svjetskog rata i suočeni sa svjetskom bijedom kakve još nije bilo ne dolaze ni na kakve druge misli i samo se onda uzbuđuju kada njima prijeti opasnost da izgube dio svog imetka - dok se nad najbjednijim sramotnim djelima u ratu nisu uzbuđivali, da su tako lišeni svakog višeg osjećaja, tako daleko od svih velikih ideja, svake humanosti, svakog napretka - takvi ljudi za mene nisu nikakvi aristokrati, već njihova suprotnost! Vjerojatno sam i u Tvojim očima “socijalistkinja” kada tako govorim - i ja bih još mnogo, mnogo grdila kada se ne bih bojala da ću Ti dosaditi ili te naposljetku čak i razljutiti! No, istina je da ne držim s pripadnicima moje klase; u svemu želim sadržaj i vrijednost, i ni forme ni tradicije ni rodoslovlja ne mogu mi nasuti pijesak u oči - istina je da se i drugdje dosta rijetko može naći takva duhovna i duševna uzvišenost koja nekome u potpunosti nadoknađuje nedostatak forme i rodoslovnog stabla... Doista je tužno na tom svijetu, i čovjek poput mene ne može se odlučiti ni za jednu klasu, jer u svim klasama vlada ograničenost, okorjelost i naposljetku glupost: mi smo (ja ipak pribrajam Tebe k sebi) pojedinačni ljudi koji traže i nalaze pojedince; a kao takvi ne pripadamo nijednoj klasi, bez domovine smo, osamljeni i često žalosni... u tome leži, usprkos patnji, ljepota; svuda ćemo nalijetati na ljude i, tek pošto se oni pred nama pokažu u svojoj ogoljelosti, odvraćati se od njih s grozom. Nietzscheova teorija koja krajnju svrhu razvoja vidi u nadčovjeku, dakle u pojedincu, možda je ipak najispravnija.”

Simfonija Dora Pejacevic

Posljednji vrhunac u nizu skladateljičinih vanjskih uspjeha bila je praizvedba njezine Simfonije u Dresdenu 10. veljače 1920. pod ravnanjem Edwina Lindnera. Izvedba je snažno odjeknula kod publike i kritike, tako da je i Arthur Nikisch stavio Simfoniju na repertoar lajpciških simfoničara, no nagla je smrt velikog dirigenta zaustavila daljnje predstavljanje djela. Otada se krivulja javnih izvedaba djela Dore Pejačević spušta, te nekoliko godina nakon smrti gotovo posve stagnira, da bi se ponovno popela tek nakon obilježavanja 100. obljetnice skladateljičina rođenja, 1985. godine. Posljednjih se godina života Dora Pejačević sve više zatvara u vlastiti svijet i manje putuje. Istovremeno u njoj sazrijeva odluka da stupi u brak. Nakon tolikih godina slobodnog života i potpune predanosti svome pozivu ona traži sigurnost u konvencionalnoj bračnoj zajednici. Taj njezin posljednji korak na dugom putu nemira i lutanja morao je logikom neke neobjašnjive unutarnje nužnosti završiti tragično.

U jesen, 14. rujna 1921. u Našicama je svečano proslavljeno vjenčanje Dore Pejačević i Ottomara von Lumbea, brata Dorine intimne prijateljice Rose Lumbe udate Mladota. Od prosinca te godine skladateljica sa suprugom živi u Münchenu. Porod prvog djeteta u relativno kasnoj životnoj dobi bio je za nju fatalan. Poklonivši 30. siječnja 1923. život dječaku Theu umire 5. ožujka te godine u minhenskoj ženskoj klinici od insuficijencije bubrega. Oproštajno pismo suprugu (München, 29. listopada 1922.) obilježeno je slutnjom skore smrti. Aludirajući na početne bračne nesporazume i zahvaljujući mužu za sadašnju sreću i pažnju koju joj iskazuje, skladateljica razmišlja o budućnosti svog djeteta te zahtijeva da bude odgajano kao slobodan čovjek koji će moći razviti sve svoje talente, bez obzira bude li dječak ili djevojčica. Donosimo izvod iz tog pisma koje rječito govori o životnim pogledima Dore Pejačević. Uvodno ona ističe da se osjeća poput vojnika koji ide u rat, ali da se ne boji smrti te kaže: “Neka Bog dade da Ti naše dijete (ako bih Ti ga ostavila) bude na radost, - da postane istinski, otvoren, veliki Čovjek; - utri mu puteve, no ne sprečavaj nikad da u životu spozna patnju koja oplemenjuje dušu, jer samo tako postaje se čovjekom. Neka se razvija poput biljke, a ako bi imalo veliku nadarenost, pruži mu sve što može služiti njezinu poticanju; prije svega - daj mu slobodu, kada je bude tražilo. Jer zbog ovisnosti o roditeljima, rođacima, slama se mnoga nadarenost - to znam iz vlastitoga iskustva - i zato postupaj jednako bude li se radilo o djevojčici ili dječaku; svaki talent, svaki genij zahtijeva podjednaki obzir - spol tu ne smije doći u pitanje!”

Kao skladateljica i čovjek Dora Pejačević pripada Europi svog vremena. Odgojena kozmopolitski, govori i čita nekoliko svjetskih jezika, no ne osjeća potrebu skladati stihove hrvatskih pjesnika. Njezina je glazba dio konzervativne struje europske glazbene Moderne, sazdana na tradiciji obogaćenoj novim harmonijskim i kolorističkim nijansama. Tijekom ratnih godina kod Dore Pejačević razvija se svijest o nacionalnoj pripadnosti, pa u neka svoja djela ugrađuje diskretne folklorne stilizacije (Humoreska za glasovir), a u poslovnom kontaktu s Antunom Dobronićem govori o svojoj odluci da se ubuduće potpisuje fonetski.

Dora Pejacevic

Raskorak s vlastitom klasom, pa i obitelji iskazuje se i u posljednjoj želji Dore Pejačević - da počiva izvan obiteljske grobnice. A umjesto cvijeća na sprovodu željela je novčane priloge za obitelji siromašnih glazbenika. Bila je vrsna violinistica i odlično je svirala glasovir. Umjela je slikati, recitirati i sastavljati pjesme. O tome govore svjedočanstva iz kruga njezinih prijatelja i obitelji. Atipično u odnosu na žene iz aristokratskih krugova, zanimala se ne samo za književnost, već i za politička pitanja. Umjela je pristupiti “malom” čovjeku pa je nazivaju “socijalistkinjom”. Ipak, nije uspjela izvući krajnje konzekvence iz svojih sklonosti, zadržavajući se na razini intelektualnih interesa i samaritanstva. Dvojstvo između težnje za slobodom i osjetljivosti za sve što je ljudsko s jedne strane i životnih okvira nametnutih joj porijeklom i društvenim statusom s druge, nije uspjela pomiriti niti dokraja iskoračiti iz životne stvarnosti kojoj se doduše opirala, ali je nije nadvladala. Ona se i ne smatra pripadnicom feudalne klase, krećući se u nekom međuprostoru između internacionalne aristokratske elite (s kojom se u materijalnom pogledu ne može mjeriti) i intelektualnih krugova. Našice su za nju dom i utočište i sidrište kamo se vraća da bi mogla stvarati. Bila je wagnerijanka i poklonica Gustava Mahlera. Uporan i marljiv radnik, trajno dotjeruje svoje partiture. Uz intuitivan i eruptivan stvaralački proces ona uvijek nanovo, iz distance, racionalno osvjetljava svoj rad i propituje svoj odnos prema glazbi. O tome govori njezin spis O programnoj glazbi, sastavljen u Našicama u završnim danima svjetske kataklizme, 24. listopada 1918., gdje se odlučno opredjeljuje protiv naivne programne opisnosti, dakle za autonomiju glazbenog djela. Njezina široka intelektualna obzorja zrcale se i u njezinoj glazbi. Tko je u njezino doba od hrvatskih skladatelja poželio uglazbiti tekstove Nietzschea, Rilkea ili Karla Krausa?

O stvaralačkom procesu Dore Pejačević govori ulomak iz pisma budućoj zaovi, Rosi Lumbe-Mladota (Našice, 6. lipnja 1920.): ”U posljednjem sam tjednu doživjela tako velike oscilacije raspoloženja, toliko toga sam osjećala, mislila, stvarala i iznutra prebrodila, da je to bogatstvo sadržaja izazvalo osjećaj kako se to sve zbivalo u većem rasponu vremena nego što je to jedna sedmica. (...) Mislim da ljudi poput nas žive više iznutra prema van - smatram da okolina i vanjska zbivanja nikad ne poprimaju presudnu moć nad onim što zaokuplja i ispunjava našu dušu; doživljavam to ponovno na taj način. Zapravo sam samo tjelesno ovdje, sve što u sebi osjećam kao življenje i doživljavanje lebdi iznad prisutnoga i vidljivoga i u nekoj dubokoj i lijepoj beskonačnosti vidim u zrcalu svoga osjećanja pokretačke snage u liku ljubljenih bića i tisuće sjećanja izranja poput vodencvjetova na glatkoj površini jezera. U tu beskonačnost osjećaje slijede i misli i tamo promišljam svoje najbolje, jer sve što je dobro i veliko izrasta iz ljubavi. Odlebdjevši u taj najnevidljiviji svijet najosobnije unutarnjosti, postajem tek tada posvema svoje Ja, i to Ja, koje se tada u toj nebeski dalekoj skrovitosti osjeća previše ispunjeno sobom samim, traži izraz, traži odterećenje od toga visokog duševnog pritiska, koji je sam po sebi neka vrsta oduševljenja - i to se oslobođenje ostvaruje kada nastaje skladba! - I to bih dakle trebala reći ljudima kada me pitaju: “Kako to radite kad skladate?” Ali tko bi razumio odgovor? Čini mi se uvijek kao da sam izdajica vlastite duše, kada na ovo besmisleno pitanje odgovaram poput prosječnog realističnoga čovjeka - ali što
bih inače trebala činiti? Ponekad samo kažem “to je teško objasniti” i to je možda ipak najbolji odgovor.”

Dnevnik Dore Pejacevic

Stvaralaštvo Dore Pejačević, prekinuto u zenitu zrelosti, i otvoreno prema daljem razvoju, ostalo je torzom. U Dnevniku pročitanih knjiga u rubrici “knjige koje bih željela čitati” ostao je niz pažljivo izabranih naslova, među njima djela Feuerbacha, Laplacea, Bakunjina, Hercena i Rose Luxemburg, poezija Baudelairea, monografije Musorgskog i Tolstoja... U sveščiću s glazbenim skicama čitamo: Schlangenstein (Oper) uz zamisao muškog zbora ratnika kao i nabačenu ideju za početak 2. simfonije. U skupini nedovršenih djela nalazimo i skicu za orkestralni Prélude. Dalje - neispisano prazno notno crtovlje na požutjelim stranicama... Ljudski lik Dore Pejačević, oživljen ovdje na temelju raspoložive biografske građe, iskrsava pred nama kao bogat, slojevit i samosvojan. No, bitan se smisao njegova postojanja i sva svrhovitost njegovih nazora, traganja i lomova otkriva tek u glazbenom stvaralaštvu.


Stvaralaštvo
“Dora Pejačević očito crpi iz sebe same i sama za sebe.”
(Milutin Nehajev, Agramer Tagblatt XXXIII, br. 89, od 6. travnja 1918.)

MP3
Dora Pejacevic, Canzonetta Op. 8 for violin and piano, Andrej Bielow, violin; Oliver Triendl, piano

Dora Pejacevic, Menuetto Op. 18 for violin and piano, Andrej Bielow, violin; Oliver Triendl, piano

Dora Pejacevic, Romance Op. 22 for violin and piano, Andrej Bielow, violin; Oliver Triendl, piano

Dora Pejacevic, Elegy Op. 34 for violin and piano, Andrej Bielow, violin; Oliver Triendl, piano

Dora Pejacevic, Meditation Op. 51 for violin and piano, Andrej Bielow, violin; Oliver Triendl, piano

All recordings of songs except Venedig are produced and published by CPO http://www.jpc.de/jpcng/cpo/home

 

Dora

Tridesetsedmogodišnji vijek Dore Pejačević (1885. - 1923.) protekao je u doba sudbonosnih političkih, ekonomskih, kulturnih i umjetničkih previranja, u godinama dubokih kriza i potresa, koji su najavili sumrak ustaljenih vrijednosti u umjetnosti. »etiri krvave ratne godine (1914. - 1918.), Oktobarska revolucija, raspad Austrougarske monarhije i stvaranje zajedničke jugoslavenske države, sve su to bili značajni događaji koji su se sudbinski usjekli u životnu i stvaralačku putanju skladateljice. Krhke su i teško uhvatljive niti mnogostrukih veza i odnosa koji povezuju umjetničko djelo i njegovo vrijeme. U slučaju Dore Pejačević pokušaj je otkrivanja tih spona to delikatniji jer se radi o opusu čije je težište na strogim oblicima komorne i simfonijske glazbe. Ipak, postoje pokazatelji, kako u biografskim izvorima, tako i u samom glazbenom izričaju skladateljice, koji nedvojbeno potvrđuju njezinu prisutnost u vremenu. Ne, doduše, deklarativno ni ukorak s avangardnim stremljenjima, već reagirajući u okviru vlastita umjetničkog obzorja i vlastitih mogućnosti nizom inovacija i izraznih nijansi na poticaje svog doba. Njezin odaziv na neke radikalne pojave u svjetskoj umjetnosti nije bio poriv za rušenjem i eksperimentom, već težnja k produbljivanju glazbenog izraza, traženje vlastite istine. Na tom putu ova umjetnica, koja nesumnjivo pripada evolutivnom tipu stvaraoca, postupno odbacuje balast salonskih manira, dekor i retoriku i - u velikoj mjeri - konvencionalan način glazbenog izraza te u dugotrajnom procesu samoizgrađivanja oslobađa pravu, autentičnu jezgru svog glazbenog govora, onu jezgru koju naslućujemo već u njezinim najranijim radovima.

U godinama prije Prvog svjetskog rata, u doba kada se glazbeni govor Dore Pejačević oslobađa ovisnosti o romantičkim uzorima poprimajući sve više pečat izrazite stvaralačke osobnosti, u tim nemirnim godinama intenzivnog vanjskog i unutarnjeg života, ispunjenog koncertima, predavanjima, putovanjima i svakodnevnim otkrićima novih umjetničkih vrijednosti, zbivaju se u svjetskoj glazbi presudne preobrazbe i lomovi. Godina 1908. “službeni” je datum prvog atonalitetnog djela (Schönberg, op. 11). U isto vrijeme javlja se i ekspresionizam gorljivo proklamirajući slobodu umjetničkog izraza (Die Brücke, 1907.; Der Blaue Reiter, 1912.), a tu će slobodu u drugim koordinatama i na drugačijim putanjama osvajati i Stravinski (Le Sacre du Printemps, 1913.), glazbeni futurizam, mladi skladatelji u Francuskoj (Les Six, nakon 1920.). Novi ideali i estetička načela, nove, dotad neslućene mogućnosti koje je donio i razvoj samog glazbenog materijala dokinut će zauvijek koherentnost onih glazbenih zakonitosti koje su bile na snazi u doba mladenaštva i sazrijevanja Dore Pejačević. U godini njezine smrti, 1923., Schönberg će svojim opusom 23 predstaviti novo organizacijsko načelo glazbenog materijala (dodekafoniju), koje će se u raznim preobrazbama pokazati plodonosnim sve do današnjeg dana (razni oblici serijalizma).

Umjetnička ostavština Dore Pejačević obuhvaća 57 registriranih opusa (ukupan broj je 58, no opus 1 nije unesen u popis djela), a od toga je gotovo sve sačuvano i pohranjeno u arhivu Hrvatskog glazbenog zavoda kao dar skladateljičine obitelji. Sve su skladbe nastale u rasponu od 26 godina, između 1897., kada je Dora Pejačević imala tek dvanaest godina, i 1922., tj. godinu dana prije smrti. Niz ranih skladbi tek su minijature, pokušaji još neizgrađene mladenačke ličnosti, više slutnja kasnijih uzleta, nego ostvarenja. Tako se broj doista aktivnih godina svodi na dvadesetak, a u tome je rasponu gustoća stvaranja najveća nakon 1913., posebice između 1916. i 1920., kada nastaju i veći komorni i orkestralni radovi (Simfonija, Koncertantna fantazija, Ouvertura).

Nakon mladenačkih glasovirskih i violinskih minijatura te prvih solo pjesama skladateljica se sustavno sučeljava sa strogim oblicima komorne i orkestralne glazbe: nakon 1902. nastaje prosječno po jedno veće djelo godišnje. No, između strogih klasičnih oblika apsolutne glazbe gotovo su ravnomjerno utkane violinske i glasovirske minijature manje ili izrazitije programnog karaktera te solo pjesme uz glasovir ili  orkestar. Tako se u opusu Dore Pejačević prožimlju i nadopunjuju dva tipa glazbenog djela od kojih svaki na svoj način predstavlja skladateljičin stvaralački lik. Dok u skupini apsolutnih instrumentalnih oblika glazbeni govor Dore Pejačević zadivljuje visokom profesionalnom razinom, disciplinom i formalnom cjelovitošću, u drugoj je skupini skladateljica imala slobodniji prostor za intimne lirske iskaze, nesputanu igru mašte ili povremene proboje iz tradicionalnih obrazaca. Kao da se u te dvije sfere iskazuju i dvije naoko oprečne strane njezina bića: jedna je čvrsta, reprezentativna, na liniji tradicije i velikih uzora i znalačkog vladanja glazbenom građom, što su upravo zbog toga suvremenici doživljavali kao “muževnu” stranu njezine glazbe; ona druga, sanjarska je i meditativna, ponekad i hirovita i tim otvorenija traženju novoga...
Stvaralaštvo Dore Pejačević prekinuto je u dobi kada mnogi veliki skladatelji još nisu bili dali svoja najzrelija djela. Njezin je razvoj zaustavljen na zenitu, u punoj stvaralačkoj zrelosti. Ipak, njezin opus ne djeluje kao torzo, već kao zaokružena cjelina.

(ulomci iz knjige: Koraljka Kos, Dora Pejačević, Muzički informativni centar KDZ, 2008.)